Trajni đakonat u perspektivi đakonata žena
U svoje je vrijeme papa Franjo uspostavio komisiju koja je trebala proučiti mogućnost da se sveti red đakonata može podijeliti i ženama. Spomenuta (druga po redu) komisija, kojoj predsjeda kardinal Giuseppe Petrocchi dana 18. rujna 2025. predstavila je papi Leonu XIV. rezultate svoga rada. Ti su rezultati objavljeni 4. prosinca 2025. u Vatican News.[1] Najznačajniji zaključak je sljedeći:
„Status questionis o povijesnom istraživanju i teološkom ispitivanju, promatrani u njihovim međusobnim implikacijama, isključuje mogućnost pripuštanja žena đakonatu, shvaćenom kao stupanj sakramenta svetog reda. U svjetlu Svetoga pisma, tradicije i crkvenog učiteljstva, ta je procjena snažna, premda trenutno ne dopušta davanje definitivnoga suda, kao u slučaju svećeničkog ređenja.“[2]
To je u ovome trenutku riješena stvar. Nije moguće da žene prime sveti red đakonata. Međutim, pri kraju svoga izvješća (a što IKA nije prenijela) čitamo zanimljiv odlomak:
„Naglašava se također da u mnogim biskupijama svijeta ne postoji služba (trajnog) đakonata te da u čitavim kontinentima ova institucija gotovo ne postoji. Tamo gdje postoji, služba đakona u bogoslužju nerijetko je istovjetna vlastitoj ulozi laičkih službi ili pak ministranata, što u Božjem puku potiču pitanja o specifičnom značenju njihova ređenja.“
Važno je ovo zapaziti. Ovim se odlomkom želi suptilno reći da je prije rasprave o mogućnosti ređenja đakonica bilo puno važnije prethodno definirati smisao, kompetenciju i specifičnu uloga (trajnog) đakona, a što, očito, danas nije jasno definirano. Koja bi bila specifična uloga đakona u Crkvi, poglavito u bogoslužju? Evo. U euharistijskom slavlju đakon navješćuje evanđelje. Međutim, u nekim slučajevima – kao kod pjevanja ili čitanje Muke – to čine i laici. Nadalje, đakon je redoviti služitelj pričesti, ali to isto čine i izvanredni služitelji pričesti. Đakon može prisustvovati vjenčanju, to jest biti vjenčatelj, ali u obredniku vjenčanja stoji da to u određenim slučajevima može biti i laik. Što se tiče ostalih blagoslovina, sve to može slaviti i laik. Konačno, đakon može imati homiliju na misi.[3] Međutim, Direktorij o misama s djecom kaže da u nekim slučajevima u misama s djecom i laik može uputiti koju riječ djeci nakon pročitanog evanđelja. U praksi smo došli do toga, kako to sažima i spomenuti dokument, da se uloga đakona u liturgiji jedva razlikuje od uloge delegiranih laika ili ministranata, čime se bitno umanjuje njegova uloga i njegovo značenje u bogoslužju.
Istu smo problematiku ovdje istaknuli nakon što je papa Franjo 2021. dopustio da žene mogu biti postavljene u službu čitača i akolita,[4] a kasnije i kateheta.[5] Ovdje se javlja ista je poteškoća. Osim svećeničkih kandidata, mi jedva da imamo postavljenih čitača i akolita (što smo mogli imati još od 1972.), a pogotovo nemamo nekog pravilnika, tko bi, na koji način, u kojem slučaju i s kojim obvezama mogao biti postavljen u te službe. U tome slučaju novouvedena mogućnost da žene budu postavljene u te službe u praksi neće imati nikakvo značenje.
Čini mi se da je pokoncilska Crkva u ovoj stvari pošla u dvama različitim smjerovima od kojih je svaki na svoj način nedostatan i nedorečen. Uvedene su tri (postavljene) službe načelno otvorene laicima (lektorat, akolitat i katehist) kao i mogućnost ređenja trajnih đakona, a ni jedna od tih službi u praksi nije zaživjela. S druge strane, dopušteno je da neki laici „privremenim odabirom“ vrše službu čitača ili pak akolita kao izvanredni djelitelji pričesti, odnosno da dekretom biskupa budu katehisti. Na sličan način one službe u bogoslužju koje bi po sebi trebale biti pridržane (trajnom) đakonu, preuzimaju vjernici koji to čine „privremenim odabirom“. Prema tome, prije nego što se pristupilo raspravi o mogućnosti da žene budu zaređene za đakonice, trebalo je ozbiljnije pristupiti pitanju koju bi službu mogao i trebao imati isključivo trajni đakon. Jednako tako, prije odredbe da žene mogu biti postavljene u službu čitača, akolita i katehista, trebala se provesti ozbiljna rasprava o tome, koji bi vjernici mogli biti postavljeni u te službe. Valja jasno reći: nije svojstveno katoličkoj liturgiji da službenici „privremenim odabirom“ de facto postanu stalni, kako se to događa u Crkvi poslije Drugog vatikanskog sabora. U tradiciji Crkve toga nikada nije bilo. U počecima su svaku službu vršili kvalificirani (zaređeni ili postavljeni) službenici: čitači, akoliti, subđakoni i đakoni. Bilo bi idealno da je tome i danas tako. Ostaje, naravno, otvoreno pitanje, imamo li odlučnosti da Crkva to provede, nakon što je preko pedeset godina praksa posve drugačija. To je pitanje za cijelu Crkvu, a onda, u određenoj mjeri, i za našu mjesnu Crkvu.
[1] https://press.vatican.va/content/salastampa/it/bollettino/pubblico/2025/12/04/0950.pdf
[2] Prijevod prema: https://ika.hkm.hr/novosti/povjerenstvo-kardinala-petrocchija-ne-zenskom-dakonatu-premda-sud-nije-konacan/
[3] Usput rečeno, Njemačka biskupska konferencija ovih dana želi zatražiti od određenih kongregacija u Rimu dopuštenje da laici mogu imati homiliju na misi. Zar je to stvarno najvažnije pitanje i goruća potreba Crkve u Njemačkoj?
[4] Usp. Z. PAŽIN, „Spiritus Domini“. Značenje i perspektive, u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije 149(2021.)3, 58-61.
[5] Usp. Z. PAŽIN, Motuproprij Antiquum ministerium – značenje i perspektiva, u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije 149(2021.)7-8, 52-54.
