Dignitas infinita: Fernández ne uspijeva obraniti proturječnosti
Braneći Dignitas infinita kardinal Fernández pogoršava stvari. Je li Crkva promijenila mišljenje, kao što je to učinila s ropstvom? Povijesno netočno objašnjenje.
Istup predstojnika Dikasterija za učenje vjere tijekom tiskovne konferencije 8. travnja 2024. u prigodi predstavljanja izjave Dignitas infinita bio je upravo providonosan: da nije Tucha, trebalo bi ga izmisliti. Jer malo tko je kao on u stanju otkloniti bilo kakve dvojbe o tumačenju. Na gore.
Zapravo, spisom koji se, da nije bilo nekoliko nedostataka i puno većega neslaganja oko smrtne kazne (ovdje i ovdje), činio u biti pravovjernim, Fernández je jasno dao do znanja kako je u stvarnosti načelo koje je temelj pretpostavljene zakonitosti promjene koju je Franjo napravio u vezi sa smrtnom kaznom ono isto koje je dovelo do potvrde mogućnosti primanja Pričesti za one koji žive more uxorio [na supružnički način], do opravdanosti blagoslivljanja istospolnih „parova“ i moguće do svakoga drugoga iskrivljavanja crkvenoga učenja.
Tuchov istup bio je u potpunosti obramben: započeo je pokušajem da još jednom zaštiti Fiducia supplicans od kritika koje su gomilale sa svih strana nakon sramotnoga priopćenja za javnost od 4. siječnja; očito je precizno izbjegavao odgovarati na odlučne prigovore i po tko zna koji put sklonio se u razliku između bogoslužnoga i pastirskoga blagoslova. Zatim je završio patetično, braneći svoju osobu od ružnih i loših koji su ga toliko napadali tijekom cijeloga života. Ali – obrat u radnji – kardinal Bergoglio pobrinuo se da u njemu oživi osjećaj dostojanstva (njegove riječi), kada ga je, prigodom zamrzavanja njegova imenovanja rektorom Katoličkoga sveučilišta u Buenos Airesu poticao da se trgne i ne dopusti da mu se gazi dostojanstvo. Tucho je na konferenciji za novinare tvrdio da je bio žrtva vrana koje su htjele podijeliti ugledne položaje i da su svećenici čak odbijali i rukovati se s njim… U biti, Fernández je iskoristio konferenciju za novinare kako bi predstavio Izjavu kojom brani samoga sebe. Znak krajnje krhkosti njegove sve očitije narcisoidne samozadovoljnosti.
Narcizam koji ga je spriječio da uopće shvati apsurdnost drugoga dijela svoga istupa, kada se kardinal hvalio medijskim uspjehom Fiducije supplicans: više od 7 milijardi pregleda (a pitam se zašto) i 70 % odobravanja među Talijanima mlađima od 35 godina, prema tajanstvenoj anketi koju je Tucho opisao kao „anonimnu“. Logika koja Fernándeza stavlja u utrku za zbiljokaz Otok slavnih.
Vratimo se daleko ozbiljnijim pitanjima. Istup kardinala Fernándeza treba čitati i raščlanjivati s iznimnom pozornošću, jer se dotiče ključnih točaka trenutačne krize, koje služe kao osnova za promicanje proturječne zamisli o razvoju crkvenoga učenja. Igla na kojoj počiva njegova teza jest da je Crkva već svjedočila takvu proturječju, kako u prošlosti (ropstvo) tako i u novije vrijeme (vjerska sloboda). Stoga – a to je zaključak njemu drag – čak i papa Franjo može spokojno proturječiti prethodnomu Učiteljstvu, a njegovu se učenju mora pokoravati, jer spada u vjerodostojno Učiteljstvo. Dakle, tri teme – ropstvo, vjerodostojno Učiteljstvo, vjerska sloboda – kojima ćemo posvetiti tri članka.
Počnimo s prvim, usredotočujući se na taj povijesni presedan, na koji se Tucho već nekoliko puta pozvao. To je pečatnica Dum diversas (16. lipnja 1452.), koju je papa Nikola V. napisao Alfonsu V., portugalskomu kralju, ovlašćujući ga da na „trajno ropstvo“ svede one pogane i Saracene koje su Portugalci susreli na afričkim obalama. Druga pečatnica od 29. svibnja 1537., koju je papa Pavao III. uputio toledskomu nadbiskupu, namjeravala je, naprotiv, osuditi, pod kaznom izopćenja, porobljavanje američkih Indijanaca koje su provodili španjolski kolonisti.
Kardinal je komentirao:
„Kao što se može vidjeti, samo osamdeset godina kasnije, u eri kada su promjene bile tako spore, papa govori praktički suprotno od onoga što je njegov prethodnik rekao o tako važnom pitanju.“
I dodaje kako je to primjer
„kako se crkveno razumijevanje istine razvija tijekom vremena i da ne raste uvijek u istom smjeru, ostajući stalno i potpuno u skladu s prethodnim spisima, barem u odnosu na istu konkretnu točku. Naprotiv, danas se nekima čini da papa Franjo ne može reći ništa drukčije od onoga što je rečeno prije, kao da je Učiteljstvo definitivno zatvoreno s prethodnim papama.“
Stoga, jednostavno zamijenite Nikolu V. s Ivanom Pavlom II. i Pavla III. s Franjom, i igra je gotova. Ali krava nije pas, iako oboje imaju četiri noge.
Pečatnica Nikole V., prije svega, nije bila pravi čin Učiteljstva, nego papino dopisivanje s Alfonsom V. I stoga, govoreći o Učiteljstvu, jedna lasta ne čini ljeto: nije dovoljno da papa nešto kaže da bi se to smatralo Učiteljstvom. Nadalje, to dopisivanje – koje spada u takozvane „pečatnice – darovnice“ – uopće nije odobravalo generičko ropstvo, nego samo ratno zarobljavanje, kao što će potvrditi i drugi pape nakon njega. Zapravo, ako se pogleda nadnevke tih pečatnica – od 1452. Dum diversas do 1514. Praecelsae devotionis Lava X. – lako je razumjeti da je okružje bio sukob s osmanskom vojnom silom, sukobi koji su doveli do vrlo opasna stanja za kršćanski svijet. Toliko da je, samo godinu dana nakon pečatnice Nikole V., došlo do pada Carigrada. Zatim su uslijedili sukobi i navale na Beograd (1456.), Bosnu (1463.), Albaniju (1478.), Krbavu (1493.), Furlaniju (1499.), Otrant (1480.), Rod (1480.), Ugarsku (1526.), opsada Beča (1529.) i tako dalje. Ukratko, nalazimo se u očito ratnom stanju, unutar toga epohalnoga sukoba između kršćanstva i islamske osmanske sile, s Osmanlijama koji jure naokolo, sigurno ne da bi pisali pjesme.
Ono što je bilo odobreno nije bilo ono što danas nazivamo ropstvom, odnosno ropstvo trgovine ljudima, a još manje seksualno ropstvo, koje je Crkva uvijek osuđivala, nego ratno zarobljavanje, koje odgovara današnjim ratnim zarobljenicima. U biti, Nikola V. ovlastio je kralja da uzima ratne zarobljenike gdje god naiđe na Osmanlije ili stanovništvo koje ih podržava. Pavao III., s druge strane, osudio je samo ropstvo, odnosno ropstvo trgovine ljudima koje su Španjolci provodili protiv domorodačkoga stanovništva s kojim su se susretali tijekom svoga „osvajanja“ Latinske Amerike.
Stoga, osim činjenice da papa, kada ne namjerava nešto definirati, nije izuzet od počinjenja pogrješaka, pa i zablude (stoga je moguće susresti pape koji su odobrili ili podupirali zablude), u ovom slučaju nema nikakva proturječja između dvojice papa, jer riječ „ropstvo“, u dva sklopa, označava dvije vrlo različite stvari.
Primjer koji Tucho s vremena na vrijeme voli navoditi kako bi branio trenutačni pontifikat (i sebe) stoga je posve pogrješan i obmanjujući: mamac koji ignorira očitu činjenicu da kada se isti izraz koristi s dva različita značenja, može biti odobren u jednom slučaju, a osuđen u drugom. Suprotno tomu, značenje „smrtne kazne“ u Izjavi je nedvosmisleno u usporedbi s onim korištenim u prethodnom Učiteljstvu. Stoga je Franjina bezuvjetna osuda toga izraza nespojiva s tim kako su ga dopuštali prethodni pape.
