Žalostna Gospa – naša majka
Ja ne znam što je majka mila,[1]
Nit majčin što je srca plam,
Ja ne znam što je sve mi bila,
Ta da je bila jedva znam.
Ko san mi lebdi slika pusta,
Kad zadnji put me k sebi zva,
Kad zadnji cjelov s milih usta
I blagoslov mi zadnji da.
A ja sam plako, Bože sveti,
I proplako sam cielu noć,
O majko sladka, nemoj mrieti,
Ti ne smješ, ne ćeš od nas poć!
O ludo li sam bio čedo!
Zar mari smrt za srca jad?
Drugačije sam sviet taj gledo,
Neg što ga gledam bolan sad!
Ja ne znam što je majka mila,
Nit majčin što je srca plam,
Ja ne znam što je sve mi bila,
Ta da je bila jedva znam!
Ovako dirljivo opisuje hrvatski pjesnik Hugo Badalić svoju tugu, što nije imao sreće upoznati svoju dobru, dragu majku. Sve što je o njoj znao, bilo je sjećanje na onu bolnu noć kad je majka otišla zauvijek. Nije imao sreće da uživa u majčinoj ljubavi, primio je tek jedini njezin cjelov. Ali ni toga jedinog majčinog poljubca nije mogao nikada zaboraviti, pa mu vječno pred očima lebdi slika ta, kad zadnji put ga k sebi zva.
Majka!
Ima li koje drugo ime tako milo čovječjem srcu kao ime majka! Prva rieč, što je malo diete promuca kad počne tepati jest majčino ime. Prvi usklik, što se vine iz čovječjih grudiju u nenadanim bilo radosnim bilo žalostnim zgodama jest: majko moja! – Majka je najmilije ime.
Zato je Hugo Badalić i mogao s toliko tuge napisati: Ja ne znam što je majka mila…
Dragi vjernici! Danas častimo i spominjemo se ne majke jednog pjesnika, ne majke jedne samo osobe, nego presvete Majke Božjega Sina i majke sviju nas, Blažene Djevice Marije od Sedam Žalosti. Pa kao što pjesnik Hugo Badalić nije dobro poznavao svoje zemaljske majke, tako ima danas na žalost puno Marijine djece, koja nju uviek baš ne poznaju ili ne će da je prime za svoju majku. A ipak, ona nam je svima tako dobra, ona se za sve nas neizmjerno brine i čezne da nam bude u pomoći u svakoj našoj potrebi. Zašto bi se inače toliko puta ukazivala u lurdskoj špilji i fatimskoj dolini? Zašto bi milijuni na koljenima obilazili njezine oltare u meksičkom gradu Guadalupe, talijanskom Loretu, njemačkom Altöttingu, u našoj Mariji Bistrici, a prije u vrieme veće pobožnosti i u ovom našem svetištu. Sve je to zato, što je Žalostna Gospa – naša majka.
Pogledat ćemo, stoga, danas: 1. kako je Žalostna Gospa naša majka i 2. kakav je naš odnos prema njoj.
Marija – naša majka
Nema nijednoga čovjeka na svietu, koji bi mogao trajno zaboraviti onu dobru, ljubljenu majku, koja nas je rodila na tjelesni život. O toj majci liepo je pisao hrvatski pjesnik Antun Gustav Matoš,[2] da mu sve draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila
Za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svietu volila,
Prva se za mene Bogu molila;
Kupala me suzom, Bog joj je platio,
Anđeo joj suzu suzom vratio;
Dojila me mliekom svoje ljubavi
Učila me ovaj jezik ubavi.
A svećenik Izidor Poljak[3] često je s najvećim žarom pripoviedao, kako
Preko devet gora, dolina i brda
Usred sela biedna,
Koliba je stara, a u izbi ima
Stan sirota jedna.
Svi se snovi njeni, sve se želje njene
Oko mene kreću.
Nema sudbe svoje, sa mnom dieli moju
Nesreću i sreću.
Ja sam duša njena. Pa da sve me progna,
Znam da ona ne bi.
Da me sviet ko izmet baci, ona plačuć
Svila bi me k sebi.
I da nebo na me rasrđeno pusti
Grom i munju bjesnu,
Ustala bi ona i pod munju, slabu
Podmetnula desnu.
Ah, ja njesam sam i lako život snosim,
Dokle samnom pati
Preko devet gora sirotica jedna:
Draga moja mati.
To je ona majka, koja nas je rodila. Ali osim nje naša je majka i Blažena Djevica Marija. Ona, kojoj je Gabriel na koljenu rekao:[4]
– Zdravo!
Ti puna radosti.
Ljudima jednom stajat ćeš pred očima
Ko mira znak, ko izvor utjehe.
Imat ćeš mjesec pod nogama. Mlado
Sunce će tebi sijati u naručju.
A jutarnje će zvijezde
Nad tvojom glavom pjevati. I bit ćeš vez
Što zemlje dno i neba vrh
U jedno spaja.
I bio bit ćeš most,
Od molitava tkan,
Od suza mit i u luk svit,
Nad jazima i crnim vodama,
Što čovjeka će djeliti
Od Boga.
Postala nam je majkom koji sat prije nego li je kopljem bilo probodeno Presveto Srce njezinoga božanskoga Sina. Postala nam je majkom, kad joj je Spasitelj s Križa kazao: Ženo, evo ti sina, a Ivanu: Evo ti majke. Sveti je Ivan u tom času zastupao sve kršćane, veli sveti Augustin, pa i nas, i tako je blažena Gospa postala i našom majkom. Svaka majka neizrecivom ljubavlju ljubi svoju djecu. Pa ako to čini naša zemaljska majka, koliko više nebeska. Štoviše, sveti Bernardo kaže, da ljubav sviju majki nije tolika, koliku ljubav prema nama ima blažena Gospa. Ona ljubi maleno djetešce, na čijem se čelu još cakli voda svetoga Krsta, kao i starca na umoru, kome svećenik daje svetu Popudbinu i sprema ga na put u vječnost.[5]
Ona je majka svih ljudi, jer im je dala svog ljubljenog Sina, koji je izvor našeg života. Kada je rodila Sina, rodila je i sve nas, jer mi smo po njem primili snagu novoga života, primili smo jedan novi, božanski život. Marija od prvog početka sudjeluje u ovom božanskom djelu. Na anđelovo navještenje odgovorila je: Neka bude, i tim nam riečima dala Spasitelja i postala nam majkom.
Neka duboko prožme naša srca i naše duše istina, da Marija ima prema nama pravu i najdublju majčinsku ljubav, jer je ona Majka Sina Božjega, našega Spasitelja. Onom istom majčinskom ljubavlju, kojom Marija ljubi svoga Sina, tom istom ljubavi ljubi nas same.
O dobroti te majke čitali smo u knjigama, gledali smo na zidovima trsatske crkve, slušali smo u propoviedima stotine primjera a i sami smo sigurno često osjetili njezinu pomoć. Zato joj je pjesnik[6] i zapjevao:
Oj ti si krasna nad sve krasna mati,
Ko pjesan skladna Bogom ispjevana,
U želji što nas dugo željkovana
U bijedi tješi, vjekove nas prati.
Nad nebom nebo još bi veće stalo,
Al majka veća bila ne bi nika.
– – – – – – – –– – – –– – – –– – – –
Jer tebi samoj Bog se pokorava
Na nebu, zemlji – vječna ti je slava.
Marija je, dakle, naša majka. Pogledajmo sada
Naš odnos prema toj majci
Neka dobra majka imala je u jednom većem gradu na naukama kćer.
Znala je koliko pogibelji prieti nevinosti mlade kćerke, pa joj je često pisala, da bude pobožna, da se čuva zla, da izbjegava opako družtvo. U jednom pismu obećala joj poslati za imendan liepi dar, ali neka samo bude dobra i valjana.
Mlada djevojka rado je primala i čitala majčina pisma, a ono obećanje o daru neobično ju je obradovalo. Nestrpljivo je iščekivala taj majčin dar. I stigao joj je baš uoči njezinog imendana. Drhteći od uzbuđenja prihvati omot iz poštarevih ruku, potrči kućnim stepenicama, uđe u svoju sobu i zatvori se u njoj, da je nitko ne gleda pri razgledanju majčina dara.
Što mi to šalje dobra majčica?, mislila je u sebi mlada djevojka otvarajući primljeni paket.
Njezina se radost još povećala, kad je u tom paketu našla tri druga liepo i ukusno povezana omota. Velikim uzbuđenjem poče otvarati prvi. Poskoči od radosti, kad je otvorila: „Baš je sladka ova moja majčica. Ljepšeg iznenađenja nije mi mogla pružiti za moj imendan.“
Kakav je to bio dar?
Jedno prekrasno ogledalo s pozlaćenim okvirom, a izpod ogledala napisano majčinom rukom: „Pogledaj se kakova si!“
Ha, nije trebalo, da joj to majka piše. Mlada djevojka stade pred ogledalo i dugo, dugo se gledala… skoro i zaboravila na druge omote.
Kad se do sitosti nagledala u zrcalu, posegne za drugim omotom. Stade ga brižljivo i polagano raztvarati. Nadala se drugom liepom poklonu. Ali, koje razočaranje! Od straha i zlovolje izpade joj omot iz ruku! „Baš nije trebalo ovo“, srdito reče djevojka.“ Što mi kvari liepo razpoloženje prvog poklona?“
Kakav je bio taj drugi poklon?
Slika sa crnim okvirom. U sredini slike jedna mrtvačka lubanja s dvie suhe, biele kosti. Izpod je bilo, napisano majčinom rukom: „Pogledaj, draga kćerko, kakova ćeš biti!“
Dugo nije htjela ova mlada i liepa djevojka otvarati treći omot. Prošla ju je sva volja da ga vidi. Bila je veoma razočarana i ozlovoljena. Ali opet nadvlada znatiželja. Polako, polako stade otvarati treći omot. Kad ga je otvorila, pred njom se stvorila predivna slika Neoskvrnjene Gospe. Bila je prekrasnog rajskog lica, u bieloj svilenoj odjeći s modrim pojasom oko struka. Izpod noga sijao joj je svietli mjesec a oko glave kruna od dvanaest zviezda. Na dnu pak slike dobra je majka napisala svojom rukom: „Pogledaj, draga kćerko, kakova treba da budeš!“[7]
Dragi vjernici! Nama danas sveta Crkva šalje sličnu sliku, sliku Majke Božje od Sedam Žalosti i govori nam: Pogledajte, kakovi treba da budete! Ali ipak bilo bi to prenaglo, pa ćemo zajedno s onom mladom djevojkom uzeti malo u ruke ono ogledalo, koje se zove savjest, i pogledati što nam to ogledalo pripovieda: kakovi smo danas, i kakav je naš odnos prema našoj Majci, Žalostnoj Gospi.
Evo kako ga crta jedna nježna, pobožna duša[8] pred likom Majke Božje Bistričke:
Zlo su Ti ljudi napravili,
kojim si v pomoći bila
kad su ih vsi već ostavili,
kojim si suze brisala
i žalost življenja skrila
i v dušu veselja dala.
Kojim kak mati si bila.
sunčeca dela pred vrata
i najgorše grešnike čuvala.
Ti koja si ljudem alduvala
kaj ti je dragše neg svet,
neg zlata nebeska roža,
Sineka svojega dragoga,
žalostna, Ti, Majka Božja!
A ljudi su Tebe pozabili
i Sina na križ su Ti pribili
i jošte po cirkvah i stanjih,
po varoši i križanjih
na križ Ga pribijaju zmirom.
Da, ona je ljudima dala najveće blago: Spasitelja, a oni su ga razapeli i još ga danas razapinju psovkama, kletvama, griesima protiv svih zapoviedi Božjih, i da tih zapoviedi više ima, još bi gori bili.
Ali ne samo to, nego je našim srcem zavladao možda i očaj što su težki dani rata stigli i do naših vrata. Žalost, zdvojnost što su nam uništeni mnogi ideali i velike nade. Uvrieđeni smo i možda razočarani, jer mnogo toga nismo očekivali, pa nam ogledalo kaže, da su na našem čelu nastali novi zarezi patnje, da su na našim usnama odrazi bolnih rezignacija.
Ali pogledajte na sliku Žalostne Gospe, kakovi treba da budete, piše nam danas sveta Crkva. Pogledajte na nju i vi majke, jer i ona je majka. Pogledajte na nju i vi djevojke jer ona je čista Djevica. Pogledajte na nju i vi djeco, jer je ona vaša kraljica. Da, pogledaj oče, pogledaj suprugo na nju jer ona, Žalostna Gospa s našeg dragog oltara već stotine godina s ljubavlju gleda na svoj Mrkopalj. Ona gleda nas i danas kad su opustile naše place i ulice. Ona gleda na nas i danas kad su zaniemile vesele pjesme na ustima naših djevojaka. Ona bdije nad nama i danas kad su naša djeca daleko od nas razasuta po svim europskim bojištima. Ona bdije nad nama i danas kad je mnogo vlastite braće silom prisiljeno uperiti bajunete jedan na drugoga. Ona, naša Žalostna Gospa ovdje na našem oltaru bdije nad nama dane i noći. Gledajmo je kako je sva slomljena od boli za jedincem Sinom. – O vi majke, i u vašim se staračkim grudima često burka srce i često suza zastire oko na misao, da je vaše diete negdje daleko, daleko možda izranjeno već sada ili će biti, a možda je i zauviek zaklopilo svoje mladenački oči u tuđemu svietu. Majke, pustite slobodno suzu nek teče, jer vaša je žalost opravdana, ali ipak dignite glave i pogledajte Onu, koja je trpila prije vas, ona je utjeha žalostnih. Ona, Žalostna Gospa, ona, mučenica s Kalvarije.
Majke! I kadgod vam bol za sinom pritisne dah, sjetite se tada Žalostne Gospe kako je vjerno išla sa svojim Sinom na Križnom putu, kako je dizala prema nebeskom Otcu molitve za njega, kako mu je htjela olakšati ono težko drvo, od kog je krvarilo njegovo rame. Majke! Takove treba da budete i vi. Vi ne možete ići sa svojim sinovima, ali uzdignite i vi nebeskom Otcu molitve za sve vaše koji su daleko u boju i tko zna hoće li ih vaše majčinsko oko ikada više vidjeti. Molite se za njih nebeskom Otcu, zamolite Žalostnu Gospu, da vam bude posrednica i vaši će sinovi daleko tamo gdje topovi tutnje osjetiti, jest ima netko u mom dragom Mrkoplju, ima netko tko misli na mene, ima netko tko moli za mene: moja majka.
Djevojke! I vama se sveta Crkva obraća kao majka onoj kćerki: Pogledaj, kćerko, kakova treba da budeš! Marija je trpjela mnogo, Marija je žrtvovala mnogo, Marija je ljubila mnogo, Marija je molila mnogo. Ni naš život ne može danas biti ružičast, ni naše staze ne mogu biti obasute cviećem dok vaša braća mukom hodaju kršem a bojni zrakoplovi nad njima kruže. Ni mi ne možemo biti bez žrtava kad se žrtvuju svi, ali cilj naših žrtava neka bude u prvome redu Bog. Marija je svojim žrtvama postala Kraljicom mučenika.
Danas je ponovno došlo vrieme mučenika i tko zna, ne će li Gospodin jednog dana i od nas tražiti nešto slično, i bit će blagoslovljena ona djevojka koja će poput svete Janje, Cecilije, Katarine i hiljade drugih moći kazati: Sve, pa i život za Boga, i Božje zapoviedi, ali njih prekršiti ni za što!
Zato je priprava na mučeništvo danas potrebnija nego li ikada, a sastoji se, po riečima svetoga Pavla (Rim. 6,13) u tom da „ne damo svojih udova griehu“. Svaki je grieh nutarnja izdaja Boga koja nužno vodi do vanjskog zatajenja Boga. Bit će nas još u tamnicama, u logorima, bit će nas još i na stratištima. Ali ako se ne znamo svladati od jednoga plesa, ako se stidimo pozdrava Hvaljen Isus, ako ne znamo nadjačati dnevne male napasti, kako ćemo biti pripravni na izvanrednu žrtvu u Božjoj službi, na žrtvu mučeništva! Žalostna Gospa, kraljica mučenika, neka nam bude uzorom!
Marija je ljubila mnogo. Ali ljubav je njezina kristalno čista kao proljetna zora. Ljubav je njezina sveta ko kalež. Ljubav njezina dovodi u nebo, jer ljubav je kćerka Božja, veli veliki pjesnik Dante, sâm Bog je ljubav, kaže sveti Ivan apostol. Neka i naša ljubav ne bude pokvarena, nego neka njome vladaju Božji zakoni.
Marija je molila, pa zamolimo danas mi svi nju, Žalostnu Gospu s hrvatskim pjesnikom:[9]
O kućo zlatna, o zviezdo morska,
o kulo bjelokosti!
Ostani burnim nad morem našim,
Ti majko od milosti!
Izmori rat nas, vihor nas skrši,
slični smo zgaženoj travi.
sini nad tmorom naših oluja,
Ti majko od ljubavi!
Draga djeco! …
Da, preporučimo danas, dragi vjernici, Žalostnoj Gospi, majci našoj, sebe i svoje domove. Preporučimo joj svoje obitelji i cielu svoju hrvatsku domovinu. Ona ju je na osobiti način štitila u prošlosti. Pod njezinom su zastavom vojevali naši pređi. Ona i sada bdije nad Hrvatskom. Ona će nam pomoći u svim našim patnjama, ako joj se mi ne iznevjerimo. Ona, Žalostna Gospa s našeg oltara, bit će i dalje naša dobra majka, ako mi ostanemo njezina dobra i vjerna djeca, braneći uviek uporno svoju svetu katoličku vjeru. Ona je ogledalo bez ljage i ako svi mi budemo često u njega gledali, ako budemo nastojali postati što sličniji Mariji, naša će budućnost biti sretna, jer će nad njom svojom majčinskom ljubavi bdjeti ona, Marija, Žalostna naša Gospa, Majka Božja i naša! Amen.
Mrkopalj, dne 15. rujna 1943.
Stjepan Horžić
svećenik
Ante Zovko, Stjepan Horžić mučenik za Boga i Hrvatsku, Mrkopalj, 2025., str. 85–94.
[1] Hugo Badalić, Majka, u: Hrvatska majka u pjesmi, uredili Sida Košutić i Vinko Nikolić, Zagreb, 1941., str. 12–13.
[2] Antun Gustav Matoš, Gospa Marija, u: Hrvatska majka u pjesmi, uredili Sida Košutić i Vinko Nikolić, Zagreb, 1941., str. 23.
[3] Izidor Poljak, Mati, u: Hrvatska majka u pjesmi, uredili Sida Košutić i Vinko Nikolić, Zagreb, 1941., str. 32.
[4] Vladimir Nazor, Annuntiatio
[5] Moja propovied Marija – Majka i uzor naš
[6] Ante Jagar, Sonetni vienac, XII
[7] Petar Vlašić, Ruža otajstvena, U Beogradu 1935., str. 103–104.
[8] Dragutin Domjanić, Spomen na Mariju Bistricu
[9] Vladimir Nazor, Maris Stella, Plan, pjesme VIII.
