Zemlja predvodnica koja je na samrti
U srednjem vijeku ljudi su griješili u mišljenju da je svetogrđe da se svećenik ženi. Zatim je došao Luther… i oženio se. Sada smo došli do toga da se smatra svetogrđem ako se svećenik ne ženi. „Ne može biti dobar svećenik ako nije oženjen“. „Ljudi ne će stvarno prihvatiti nekoga kao pastira, itd., ako nije oženjen.” Očigledno, to je rečeno u istom smislu kao kad se za liječnika kaže da ‘obitelj’ više voli oženjena muškarca kao liječnika. Boje se da je neženja razuzdan.
U srednjem vijeku neoženjen je stoga odgovarao svetosti. Ali sada, to što je neoženjen razlog je da ga se smatra razvratnom osobom, kao nekoga s kim žena i kći nisu sigurne.
U srednjem vijeku najviše se povjerenja imalo u neoženjene. Ljudi su mislili da njihov neoženjen položaj daje jamstvo. To je rasuđivanje duha. U današnje vrijeme ljudi najviše vjeruju oženjenomu. To je rasuđivanje tijela.
Ne, gore navedeni tekst nije moj, nego Sörena Kierkegaarda (X, 1 A 440). I on je živio u vremenu (1833.–1855.) kada se sve iznova promišljalo. Još se jednom pokazuje kako je malo toga novo pod suncem. Završni dokument Amazonske sinode poziva da se viri probati – oženjeni muškarci – pripuste u svećeništvo. I da se žene pripuste u đakonat.
Dođite i pogledajte u Nizozemskoj, gdje su takve stvari odavno uobičajena praksa.
Živim u zemlji u kojoj oženjeni muškarci staju pred oltar, nazivaju se „pastirima“ i vode „slavlja“ koja prosječni posjetitelj crkve ne uspijeva razlikovati od svete Mise. Naravno da nisu primili ređenje, naravno da nemaju ovlaštenje „predvoditi“ zajednicu nedjeljom, ali u međuvremenu se oblače u liturgijska ruha koja se jedva razlikuju od svećeničkih i đakonskih.
Živim u zemlji u kojoj se žene usuđuju izaći za oltar, nazivaju se „župnicama“, nose bogoslužno ruho koja upućuje na ređenje, laćaju se propovijedanja i ogorčeno se suprotstavljaju kada ih se smatra laicima.
Živim u zemlji gdje se slave karnevalske mise u kojima se održavaju poloneze, pjevaju raskalašene pjesme i cijela crkvena zajednica, koja nema pojma o sakramentu, zahtijeva svetu Pričest.
Živim u zemlji gdje ljudi misle da Crkva sada priznaje i homoseksualne brakove, jer se takva „slavlja vjenčanja“ jednostavno odvijaju, a da se protiv njih ne poduzima bilo kakva stvarna radnja.
Živim u zemlji u kojoj izbija prosvjed ako roditeljima kažete da kao pripremu za prvu svetu pričest njihovu djecu uvodite i u sakrament ispovijedi.
Živim u zemlji koja sebe smatra vodećom zemljom, vodiljom, predvodnicom.
Živim u zemlji u kojoj se Drugi vatikanski sabor nije doživio kao pokušaj pronalaženja novih načina da se evangelizira svijet, nego da se Crkva posvjetovni. A to je uspjelo.
Rezultat? Crkva u Nizozemskoj je na samrti. Nizozemska je sada najposvjetovljenija zemlja na svijetu. Što li je obuzelo sinodske otce da slijede ovaj primjer?
Volio bih pustiti Kierkegaarda da opet progovori.
Novi Zavjet kao putokaz kršćaninu postao je svojevrsna povijesna čudnovatost, nešto kao vodič za putovanje po nekoj zemlji u kojoj se u međuvremenu sve potpuno promijenilo. Takva knjiga više ne može biti od koristi putnicima u tu zemlju. Sjedeći u ugodnoj kavani i pušeći cigaru, čovjek u tom vodiču čita: „Tu se nalaze razbojničke družine koje napadaju putnike i zlorabe njihovo zaklonište.“ – „Ali više nema razbojničke družina, nego ugodna kavana.“ Novi Zavjet, međutim, još uvijek je u nepromjenjivoj mjeri priručnik kršćanima koji će se i dalje snalaziti u ovom svijetu onako kako je zapisano u Novome Zavjetu. Ne smiju nas zavesti ljudi koji su imali drukčija iskustva s tim istim svijetom, ljudi s kažnjivim ponašanjem u ovom svijetu s njegovim zločinačkim ponašanjem. O onom što se u velikoj mjeri zbiva u ovome svijetu, naime brbljanju, bijedi, osrednjosti i tako dalje, i tako dalje, zapravo se ne raspravlja u Novome Zavjetu. On potpuno zanemaruje brbljavost, sitničavost i prosječnost.
