U današnjoj Crkvi čast je ne biti izabran za kardinala

Dana 6. listopada 2024. papa Franjo najavio je da će u narednom, desetom po redu konzistoriju 8. prosinca 2024. biti kreiran 21 novi kardinal, od kojih su jedanaestorica redovnici. Time bi se ukupan broj živućih kardinala s trenutačnih 235 povećao na 256, dok bi se broj kardinala izbornika, tj. onih koji nemaju navršenih 80 godina, nakon što bi u međuvremenu jedan od postojećih dostigao navedene godine, a jedan od najavljenih već ih prelazi, sa 122 povećao na 141 i tako za 21 premašio maksimalan broj koji je 1975. propisao papa Pavao VI. u apostolskoj konstituciji Romano Pontifici Eligendo (br. 33), a potvrdio papa Ivan Pavao II. u svojoj apostolskoj konstituciji Universi Dominici Gregis iz 1996. Vjerujemo da će oni vatikanisti i drugi novinari koji sustavno prate događanja u Katoličkoj Crkvi, analitički ih obrazlažu i kritički tumače, detaljnije pokazati kakav je sastav novih stožernika s obzirom na njihov odnos prema sinodalnom usmjeravanju Crkve i ponuditi tumačenje zašto je došlo do tolikog premašivanja propisanog broja, ali imajući u vidu kako je većinu dosadašnjih kardinala imenovao papa Franjo (uključujući prosinački konzistorij 111 ili 79 %) i da se najveći broj između njih smješta među one koji se zalažu za izgradnju „nove Crkve“, nema razloga misliti da je posljednji odabir drukčiji. Objavljena imena uglavnom su nepoznata široj katoličkoj javnosti, ali već sada se zna da je više onih koji se zalažu za promjenu učenja Katoličke Crkve o homoseksualnosti, za ukidanje celibata, ređenje žena i druge tzv. napredne ideje koje se predstavljaju kao izraz milosrđa i otvorenosti prema svima. U tom svjetlu podsjećamo na pokorničko slavlje koje je održano 1. listopada 2024., uoči početka drugog zasjedanja Sinode o sinodalnosti, a na kojem su se ne samo ispovijedali izmišljeni grijesi prema tekstu koji je napisao sam Sveti Otac, nego je tom prilikom najavljeno da pokorničko slavlje „želi urediti sinodalni rad prema početku novoga načina bivanja Crkve“. Već je nakon pet dana vidljivo da se na toj promjeni iznimno ubrzano radi.

Vjerujemo da će biti i vremena i prostora da se pokažu profili barem nekih skorih kardinala, a ovdje skrećemo pozornost samo na trojicu između njih: engleskog dominikanca i svojevremenog generala Reda fr. Timothyja Radcliffa, sinodalnog duhovnika, zagovaratelja promjene učenja Katoličke Crkve o istospolnosti, rastavljenima i ponovo civilno vjenčanima i ređenju žena, zbog čega je bio cenzuriran u vrijeme papa Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., zatim lazarista Vicenta Bokalica Iglica, podrijetlom Slovenca, odnedavno nadbiskupa Santiaga del Estera i primasa Argentine, te verbita Ladislava Nemeta, beogradskog nadbiskupa, podrijetlom Mađara. Uz napomenu da se čini vrlo čudnim izabrati zagovaratelja homoseksualnosti za duhovnika Sinode, također da se čini čudnim i hitro uzdignuće nadbiskupa Iglica, malo se više želimo zadržati na imenovanju nadbiskupa Nemeta. Razlog je naizvan vidljiv u činjenici da su za nove kardinale izabrana dvojica nadbiskupa povezana sa susjednim zemljama, ali više ovim osvrtom imamo na pameti primjedbe da su izostavljene neke velike države i velika imena, dok se za dobar dio novih stožernika tvrdi da su odabrani prema osobnim Papinim preferencijama, a ne na temelju stvarnih zasluga.

Nadbiskup Ladislav Nemet vrlo je utjecajan prelat, a njegova je klerička karijera posebno počela cvjetati od vremena korone, dok je bio zrenjaninski biskup. U jesen 2021. naredio je svim svećenicima, đakonima i pastoralnim i drugim djelatnicima svoje Biskupije da moraju dostaviti potvrdu da su se cijepili protiv bolesti COVID-19 ili da su je preboljeli, a ako to netko odbije, bit će mu zabranjen rad s ljudima i dijeljenje sakramenata i morat će napustiti svoje radno mjesto. Pritom je zaprijetio da će, ako bude potrebno, zatražiti njihovo uklanjanje sudskim putem te da će im obustaviti svaku ekonomsku potporu. Da to nije bilo tek zastrašivanje nego stvarno prisiljavanje na cjepivo ljubavi, svjedoči činjenica da su dvojica svećenika koja su se odbila cijepiti morala napustiti Zrenjaninsku biskupiju.

Čini se da je to djelo milosrđa bilo posebna odskočna daska za tadašnjeg zrenjaninskog biskupa jer je naredne godine imenovan nadbiskupom Beogradske nadbiskupije, a prethodno je, u približno vrijeme kada je izdao navedenu naredbu, izabran za potpredsjednika Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE). U toj pak funkciji, uz drugog potpredsjednika Vijeća – isusovca Jean-Claudea kardinala Hollericha, generalnog izvjestitelja Sinode, jednog od devet kardinala savjetnika pape Franje i još jednog zagovaratelja promjene učenja Katoličke Crkve o homoseksualnosti, o ređenju žena i o ukidanju celibata, te uz svesrdnu potporu svoje osobne teološke savjetnice Klare-Antonije Csiszar, rumunjsko-mađarsko-njemačke pastoralne teologinje i dekanice studija teologije Privatnog katoličkog sveučilišta u Linzu, organizirao je Europsku sinodu u Linzu od 29. do 31. kolovoza 2024., a koja je imala ulogu senzibilizirati članove Sinode s europskog tla za najavljeni „novi način bivanja Crkve“.

Vjerojatno je u svemu tome vrlo važna uloga navedene teologinje, odnosno čini se da ona svojim teološkim savjetima ima snažan utjecaj na nadbiskupa Nemeta, dok joj on svojim položajem otvara put prema visokim strukturama Crkve. Vjerujemo da se tu može tražiti pozadina njezina imenovanja među 60 teoloških savjetnika na Sinodi bez prava glasa, a poznato je da takvi teolozi bez prava glasa uglavnom najviše utječu na rad biskupa. U tom svjetlu, vjerojatno njezine misli na Sinodi dobivaju uobličenje u riječima nadbiskupa Ladislava Nemeta, a s obzirom da se radi o vrlo utjecajnom crkvenom dostojanstveniku i snažnom zagovaratelju sinodalnih puteva, ne treba sumnjati kako se progresivne ideje lako kanaliziraju. Kakve su pak ideje Kláre Csiszár najbolje svjedoči intervju koji je dala za mađarski portal Slobodna Europa, u kojem je izrazila otvoreno plediranje za ređenje žena, rodnu ideologiju i promjenu učenja Katoličke Crkve o homoseksualnosti, a Katoličku Crkvu prikazala kao onu koja je tijekom povijesti činila mnoge pogreške koje je kasnije ispravljala i zbog kojih se ispričavala.

Vidjet ćemo što će naredno vrijeme pokazati o nadbiskupu Ladislavu Nemetu, ali čini nam se važnim još makar naznačiti da izvrsno surađuje i s političarima i s vjerskim vođama svoje države, dok se ne može uočiti njegovo zanimanje za katolike Hrvate ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj. Ne želimo insinuirati ima li u tom smislu njegovo djelovanje ikakve veze s kočenjem proglašenja blaženoga Alojzija Stepinca svetim, nego samo želimo zaključiti da je u današnjoj Katoličkoj Crkvi, po svemu sudeći, čast ne biti izabran za kardinala.

Naknadna napomena od 13. listopada 2024.

Svemu gore navedenom čini nam se važnim dodati i tvrdnju dr. Ivice Šole, teologa, komunikologa i novinara, da “je beogradski nadbiskup Nemet bio dva puta hospitaliziran na psihijatrijskoj klinici”. Ona je objavljena u tiskanom izdanju Slobodne Dalmacije od 13. listopada 2024., u sklopu Šoline kolumne Agora, a u tekstu koji je naslovljen: Osveta putem imenovanja novih kardinala: Četiri šamara pape Frane: Afrikancima, Europljanima, Ukrajincima, ali bome i Hrvatima (str. 11). Razlog zašto je taj podatak važno objaviti nalazi se u Šolinom pojašnjenju: “Bolest nije sramota ni stigma, naprotiv. Ali kada se popneš toliko visoko, narod to mora znati. Kao za svakog veoma visokog dužnosnika koji odlučuje o sudbinama ljudi i institucija.”