“Ekumenizam” i njegovo naličje

U Francuskoj, a onda, u prijevodu, i u Americi izašla je pred dvije, tri godine knjiga pod naslovom: “Ekumenizam ili nova reformacija”. Njezin auktor, Thomas Molnar, ustaje u njoj protiv “progresističkih”, modernističkih, strujanja, što se sve jače osjećaju i sve glasnije javljaju u crkvenom i katoličkom životu, osobito ovo iza smrti Pija XII. i iza II. vatikanskog koncila. A to, misli on, — aludira na to i samim naslovom knjige, — prvotno pod plaštem i pretekstom “ekumenizma”: pokreta za što skorije ujedinjenje svih kršćanskih crkava u jednu, jedinstvenu i složnu, Kristovu Crkvu.

Još poodavna ponikao je taj, “ekumenistički”, pokret u katoličkoj Crkvi: najprije pod imenom t. zv. “unijskog gibanja”. Papa su mu Ivan XXIII. i II. vatikanski sabor dali samo novo ime: želeći još više istaknuti njegovu, evanđeosku i kršćansku univerzalnost i zaštititi ga od prigovora, da hoće da proselitskim i propagandnim sredstvima “pounijati” sve druge kršćanske konfesije: da ih, — i po vanjskim formama, — integrira i apsorbira u sistem zapadnog, “latinskog”, kršćanstva. Kako bi se ogradio od tih sumnji i insinuacija, taj novi, saborski, “ekumenizam” izabrao je i označio kao put do ujedinjenja, — mjesto negdašnjih polemika, — slobodno iznošenje stavova, metodu studiranja i istraživanja u težnji za objektivnom istinom, spremnost, da svaka strana, pa i katolička, lojalno prizna i vlastite krivnje iz prošlosti, međusobno poštivanje i kooperaciju u stvarima, koje su svima zajedničke, komuniciranje pozitivnih tečevina i iskustava, relativnost vanjskih, nebitnih, disciplinarnih i organizacijskih formi, te, osobito, molitvu, — i zajedničku, — i plemenito natjecanje u što dubljem i iskrenijem primjenjivanju i proživljavanju Evanđelja.

Ideja je bila, osobito na katoličkoj strani, dočekana i prihvaćena s entuzijazmom. “Ekumenizam” je postao nešto kao “parola dana”. Mnogi su se od njega nadali i spektakularnim, i brzim, uspjesima: računali sa punom realizacijom kršćanskog jedinstva već u najbližoj budućnosti. I sve su činili, da obore i zadnje ograde između tradicionalnih kršćanskih konfesija: išli do kraja u toleranciji i koncesijama; gledali da u katoličkoj praksi što više smanje, minimaliziraju, sve ono, što nas je dijelilo od drugih kršćanskih konfesija. A mnogi su bili u tim svojim “ekumenističkim” nadama i optimizmu i naivni: zaboravljali na stoljeća, što su nas dijelila, na osjetljivosti, resentimente, predrasude masa, na duboke doktrinalne i konstitucionalne razlike u shvaćanjima: napose u koliko se radi o protestantima. Međutim brzo se pokazalo, da je ujedinjenje u stvari još vrlo daleko, — više ideal nego činjenica, — i da će trebati još puno vremena i puno strpljivih nastojanja, dok se ono, uz pomoć Providnosti, faktično realizira.

To je današnje lice “ekumenizma”. Samo, ima on i svoje naličje. Neki smatraju taj, nerealni, “ekumenizam” glavnim krivcem savremenoj pometnji unutar katoličke Crkve. Mnoge nezdrave pojave u njoj, pa i preveliki dogmatski, moralni i disciplinarni liberalizam, što, osobito na zapadu, hvata maha, samo su, misle oni, učinak, posljedica, plod, toga neodmjerenog ekumenističkog oduševljenja. Odlazimo predaleko. Sve u vjeri gledamo protumačiti što šire: kako bi se moglo učiniti prihvatljivim onima s druge strane. Smišljamo nove teorije, koje će biti bliže njihovima. Tražimo posredovne, kompromisne, formule.

Mi nijesmo toga mišljenja, kolikogod ono u prvi mah izgledalo uvjerljivo, kapciozno. Modernističke zablude u Crkvi imaju, po našemu mišljenju, puno dublje korijenje. Ekumenizam nije modernizmu ni polazna točka ni centar interesa. On je modernizmu samo jedna od parola ili, ako hoćete, konstitutivnih komponenata: nije ni bitna ni glavna. Često je samo i paravan. Modernisti ga preuzimaju u svoj sistem, ali samo u koliko odgovara njihovim temeljnim koncepcijama. Ili ga upotrebljavaju samo kao dobrodošlo sredstvo propagande. Pa i kao kamuflažu, koji put.

Vidi se to najbolje iz, svakako, paradoksalne, okolnosti, što oni taj svoj “ekumenizam” sve više usmjeruju prema protestantizmu, a sve manje prema pravoslavlju, i ako je pravoslavlje nama katolicima neprispodobivo bliže od protestantizma, pa se je nekada, a zapravo i na II. vatikanskom saboru, u ekumenističkim i unijskim nastojanjima, u prvom redu, na nj računalo. Inače bi se, baš da ne odbiju pravoslavlja, — koje je uvijek nastupalo konzervativno i tradicionalno i najviše insistiralo na kontinuitetu u vjeri i na povezivanju sa kršćanskom starinom; s onim, što se je, po glasovitoj formuli Vinka Lerinskoga, svagdje (“ubique”), uvijek (“semper”) i od sviju (“ab omnibus”) vjerovalo, — morali čuvati svega, što je “novo” i što odudara od starih, posvećenih, formi. Ako išta može pravoslavce predobiti, to je kontinuitet sa kršćanskom, — starokršćanskom, — prošlošću, kult duhovnosti, “hristoljubivost”. A ako ih išta može odbiti, to je forsiranje “novosti” u vjeri i u crkvenom životu. Međutim mi vidimo, da modernistički “ekumenisti” nemaju s te strane nikakvih skrupula. Asketizam je u njih u apsolutnoj nemilosti. Za staru, “monašku”, samostansku, duhovnost oni imaju samo sažalan, ironičan, smiješak. I za post, i za mistiku, i za sve oblike kontemplativnog života. Za individualnu molitvu i za intimni razgovor s Kristom napose. Njima je sve “akcija”. Oni gledaju zadaću i ideal kršćanstva u radu za svijet i za čovjeka. U “kršćanskom” preporodu svijeta, ali sa izrazito humanističkom i socijalnom notom. Schillebeeckx na pr., u svojoj knjizi: “Bog i čovjek”, zastupa tezu, da se spasenje postizava u sekularnom kontekstu života u svijetu, a ne u “nesvjetskoj vjeri”; “čovjek je zadnji subjekt (svega); on je osobno i jedini odgovoran za ono, što čini ili ne čini”; današnja protucrkvenost (“church- lessnes”) “može lako postati — preliminarna faza za pročišćenu i obnovljenu Crkvu budućnosti” (“The National Register”, 16. XI. 1969.). A i naši su mladi sa Rijeke nekako na istoj poziciji. I po njima: “Crkva se ne smije brinuti za svoju vlastitu budućnost, nego za budućnost zemlje, ovoga svijeta, jer nada ovoga svijet — Isus Krist — jest nada za ovu zemlju, za ljudsku povijest, za ovaj svijet” (“Susret mladih na Rijeci”; “Glas koncila”, 11. I. 1970.). U Kristu oni vide najprije idealnoga čovjeka, koji treba da svijet vrati k originalnoj ideji, koju o njemu ima Bog: k ideji pravde i ljubavi, čovječanske prije svega. S kruhom za sve. S blagostanjem za sve. Sa slobodom za sve. Nadnaravno je modernistima u pozadini. I Križ. I vječnost. Sve je to vrlo blijedo u njihovim očima i u njihovim ustima. I samo božanstvo Kristovo. I sam njegov čudesni i djevičanski ulazak u svijet. Mnogima od njih on je samo sin Josipov: nije Sin Božji, osim koliko smo i mi svi “sinovi Božji”. Nije on ni Otkupitelj čovječanstva u skripturističnom smislu. Ako mu već i priznaju neko “božanstvo” i “spasiteljstvo”, ono je zapravo vrlo mutno i panteistički obojeno, kao kod Chardina, komu je Krist zadnja točka, “Omega”, evolucije. Apsolutno je u modernizmu uopće prognano iz religije. Nema u njoj “dogmi”, ni nepromjenjivih i vječnih istina. Od pokoncilskog kršćanstva traže modernisti pojmovnu reviziju svih starih vjerovanja i dogmi: “rethinking” i “revaluating” svega tradicionalnog u kršćanstvu, kako to kojiput govore njihovi ideolozi u Americi. Na sva usta raspisali su se o “novom moralu”, — “the new morality”, — i propovijedaju ga u sav mah sa teoloških katedri. A Crkvu hoće da radikalno demokratizuju, — “Nema više onih gore i onih dolje!”, poručuju nam naši “mladi” sa Rijeke (“Susret mladih na Rijeci”; “Glas koncila”, 11. I. 1970.): — nema više hijerarhije i “klera” kao posebnog, povlaštenog, staleža; onaj, koji o svemu odlučuje, to je “Božji narod”. “Pastoralni koncili”, pod vodstvom teologa, svećeničkih i lajičkih, mjerodavni su sada i za vjersko učenje i za crkvenu disciplinu, ne više Papa i biskupi. U Holandiji su već i faktično uzeli vlast u ruke; drugdje se spremaju da je uzmu. Nije više božanska vlast “svetoga reda”, “polaganja ruku”, koja daje pravo na upravu u Crkvi; to je sada legitimacija i izbor puka. A ako Bog vodi duše, to nije više kroz neprevarljiva usta Crkve, — “Tko vas sluša, mene sluša!” (Luk 10, 16.); “Idite i učite sve narode!” (Mat 28, 19.); — to je sada kroz nutarnje “nadahnuće” Duha Svetoga, kroz diktat, osobne savjesti, koji uvijek može anulirati sve obveze i sve zakone, koji dolaze od ljudi, pa i crkvenih starješina, i koji, logično, mora biti mnogolik i različan. On može proglasiti nevaljalim i brak, koji Crkva smatra valjanim, — američki teolog i novinar Francis Murphy izrijekom pledira za to, da se i rastavljenim supruzima, koji žive s drugim, dopušta pristup k sakramentima (“The National Register”, 34. XII. 1969.); on može, u “čvrstoj dobroj vjeri” učiniti moralnim i ono, što Crkva smatra protunaravnim i nemoralnim; on može i svećenika odriješiti od svih obveza pred Crkvom: i od onih, što proizlaze iz zavjeta čistoće i iz zakona celibata.

Razumije se, da i “ekumenizam” sa takvih načelnih pretpostavki dobiva jedan smisao posve drukčiji od onoga, u kojemu smo ga do danas shvaćali mi katolici. Za njega ne treba istom stvarati preduvjete: on je već tu. Ne samo da za to ne treba propagande i misionarenja, nego je svako misionarenje zloraba i uzurpacija. Jednostavno se treba pomiriti s idejom, da su sve kršćanske, — pa i nekršćanske, vjere jednako dobre i da su sve to zakoniti putevi, koji vode k Bogu. Treba stoga praktično ignorirati sve razlike među njima i neposredno uspostaviti punu interkomuniju. I u euharistijskim slavama; i za pričesnim stolom. Neka ih svatko od učesnika razumijeva i tumači, kako hoće, i neka o Euharistiti vjeruje, što hoće. Glavno je, da se svi ljubimo. To je jedino, što Bog i Krist traže. I u stvarima braka. Najidealniji brakovi i jesu oni mješoviti, interkonfesionalni. To su pravi “ekumenski brakovi”. Oni izdižu ljudsko pravo na ljubav iznad diobe, koju su među ljude unijele religije. Međukonfesionalna “komisija za kršćansko jedinstvo” u američkoj državi Massachusetts, u kojoj su zastupane i neke katoličke biskupije, među svojih deset uputa o “ekumenskim brakovima” govori o tim brakovima kao o “proročkom znamenju triumfa ljubavi Gospodinove nad diobom crkava” (“a prophetic sing of the triumph of the love of the Lord over the division of the churches”). Posve u stilu “ekumenske komisije” episkopalne (protestantske) dijeceze od Massachusetts-a, koja je upozorila pastore, da “ne smijemo (takvim ‘ekumenističkim parovima’) spočitavati, što su u ljubavi, dok su stvarno crkve krive za grijeh diobe” (“The National Register”, 1. II. 1970.).

“Ekumenizam” je, eto, u modernističkim ustima postao, već kako tko hoće, — u ovako subjektivističkom shvaćanju religije ni onako nema logike; tu su moguće sve kontradikcije, — “nova reformacija”, vjera bez dogmi, religija “mrtvoga Boga”.

Zapravo nije ni moguće u to unijeti sistem. Nije moguće ni o tom dati sustavna prikaza. Sve se to, izmiješano i konfuzno, susreće na stranicama modernističke i “progresističke” štampe. Knjiga bi se dokumentacije o tom mogla napisati. Svaki je pojedinačni citat u jednom članku, kakav je ovaj naš, više digresija nego dokumenat.

I u koliko tu još uopće ima pozitivnoga kršćanstva, taj mu je “ekumenizam” dao više protestantski nego katolički tip. Sve je u njemu bliže protestantizmu i idejama reformatora nego katolicizmu i nauci Tridentinskog sabora. Od protestanata se uopće ne traži nikakvo približavanje katolicizmu, ne traže nikakve koncesije Rimu, — nažalost, oni u većini nijesu na njih ni spremni; — koncesije čine samo katolici: oni prihvaćaju protestantske teze. Papin se primat i hijerarhijska vlast i teoretski, a još više praktično, niječu. Lajičko “svećeništvo” stupa na mjesto sakramentalnog i staleškog. Crkvenoj se tradiciji odriče vrijednost i sve svodi samo na Bibliju. Svatko je sam sebi tumač i vjere i riječi Božje u Svetom Pismu. Euharistija se sve više tumači kao večera vjernika i spomen na Gospodina, a sve manje kao žrtva i sakramenat; svećeništvo kao “služba riječi”, a ne kao sakramentalna funkcija. Potcjenjuje se ili i napušta štovanje Majke Božje i svetaca. Udara se na kultičku reprezentativnost i na svetu umjetnost. Redovništvo se i celibat napadaju, baš kao što ih je napadao i Luther. Njemu su, — nema ništa značajnije od toga, — misa i celibat bili glavni stupovi papinstva: “Die zwo Säulen darauf das Papstum stehet” (Dr. Rudolf Graber, biskup iz Regenburga: “Directorium spirituale”, g. 1970., str. 4.).

Modernistički “ekumenizam” okrenuo se je, vidimo, sav prema protestantizmu i reformaciji. I riješio je problem okupljanja i ujedinjenja kršćanstva na najjednostavniji, — ali i, sa katoličkog stanovišta, najgori i najneprihvatljiviji, — način: totalnom kapitulacijom katolicizma; naknadnim, zakašnjelim, prihvaćanjem reformacije. I to manje one stare, Lutherove, a više one nove: racionalističke, “prosvjetiteljske” i, u stvari, bezvjerske. Od kršćanstva je ostalo samo ime. Pod njim se krije naturalizam i pobuna protiv svega, što je nadnaravno.

A neka nam se ne kaže, da pregonimo! Nedavno je preda mnom govorio jedan naš mladi svećenik: “Luther je u stvari samo za 450 godina anticipirao reformu II. vatikanskog sabora: ona bi bila već onda provedena, da nije bilo tridentinskog nerazumijevanja i reakcije”. A u Americi je nedavno izašla knjiga pauliste Harry-ja J. McSorlev-a: “Luther. Je li imao pravo ili krivo?” (“Luther: Right or wrong?”), u kojoj je, po mišljenju recenzenta Edwarda Walsha, dokazano, da je Luther bio perfektan katolik, a katolici, koji su ga u doba Tridentinskog sabora pobijali, da su bili semipelagijanci, i da je bio, i u svojoj knjizi “De libero arbitrio”, “bliži istini” od “službene Crkve”, koja ga je osudila (“The National Register”, 16.XI. 1969., “A Tolerant Appraisal of Luther’s Theology”).

Nije, mi opet kažemo, “ekumenizam” rodio pokoncilskog modernizma. Proces je obratan. Modernizam je stvorio svoj tip “ekumenizma” i učinio od njega još jedno oruđe u borbi za praktičnu, najprije dekatolizaciju, a onda i dekristijanizaciju Evrope i zapadnog svijeta.

Samo, nama katolicima takova “ekumenizma” ne treba. Naš je ekumenizam Papin ekumenizam; ekumenizam Pavla VI. On ga je izrazio, kratko i pregnantno, kad se je ženevskim predstavnicima “Saveza crkava” prošloga ljeta predstavio smo sa tri riječi: “Naše je ime Petar!” Katolički ekumenizam vjeruje, — s Evanđeljem (Mat 5, 18.; 18, 17.; 24, 25.), sa apostolima (Gal 1, 8.; Ef 4, 5.; 2. Iv 10.), sa čitavom crkvenom starinom i sa svim crkvenim saborima, s Apostolskim i Nicejskim Vjerovanjem, — samo u jednu Crkvu: katoličku i apostolsku. Tu Crkvu treba da, iskreno i čitavim srcem, traže svi oni, kojima je na srcu sveto jedinstvo. S puno strpljivosti, širine i ljubavi. Ali i sa velikim strahopočitanjem prema istini: jednoj, vječnoj, božanskoj. S molitvom na ustima. Očiju uprtih u nebo. Mešetarenjem i relativizacijom evanđeoske nauke ne služi se ni ekumenizmu ni kršćanskoj ljubavi .

A nama katolicima ne može nitko zamjeriti, što vjerujemo, da smo sačuvali tu jedinu istinu Crkve. I što je, s puno pouzdanja, nudimo na ocjenu i proučavanje svima kršćanima dobre volje. Očišćenu od svega, s čim su je, tokom stoljeća, izmiješale ljudske bijede i strasti: i među nama, i oko nas. Negdje se ona mora nalaziti, ako stoji Isusovo obećanje Petru: “I vrata paklena ne će je nadvladati! I tebi ću dati ključeve Kraljevstva nebeskog, i štogod svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima!” (Mat 16, 18. 19.).

Dr. Čedomil Čekada

Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije 4/1970. god., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 145-151. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, a iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje.