Grijeh

Grijeh je treća od šest propovijedi iz knjige prof. dr. Jordana Kuničića, OP, Propovijedi, Svezak I., Zagreb, 1957., str. 12–17 (umnoženo ciklostilom).

Kada bi danas Sotona morao podnijeti izvještaj Svemogućemu, mogao bi po prilici reći ovako: obišao sam sve kutove zemlje i konstatirao, da ljudi posvuda krše Tvoje zapovijedi (Job 1, 6-13). Sv. Ivan bi ponovio, što je pisao: „Sav svijet leži u nečastivome“ (Prva Ivanova 5, 19). Dublji bi poznavalac mentaliteta čovjeka današnjice nadodao: čovjek današnjice trpi od bolesti djetinjenja i podjetinjavanja, pa i grijeh smatra djetinjarijom. Tko je pak svjestan odgovornosti i težine stanja, morao bi sa žalošću utvrditi da čovjek današnjice drži nešto do pravila bontona. Taj čovjek nastoji upoznati pravila gramatike i umjetnosti. Nastoji cijeniti, boji se prekršiti građanske i državne zakone, ali „najveći grijeh naše epohe jest taj što počinje gubiti smisao grijeha“ (Pijo XII. u govoru 28. listopada 1946.).

Zašto taj čovjek današnjice gubi smisao grijeha? Napredak mu civilizacije olakoćuje mišljenje, zato ga umaraju ozbiljna pitanja života. On radije ide u hram XX. stoljeća, u kino, da drugi pred njegovim očima prevrće slike i prizore, a on da udobno sjedi i gleda. Pitanja duše i vječnosti? Rado ih upisuje u utopije, ali zato najvećom ozbiljnošću smatra, da je Švrča idejni prvak dana. Zar se taj čovjek današnjice nema čim ponositi? Rado osluškuje zaglušni šum aviona i motora, tih djela svoga genija, pa kako će do njega doprijeti tihi, nečujni glas Božje istine?! Ohol je taj čovjek današnjice, ponosi se atomskom bombom, zato ne cijeni silu duha Božjega koji se ne nameće silom. Kada se ljudi zarate ili potuku, pobjednik, makar bio patuljak, misli, da nad njim nema gorostasa, nadasve Svemogućega. Čovjek današnjice gradi Babilonsku kulu veličine bez Boga, zato se teško razumije s drugim ljudima današnjice, i ako ima na pretek raspravljanja. Zabavljen je bušenjem zdenca tehničke civilizacije, ali ti zdenci puštaju vodu, zato je taj jadnik uvijek nemiran. Robuje tijelu, klanja se materiji, u pandžama je nagona, zato životari, boluje od anemije duše, mrtav je, a misli da živi.

Budimo na čistu! Glas je savjesti preveć jak, da bi ga tko mogao lako ušutkati. Bez sumnje čovjek bi današnjice želio izbrisati pojam grijeha iz popisa faktora sreće-nesreće, ali to ne može. Što mu preostaje? Uzeti na sebe advokaturu sama sebe, naći opravdanje. To mu se čini lako. Ako i griješim, veli, nijesam ja kriv: priroda je kriva, kriv je ambijent, takvim me Bog stvorio, takvim me majka rodila, tako sam odgojen.

To sredstvo za uspavljivanje ne djeluje odmah, ni kod svakoga jednako. A zašto, misli čovjek današnjice, čovjek ne bi imao pravo griješiti? Ta on je svjestan svoje veličine, svjestan je napretka. Stari su bogovi umrli. On dakle misli, da ima pravo griješiti, jer je sam sebi bogom.

Ovaj mu se izlaz pričini presmionim, zato radije umanjuje težinu Božjih zapovijedi, grdobu grijeha ne smatra tako velikom. Što je velikomu Bogu stalo za sitne misli i želje crva-čovjeka koji se vuče po zemlji? Bog je previsok, da bi ga se ticalo, što taj zemljani patuljak misli, želi i snuje. Zar bi se Svemogući natjecao u borbi s tim „prahom“? Zar je potrebna sila Svemogućega, da svlada toga slabića-čovjeka?

Zanimljiva je promjena ljudskoga mentaliteta između epohe i epohe, prošlosti i sadašnjosti. Oslobođeni je Prometej, donosi mit, morao uvijek nositi jedan kolutić lanca, kojim je bio vezan, što se pobunio protiv božanstva, da ga taj kolutić podsjeća na zasluženu kaznu. Oženjeni su nekada nosili gvozdene prstene, da osjete ozbiljnost i težinu bračne vjernosti. Danas se pak nastoji ta težina umanjiti. Nosi se zlatni, lagani prsten, koji služi kao ukras, ne kao dužnost ili teret, a prečesto je predmet paunskoga nadimanja i isprazne slave. Netko je išao dotle te je zastupao mišljenje da se sotona ne smije prikazivati u obliku zmaja, zmije ili crnoga strašila, kao nešto ružno i nakazno, nego u obliku finoga gospodina, da se ne povrijedi estetski osjećaj profinjena čovjeka XX. stoljeća.

Procijenimo koliko smo zašli s puta razuma! Mudri je Sokrat, taj predstavnik najstarije vještine umovanja, govorio: Više treba žaliti kradljivca nego onoga, koji je okraden. Nesretniji je ubojica, nego onaj, koji je ubijen. Mnogo je bolje da tebi drugi učini nepravdu, nego ti drugomu. Kada bih morao birati, pustio bih radije da drugi sa mnom zlo postupa, nego da ja ikomu učinim zlo, jer činiti zlo, t.j. griješiti, najveće je od svih zala. Tako eto govori nepokvareni razum (usp. kod Alberto Maria Weiss, Apología del cristianismo, II., 10, 2).

Grijeh je najveće zlo u sebi

Čovjek je na razmeđu između čistih anđela i nerazumnih bića. Dodiruje jedne i druge. Položaj je samim tim već kritičan. Svaki ga grijeh udaljuje od anđela, približuje životinji. Možete li doista u pijanici, proždrljivcu, ubojici, otimaču razabrati sliku anđela ili životinje? Grijeh je Nabukodonosora pretvorio u životinju: išao je četveronoške, na glavi je imao perje kao oštrice, na rukama nokte kao pandže (Daniel 4). To nas dovoljno uči da je grijeh degradacija čovjeka, silazak sa stupnja specifično-ljudske kulture i padanje u stanje polučovjeka ili životinje.

Da rekneš nekomu: lud si! – bila bi uvrjeda. Grijeh je neka vrst ludosti. Nije li ludost: odbaciti Stvoritelja, a obratiti se stvoru kao bogu? Zabaciti Boga, izvor svih dobara, a očekivati od sjena prolaznih dobara da nas one usreće? Očekivati od ograničenih dobara, da ona potpuno ispune neograničene dimenzije srca? Stara nam povijest iznosi primjer te ludosti u obožavanju Baala. Mnoštvo je očekivalo, da će im slijepa, gluha i mrtva materija pomoći. Ilija se toj ludosti rugao, dok je mnoštvo skakalo i vikalo oko krivoga boga Baala. Govorio im je Ilija: „Vičite jače, možda, je zaspao, možda je uronio u duboke misli“ (Prva o Kraljevima 18, 27). Vikali su, ali bez uspjeha. U nekoj je ludnici jadnik trkao protiv vjetra, da se napuše, da uzmogne poletjeti u zrak, na najviše brdo svijeta. Grješnik se nada da će se bez Boga popeti na brdo sreće. Zar nam nije svima potrebito moliti: od sljepoće pameti oslobodi nas Gospodine?!

Ljudi uviđaju da je opravdano, ako se pobuna protiv vlasti kazni. Postaju kratkoumni, kada se taj pojam prenese na odnos prema Bogu. Grijeh je pobuna protiv Boga. Grješnik otima kamene Ploče deset zapovijedi te ih razbija. Dok na njima piše volja Božja: ne ubij, ne ukradi, ne griješi bludno i t.d. grješnik hoće nove ploče, na koje stavlja: ubij, kradi, izdaj, laži i t.d. Nije li to oponašanje rimskih careva koji su sebi prisvajali čast bogova? Ne znači li to ponovno razapinjati Sina Božjega? (Hebrejima 6, 6). Nije li to ponavljanje Luciferova „non serviam“?

Dug je zao drug, dug je teret. Kršćani svaki dan mole: „I otpusti nama dugove naše“. Kako ljudi znaju biti strogi i okrutni prema dužnicima! Nijesu li nekada vjerovnici kod nekih naroda sjekli dužnika i dijelili ga na dijelove, ako nijesu mogli isplatiti duga?! A kada bi Bog nastupio tako? Svaki je grijeh kao neki dug Bogu. Ako Gospodin prekine čekanje i zaviče: Svežite ga i bacite u tminu, dok ne plati i zadnji novčić? (usp. Matej 5, 26).

Grijeh je najveće zlo po posljedicama

Stablo se pozna po plodovima, uzrok po učincima. Jeza nas obuzme, kada motrimo razvaline kuće, koju je izjeo zub vremena ili oborio ratni vihor. Nekoć je u njoj odzvanjala pjesma života, sada nas straši zadah smrti. Nešto slično razabiremo u duši grješnika. Svako je zločinstvo grijeha rušenje zgrade naše duše. Grješnika razdire borba između razuma i nagona, ideala i strasti. Boga i sotone. Duša grješnika postaje poprište nemira, sijelo nesuvislih anomalijskih ispada, postupna ili nagla raspadanja (usp. Ethicorum, br. 1817). U pameti zavlada tama neznanja i sljepoće, u srcu nastupa led i očaj, u volji nestaje poleta i snage, a nastupa mlohavost prema dobru, popustljivost zlu. U tom su stanju uzaludna sredstva za spavanje, bolno je rasulo gotovo: „Tako si, Gospodine, naredio, tako i jest, da je svaka grješna duša kazna (muka) samoj sebi“ (sv. Augustin).

Kako je uslijed grijeha potamnila svijetla boja! Primio si, kršćanine, bijelu haljinu na dan krštenja sa zadatkom da tako vratiš čistu dušu Bogu. Oživljen si milošću, ti, koji si bio mrtav u istočnom grijehu. Postao si bio posinkom Božjim, baštinikom nebeskoga kraljevstva. Grijeh ti je oduzeo tu haljinu, izgubio si pirnu odjeću, lišen si prava na nebo, nema ti mjesta za stolom vječne gozbe (Matej 22, 1–14). Grijehom si usmrtio u sebi život duše te si pred Bogom kao mrtvac, živa smrt (usp. sv. Toma u Suplementu Sume teologije, 71, 2).

Zle se posljedice grijeha šire dalje. „Vae genti peccatrici“ (Izaija 1, 4 ). Povijesna je činjenica, da grijeh tamani narode. Eno vam starih Židova, koji su na razvalinama Jeruzalema oplakivali grijehe, uzročnike tih razvalina (kod Tobija 3, 4). Blagostanje i moć Asiraca, Kaldejaca, Perzijaca i drugih počinje bilježiti suton upravo onda kada nasta natjecanje, tko će izmisliti nove načine životinjskih uživanja. Moćni Gali postadoše plijenom Rimljana kada ih je zarobila mekoputnost i raspuštenost. I gordi je Rim rastočen kada je namjesto starih bogova i krjeposnih Virginija zavladao mekoputhi duh Mesalina.

Zar se XX. stoljeće može ponositi nekom bezgrješnošću? Bespuće, neslaganje, nemir i očaj čovjeka današnjice očito govore o posljedicama zla i grijeha. Taj površno zadovoljni, prisilno nasmijani čovjek današnjice podsjeća na Tantala, koji posiže za jabukom sreće, ali mu ova neprestano izmiče. Mnogi se Sifizi današnjice po svijetu muče da dovuku dogovore, razgovore i nastojanja do brda uspjeha, ali neprestano doživljaju neuspjehe. Pate i muče se brojne Danaide, ali lijevaju vodu svojih prava u probušene posude.

Uočimo strahotu grijeha u perspektivi istočnoga grijeha i onoga što je taj grijeh uveo u svijet: smrti (Rimljanima 5, 12). Taj nas fenomen smrti straši i nekako sablažnjuje. Smrad lješine, trulost groba – eto nam posljedica grijeha. Da nije bilo grijeha, ne bi nikada smrt bila tako strašna, ona bi bila kao neka ekstaza, prijelaz u viši, bolji život, bez strahota smrtne borbe i nakaznosti njezina obličja.

Pogledajmo najveću žrtvu, raspetoga Krista! Samo najveće zlo moglo je izazvati tu najveću žrtvu. Ako je smrt Pravednika tako bolna, doista i grijeh mora biti neopisivo težak.

Prenesimo se do zatvorenih vrata raja. Tu prosuđujemo strahotu grijeha. Plameni stupovi priječe ulaz grješnicima. A ona druga vrata? Sledimo se pred njima, jer ih je zatvorila Božja pravednost. Na njima je napisana i ona zadnja riječ: Kad ste ušli, već vam nema nade (Dante, Pakao, 3, 1–10). Grijeh dakle vodi u propast i to vječnu propast, iz koje više nema nade, da bi grješnik mogao izaći.

Jedna je dakle opća posljedica teškoga grijeha: propast. Propast svega što je uzvišeno. Zasljepljuje se pamet, gubi se borbena snaga protiv zla, mlohavi nastojanje oko dobra, nestaje mira savjesti, iščezava ravnoteža duha, gubi se prijateljstvo s Bogom, propada se u očaj, smrt i vječno prokletstvo. Svetci su pred tom pomisli strepili, drhtali su kao list na vjetru. Zašto je čovjek današnjice neosjetljiv? Jer se pomirio s pojmom grijeha, sprijateljio se s njim? Rezultat bi bio očajan, kao što je očajan rezultat grijeha.

Popravimo se!

Neki je slikar predočio našu epohu grijeha u liku žene koja pomodno obučena pleše ples smrti. Naše je stoljeće ta žena, koja se iživljuje u grješnim zabavama. Plete ona dugim,vitkim koracima taj zadnji ples života, koji je ujedno ples smrti. Opojena je mirisima, zanesena je plesnim ritmom, sve se oko nje puši od zanosa. Svjetla, sunca, slasti i strasti!

Bez poteškoće poviri kroz tu masku veselja u dubinu duše i otkrit ćeš duboku sjetu. Te orgije i ta opojenost ne uspijevaju odstraniti njezinu njuhu smrad lešina. Ta miljenica Fortune mora zatvarati nos. Kako se uvukla ta nepoželjna slika? Tko je doveo tu nakaznu figuru lješine? Zadah grijeha i smrad lešina, Eros i Tanatos, grijeh i smrt, pokvarenost i raspadanje, prijezir Božjih zapovijedi i pakao očaja – eto vam uzroka i posljedice, eto vam tragedije u koju upada čovjek koji robuje grijehu. Ne pitajte dakle tko je uveo nakazu smrti u tako veselu sliku. Doveo ju je grijeh. Tko nosi u sebi grijeh, nosi smrt, nosi pakao, jer grijeh je smrt i pakao u sebi i u svojim posljedicama.

Nije li siromašan taj čovjek današnjice? Tko izgubi novac, izgubio je mnogo, tko izgubi zdravlje, izgubio je još više, tko izgubi Boga, izgubio je sve, izgubio je sreću. Hoće li ga tada spasiti zlatnici? Nikako. Više vrijedi čista savjest, nego li polozi svih banaka na svijetu.

Lutalac je taj čovjek XX. stoljeća. Očajava u bespuću i zove zvijezdu sreće da mu pokaže put. A zašto je zalutao? Izgubio je Krista, koji je rekao jednom zauvijek: Ja sam put, istina i život (Ivan 14, 6). Mislimo li možda da je Krist promijenio svoje mišljenje?! To bi bila pogibeljna varka, koja bi nas stala životne sreće.

Bolesnik je taj čovjek današnjice, bolesnik u beznadnu stanju, jer ne reagira na ubode grijeha. Nije li u očajnu stanju bolesnik, ako ne reagira na ubode muha?

Mrtav je taj čovjek današnjice, jer je popustilo njegovo srce. Ostavilo je centar gravitacije, Boga, pa se gubi kao meteor u svemiru, vene kao grana odsječena od svoga debla. I njegovo je boravište kao sabiralište duhovno mrtvih Lazara, nad kojima je potrebito da zaori krepki glas Prijatelja: „Veni foras“, uskrsni iz groba grijeha, iz pakla očaja, probudi se i korakni prema azuru ideala, prema krjeposti, prema milosti Božjoj, prema Bogu!

Vratimo razumu njegova prava! I kod pogana je razum govorio da je grijeh nered, bolest, grdoba, najveće zlo (Weiss, II., 10, 4). Naučimo od pogana, kako je taj razum izmišljao prinose žrtava, da umiri uvrijeđeno Božanstvo, da se izbriše zlo grijeha (isti, IV., 9, 1). Vratimo se Bogu zakonodavcu, jer odasvud dopire krik zapomaganja, da se pokaže netko koji će biti najviša instanca, nepromjenljiva norma života i djelovanja. Vratlmo se odbačenu Kristu, jer je on uvijek ugaoni kamen čovječanstva. On svaki dan prinosi žrtvu, cijenu grijeha Bogu. Mi smo pozvani, da je proživljujemo i da se okorišćujemo njezinim plodovima. Vratimo se na polaznu točku krjeposti i svetosti, na onu pirnu odjeću krštenja, da naše obitelji, naš narod i čovječanstvo budu zajednice miroljubivih, krjeposnih, sretnih ljudi. Vratimo se dakle iz tuđine sina rasipnika u očinsku kuću milosrđa.

Potrebno je međutim da nas najprije operu suze pokajanja. Eno ih na Magdaleninu i na Petrovu licu. Oni nam govore: kajte se dok su ruke Propetoga još raširene u obliku zagrljaja milosrđa! Kajite se dok kazaljke vremena još pokazuju da traje vrijeme pokajanja! Kajite se dok duša ne bude pozvana k Onomu koji trese nebom i zemljom, rajem i paklom! Kajite se dok tik-tak srca još može naći smirenje u zagrljaju Očevu!

„Kajite se, jerbo zora rana / nać će mnogog kud za vazda gre se. / Kajite se…“ (Ivan Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića, Četa).

Miserere.

Jordan Kuničić