Žene u Ivanovu evanđelju: Isusova Majka

Uvod

U Ivanovu evanđelju susrećemo šest žena. Kad god se o ženama govori, uvijek se radi o nekom novom početku:
1. Isusova Majka u Kani – početak Novoga saveza (2,1–12).
2. Samarijanka na Jakovljevu zdencu – početak novoga kulta u duhu i istini (4,1–42).
3. Preljubnica u hramu – početak novoga zakona milosrđa (8,1–11).
4. Marta i Marija u Betaniji – uskrsnuće (11,1–44; 12,1–8).
5. Isusova Majka i žene pod križem – početak Crkve (19,25–27).
6. Magdalena na uskrsno jutro – poslanja Crkve (20,1–18).

Svadba u Kani – Početak Novoga saveza (Iv 2,1–12)

Da amantem, et sentit quod dico – Daj mi onoga koji ljubi i shvatit će što govorim[1] (Augustin)

Trećega dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bijaše ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: ‘Vina nemaju’. Kaže joj Isus: ‘Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!’ Nato će njegova mati poslužiteljima: ‘Što god vam rekne, učinite!’ A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: ‘Napunite posude vodom!’ I napune ih do vrha. Tada im reče: ‘Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.’ Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: ‘Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.’ Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana (Iv 2,1–11).

Simboličko čitanje teksta

Prije nego počnemo izlagati ovu zgodu, podsjetio bih na simboliku Ivanova evanđelja i na simboličko čitanje. Riječ simbol dolazi od grčke riječi syn-ballo, što znači: dvije stvari metnuti jednu uz drugu, usporediti ih i prepoznati ih kao cjelinu. U prenesenom smislu simbol označuje vidljivu zbilju koja uslijed neke sličnosti uprisutnjuje neku stvarnost višega reda.

U Ivanovu evanđelju i osobe, bilo da su povijesne ili ne, često imaju simboličko značenje. Tako npr. Nikodem predstavlja sav službeni Izrael (Iv 3), Samarijanka polupoganski svijet (Iv 4,1–42), a kraljevski službenik poganski svijet (Iv 4,43–54). Čitavi izvještaji mogu biti simbolički ukoliko preko vidljive stvarnosti objavljuju dublji smisao Isusova djela, takav simbol je svadba u Kani Galilejskoj.

Svadbu u Kani Galilejskoj, kao općenito Ivanovo evanđelje, treba čitati na dvije razine: na povijesnoj i na teološkoj. Na povijesnoj promatramo događaj koji se dogodio ili se mogao dogoditi, a na teološkoj otkrivamo u njemu stvarnost višega reda koju simbolizira. U uvodnom dijelu izvještaja sveti pisac opisuje kronološko-topografski ambijent događaja (2,1–2), u glavnom dijelu upoznaje nas s glavnim likovima i njihovim razgovorima (2,3–10), a u završnom dijelu (2,11–12) otkriva nam značenje događaja za Isusa i njegove učenike.

Kronološko-topografski Kontekst (Iv 2,1–2)

Treći dan

Izvještaj započinje kronološko-topografskim podatkom: Trećega dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Kronološki podatak treći dan povezuje zgodu s prethodnim događajima, koje Ivan, analogno stvaranju u knjizi Postanka, donosi u sedmičnoj shemi (1,19–2,12). O značenju trećega dana mnogo se raspravljalo i raspravlja. Treći dan može biti treći dan po redu u tjednu, a to je utorak. U Židova samo sedmi dan ima svoje vlastito ime, a to je Subota. Ostali se dani u tjednu obilježavaju rednim brojevima. Trećega dana u tjednu, utorkom, u Židova su se redovito održavale svadbe, jer je u izvještaju o stvaranju samo za taj dan dvaput rečeno: I vidje Bog da je bilo dobro (Post 1,10.12). Mišna (usmena predaja Mojsijeva Zakona) je odredila da se svadbe djevojaka održavaju četvrtoga dana (srijedom), a udovica petoga dana (četvrtkom). Taj je običaj uvjetovan sudskom praksom. Sud se u gradovima održavao dvaput tjedno: drugoga i petoga dana, tj. ponedjeljkom i četvrtkom. Ukoliko bi ženik u svadbenoj noći ustanovio da njegova zaručnica nije djevica, mogao bi je odmah sljedećega, petoga dana, tj. u četvrtak prijaviti sudu.

Međutim, kronološki podatci u Ivanovu evanđelju, kao uostalom u povijesti spasenja općenito, nisu nikada čista kronologija, uvijek imaju i simboličko, odnosno teološko značenje. Sveti Toma treći dan tumači alegorički i u njemu vidi treću epohu povijesti spasenja; prvi dan je vrijeme naravnoga zakona, drugi vrijeme pisanoga zakona, a treći dan vrijeme milosti u kojem utjelovljeni Gospodin svadbu slavi.[2]

Treći dan je oznaka novoga Božjega zahvata koji naznačava spasenje, zaokret na bolje, od nesreće k sreći, od smrti u život. O trećem danu pod tim vidikom govorio je prorok Hošea:

Hajde, vratimo se Gospodinu! On je razderao, on će nas iscijeliti: on je udario, on će nam poviti rane; poslije dva dana oživit će nas, trećega će nas dana podignuti i mi ćemo živjeti pred njim (Hoš 6,2).

Veliki događaji u povijesti spasenja događaju se obično treći dan. Trećega dana Bog spašava Izaka (Post 22,4–13), trećega dana Josip spašava svoju braću od gladi (Post 42,17.18), trećega dana Bog silazi na brdo Sinaj, objavljuje svoju slavu, daje Mojsiju Zakon saveza, a narod ispovijeda svoju vjeru (Izl 19, 8. 10. 11.15. 16. 18).

Trećega dana u Kani Isus objavljuje svoju slavu, daje novo vino, simbol Novoga saveza, i njegovi učenici povjerovaše u njega (Iv 2,1–11). Treći dan se u Novom zavjetu spominje jedanaest puta, gotovo uvijek u svezi s Isusovim uskrsnućem (Mt 16,21; 17,23; 20,19 par; Lk 9,22; 13,32 sl.; 18,33 itd.). Svaka zgoda Ivanova evanđelja je cjelovito evanđelje, jer u sebi direktno ili indirektno sadrži Isusov čas, odnosno vazmeno otajstvo. Prema tome dublji smisao kronološke oznake trećega dana je pashalno značenje. Svadba u Kani je početak objave Isusova časa, tj. slave koja će se u punini očitovati na uskrsno jutro trećega dana.

U Ivanovu evanđelju kao i u Markovu zemljovid nije čista geografija, nego je prostor teološki obojen tako da se može govoriti o teološkoj geografiji, a to znači da su mjesta promatrana pod nekim vidikom koji ih povezuje, u ovom slučaju, pod vidikom oprečnosti između Galileje i Judeje, odnosno Jeruzalema. Judeja i Jeruzalem su prostori nevjere i neprijateljskoga odnosa prema Isusu, a Galileja mjesto vjere i dobrohotnosti. Svadba se događa u Kani Galilejskoj, polupoganskom kraju, zemlji nâroda, što najavljuje univerzalno značenje događaja. Ivan je jedini novozavjetni pisac koji Kanu Galilejsku spominje, i to četiri puta (Iv 2,1.11; 4,46; 21,2). Dosta se dugo raspravljalo gdje se Kana nalazila. Kršćanska je predaja smatrala da je to Kafr Kana sjeverno-istočno od Nazareta udaljena 7 km, međutim danas sve više prevladava mišljenje da se radi o Hirbet Kani, 14 km sjeverno od Nazareta. Spominje se dva puta, na početku i na kraju zgode (1,1.11; usp. 4,46-54; 21,2).

Svadba

Isus započinje svoje javno djelovanje svadbom. Ljudski gledano neočekivano i iznenađujuće. Međutim Isus zna zašto. Svadba je najradosniji događaj u životu jednoga orijentalca. Slavila se sedam dana. Svatko je mogao doći, jesti, piti i veseliti se. Simbol sreće i veselja. Isus se služi najrazumljivijim ljudskim jezikom da pokaže što svijetu nudi. Riječ svadba u prva tri retka spominje se tri puta, što govori o važnosti pojma. Da bismo bolje mogli shvatiti značenje svadbe u Kani Galilejskoj, potrebno je malo zaviriti u zaručničko-bračnu-svadbenu predaju Staroga zavjeta.

Svadba u Starom zavjetu

Svadba u Svetom pismu ima simboličko značenje. Već od Hošeinih vremena označava Božju ljubav prema svom narodu, savez između Boga i Izraela (Hoš 1–3). Prvi koji je u Starom zavjetu pokušao slikom braka osvijetliti Božji savez s ljudima bio je prorok Hošea, koji je u osmom stoljeću pr. Kr. djelovao u sjevernom kraljevstvu u vrijeme kada se Izraelom širio kult Baala, tj. kult plodnosti. Nakon Hošee brojni proroci poput Jeremije, Ezekiela, Drugoga i Trećega Izaije prikazuju Boga kao zaručnika, odnosno supruga, a Izrael kao njegovu zaručnicu (Jer, 2,32; 3,1; Ez 16,8; Iz 54,4–8; 61,10; 62,4–5 itd.).

Prorok Hošea, njegov poziv i njegov bračni život, nije ništa drugo nego jedna simbolička proročka akcija, gestus propheticus, koja ocrtava odnos između Boga i Izraela (Hoš 1–3; vidi Jer 8,1 sl; 20,2; 27,2; Ez 12,3 sl.). Prvi simbolički čin pokazuje se u samoj ženidbi u koju prorok ulazi po Božjem nalogu. Gospodin traži od njega da se oženi Gomerom, bludnicom, da s njome izrodi bludničku djecu, da im dadne simbolička imena: prvom sinu Jizreel što znači kraj kraljevstva doma Izraelova, kćeri Lo Ruhama što znači Nemila, odbačenje kuće Izraelove i drugom sinu Lo-Ammi što znači Ne-narod-moj, odbačenje naroda od Onoga koji jest, ali ne više za Izrael (1,2–9).

U prvom poglavlju Gomera bludnica nije ništa drugo nego slika Izraela koji se iznevjerio Gospodinu i odao štovanju Baala. Simbolička imena djece su prijetnje Izraelu kojem Bog najavljuje propast sjevernoga kraljevstva (Jizreel), uskraćuje svoje milosrđe (Lo-Ruhama) i nije više za nj tu (Lo-Ammi).

U drugom poglavlju prorok opisuje nevjernost svoje žene koja ga ostavlja, čini preljub i pravno pripada drugome (2,4–17). Prema Ponovljenom zakonu žena nakon legalne rastave i ponovne udaje, ne može se više vratiti svome prvome mužu (Pnz 24,1–4; usp. Lev 21,7).

U trećem poglavlju Gospodin traži od Hošea nešto nečuveno, nešto što se protivi Mojsijevu zakonu, da postupi suprotno od pravnoga propisa i da ponovno uzme svoju nevjernu ženu:

Idi opet, ljubi ženu koja drugoga ljubi i čini preljub, kao što Gospodin ljubi djecu Izraelovu, dok se oni k drugim bogovima okreću i žude za kolačima od grožđa (Hoš 3,1–5; 2,18–25).

Tom novom simboličkom proročkom akcijom prorok treba da objavi Boga i njegov odnos s Izraelom. Što Bog od svoga proroka traži, to sam čini. Izrael je učinio preljub, napustio Gospodina, svoga prvoga muža:

Ona mi nije više žena, a ja joj muž više nisam (Hoš 2,4).

Međutim Gospodin čini nešto nečuveno, ostaje vjeran prema svojoj nevjernoj ženi spominje se zaruka u pustinji, odvest će je ponovno u pustinju i progovoriti joj srcu (Hoš 2,16).

U onaj dan – riječ je Gospodinova – ti ćeš me zvati: ‘Mužu moj’, a nećeš me više zvati ‘Moj Baale’… Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i pravu, u nježnosti i u ljubavi; zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Gospodina… zamilovat ću Nemilu, Ne-narodu mom reći ću: ‘ Ti si narod moj!’ a on će reći: ‘Bože moj!’ (Hoš 2,18–25).

Simboliku braka preuzeli su i drugi proroci da njome osvijetle Božji savez s ljudima.

Jeremija se u drugom poglavlju služi zaručničkom terminologijom da izrazi odnos između Boga i Izraela. Vrijeme pustinje je vrijeme prve ljubavi:

Ovako govori Gospodin: Spominjem se mladosti tvoje privržene, ljubavi tvoje vjerničke: ti pođe za mnom u pustinju, po zemlji gdje se ne sije. Izrael bijaše Gospodinu svetinja (Jer 2,2–3).

Idila pustinje je prestala kad se Izrael nastanio u obećanoj zemlji. Izdao je prvu ljubav, iznevjerio se prvom mužu i odao se štovanju kananejskih božanstva. Od toga vremena Izrael živi u preljubu:

Pod svakim drvetom zelenim lijegao si ko bludnica (Jer 2,20).

Ako muž otpusti ženu svoju, i ona ide od njega te se uda za drugoga, ima li još pravo da se vrati njemu? Nije li ta žena sasvim oskvrnuta? A ti si bludničila s mnogim milosnicima, pa da se meni vratiš? – riječ je Gospodinova (Jer 3,1).

Uza svu Izraelovu nevjernost kod Jeremije kao i kod Hošee raskid saveza je kratkotrajan, jer je Gospodin vjeran svome narodu i ljubi ga u njegovoj nevjernosti, sabire ga iz tuđe zemlje i veže uza se. Vrhunac te Božje vjernosti i ljubavi dolazi do izražaja u tzv. Jeremijinu evanđelju, u 31. poglavlju:

Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost. Opet ću te sazdati, i bit ćeš sazdana, djevice Izraelova (Jer 31,3).

Jeremija najavljuje novi savez, neraskidivu vezu između Izraela i njegova Gospodina:

Evo dolaze dani – riječ je Gospodinova – kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi savez. Ne Savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, Savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov – riječ je Gospodinova. Nego ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – riječ je Gospodinova: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: ‘Spoznajte Gospodina’, nego ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati (Jer 31,31–34).

Ezekiel upotrebljava ženidbenu simboliku da pokaže nevjernost Izraela i Božje milosrđe. U 16. poglavlju sažima Izraelovu povijest u slici nevjerne zaručnice. Gospodin i Izrael zaljubili su se, zaručili i sklopili bračni savez u pustinji (16,1–14). Nakon ulaska u obećanu zemlju Izrael postaje nevjeran i vlada se gore nego bludnica te svojom bestidnošću nadilazi svoju majku – poganski narod iz kojega je potekla, i svoju stariju sestru Sodomu i mlađu sestru Samariju (16,15–52). Nakon kratkotrajne kazne koju predviđa Zakon za preljubnice (Pnz 22,22; Lev 20,10) slijedi pomilovanje:

Ali ću se ja ipak spomenuti svojega Saveza s tobom što ga sklopih u dane mladosti tvoje, i uspostavit ću s tobom Savez vječan (Ez 16,60).

U tom vječnom Savezu bit će okupljeni svi narodi (16,61–63). Ovdje se naslućuje eshatološka vizija koja će se ostvariti u Kristu zaručniku koji će stvoriti jedno tijelo (Ef 5,31). U 23. poglavlju Ezekiel ženidbenom terminologijom govori o povijesti Samarije i Jeruzalema: dvije žene, kćeri jedne matere, Ohola i Oholiba, obje se odale bludu, što će izazvati kaznu, pad Samarije i Jeruzalema pod vlast onih s kojima su griješile. U 36. poglavlju Gospodin najavljuje da će sabrati raspršeni narod, očistiti ga od svih nečistoća i svih kumira, dat će mu novo srce i nov duh, izvadit će mu srce kameno i dat će mu srce od mesa, Duh svoj udahnut će u njih da hode po njegovim zakonima i čuvaju njegove naredbe. Izrael će dobiti ono što je grijehom izgubio, postići će novo zajedništvo s Bogom:

I bit ćete moj narod, a ja ću biti vaš Bog (Ez 36,28).

Deuteroizaija u svojoj Knjizi utjehe (Iz 40–56) služi se također bračnom terminologijom u osvjetljivanju Božjega saveza. U pedesetom poglavlju govori se o otpusnom pismu zbog nevjernosti Izraela. Rastava je samo privremena:

Za kratak trenutak ostavih tebe, al u sućuti velikoj opet ću te prigrliti (Iz 54,7).

Ta nova veza je neraskidiva, vječna,

u ljubavi vječnoj smilovah se tebi… tako se zaklinjem da se više neću na tebe srditi nit ću ti prijetiti. Nek se pokrenu planine i potresu brijezi, al se ljubav moja neće odmać od tebe, nit će se pokolebati moj Savez mira, kaže Gospodin koji ti se smilovao (Iz 54,8–10).

Bog naziva sebe izrično suprugom, a Izrael ženom mladosti:

Ne boj se, nećeš se postidjeti… Jer suprug ti je tvoj Stvoritelj, ime mu je Gospodin nad vojskama… Jest, ko ženu ostavljenu, u duši ucviljenu, Gospodin te pozvao. Zar se smije otpustiti žena svoje mladosti, pita Bog tvoj (Iz 54,4–6).

Posljednji dio knjige je eshatološki. Zaručnica nije više Izrael, nego cijelo čovječanstvo:

Raširi prostor svoga šatora, razastri, ne štedi platna svoga prebivališta, produži mu užeta, kolčiće učvrsti! Jer proširit ćeš se desno i lijevo. Tvoje će potomstvo zavladati narodima i napučit će opustjele gradove (Iz 54,2–3).

Tritoizaija (Iz 56–66) prikazuje novi Jeruzalem kao grad – zaručnicu:

U Gospodinovoj ćeš ruci biti kruna divna, i kraljevski vijenac na dlanu Boga svoga. Neće te više zvati Ostavljenom ni zemlju tvoju Opustošenom, nego će te zvati Moja milina, a zemlju tvoju Udata, jer ti si milje Gospodinovo, i zemlja će tvoja imati supruga (Iz 62,3–4).

Jeruzalem je nevjesta urešena darovima ženika (61,10), sretna da se može pokazati svome zaručniku kao čista djevica:

Kao što se mladić ženi djevicom, tvoj će se graditelj tobom oženiti; i kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati (Iz 62,5).

Ta proročka simbolika braka kojom se osvjetljuje milosni savez Boga s ljudima dosiže svoj vrhunac u ljubavnoj Pjesmi nad pjesmama koja gotovo u atmosferi zdravoga Božjega svijeta iz jahvističkoga izvještaja prije grijeha veliča zaručničko-bračnu ljubav. U Pjesmi nad pjesmama, u tom evanđelju erotske ljubavi i seksualnosti, kako ju E. Schillebeeckx nazva, ne govori se o plodnosti, nego, kao u jahvističkom izvještaju, o ljubavi zaljubljenoga para. Ta ljubav je prije svega isključiva, postoji samo između njega i nje. Dragi se ističe među tisućama (Pj 5,10) i što je jabuka među šumskim stablima, to je dragi u očima svoje drage među mladićima (Pj 2,3).

Ona je jedna jedina nasuprot haremu kraljeva dvora (Pj 6,8.9) i što je ljiljan među trnjem, to je prijateljica moja među djevojkama (Pj 2,2). Ta ljubav nije samo jedinstvena, ona je neraskidiva, vjerna i vječna: Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju – pjeva draga –, jer ljubav je jaka kao smrt… Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti (Pj 8, 6–7). Ta ljubav je neprocjenjiva, neusporediva i nezamjenjiva: Da netko daje za ljubav sve što u kući ima, taj bi navukao prezir na sebe, kliče draga (Pj 8,7). Ta ljubav je uzajamna: Ja pripadam dragome svome, i on je željan mene (Pj 7,11, usp. 2,16), ona je tjelesna, bez stida kao da se zbiva u vrtu užitka prije grijeha u kojem vlada sklad i harmonija prvotnoga Božjega nauma o braku i bračnoj ljubavi (Pj 7,2 sl.).

Značajno je da Biblija započinje ustanovom ženidbe i bračne ljubavi, a završava vizijom svadbene gozbe Jaganjca i njegove Zaručnice, koja nam otkriva najdublji smisao zajednice ljubavi muža i žene, te zemaljske stvarnosti koju je Krist uzdigao na sakrament ljubavi pa kao takva izražava i svjedoči konačno sjedinjenje otkupljenoga čovječanstva s Bogom u Kristu, izraženo u znaku zaruka Krista i Crkve-zaručnice (C. Tomić).

Isus i njegova majka na svadbi (Iv 2,3–5)

Bijaše ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Svatovi se dijele u dvije skupine: na jednoj strani Isusova majka sa slugama, a na drugoj Isus i njegovi učenici. Razliku između tih dviju vrsta sudionika evanđelist izriče glagolima biti i pozvati. Isusova majka bijaše ondje, ona pripada svadbi, ona s poslužiteljima predstavlja Stari Izrael, a Isus i njegovi učenici su pozvani, on s njima kao s predstavnicima Novoga Izraela dolazi na svadbu da objavi početak mesijanskoga doba, početak Novoga Saveza. U središtu zbivanja nisu mladenci, što se vidi iz činjenice da se zaručnik spominje tek na kraju, a o zaručnici nema ni riječi. Očito da svetoga pisca svadba ne zanima toliko na njezinoj povijesnoj koliko na njezinoj simboličko-teološkoj razini.

Glavni su likovi Isusova majka i poslužitelji na jednoj, te Isus i njegovi učenici na drugoj strani. Sv. Toma misli da je Isusova majka pozvana prije Isusa, kako bi se najprije s njom posavjetovali da li ga uopće treba zvati, i da li bi se, zbog svoje prevelike religioznosti, koju su na njemu opažali, uopće i odazvao.[3] Isus se pozivu na svadbu, prema sv. Augustinu, odazvao, jer je, osim mističnoga značenja, htio potvrditi da je on sam začetnik svadbe… i da se bračna čistoća učvrsti i otajstvo ženidbenoga jedinstva pokaže.

Time je odbačena zabludu onih koji zabranjuju ženiti se (1. Tim 4,3) i govore da je ženidba zlo, i da ju je đavao stvorio.[4] Sličnu misao zastupa i sv. Toma tvrdeći da je Isus na svadbu došao

jer ju je on, dok je bio kod svoga Oca, u raju ustanovio i da isključi zabludu nekih, koji svadbu osuđuju.[5]

Svadba je u Židova imala religiozan karakter i slavila se kao religiozna dužnost. Isus je svjestan njezina značenja u povijesti spasenja i htio se njome na početku svoga javnoga djelovanja programski poslužiti i na simbolički način pokazati da je svadbeno mesijansko doba, koje su proroci navijestili, nastalo.

Vina nemaju (Iv 2,3–5)

Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: ‘Vina nemaju’. Kaže joj Isus: ‘Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!’ Nato će njegova mati poslužiteljima: ‘Što god vam rekne, učinite!’ (2,3–5).

Ovaj je prizor uokviren Marijinom intervencijom: na početku upozorava svoga Sina da vina nema (Iv 2,3), a na kraju slugama naređuje da učine sve što im on bude naredio (Iv 2,5). Sveti Ivan u svom evanđelju spominje Isusovu majku deset puta i to na dva veoma značajna mjesta: pet puta na početku njegova javnoga djelovanja, na svadbi u Kani Galilejskoj (Iv 2,1–12) i pet puta na kraju pod križem, na Golgoti (Iv 19,25–27). Nikada je ne spominje poimence, već uvijek kao Isusovu majku. Kad bismo imali samo Ivanovo evanđelje, ne bismo znali kako se zvala Isusova majka, primjećuje Klemens Stock.[6] Ivana ne zanima toliko njezino ime, to joj je zajedničko i s drugim ženama, nego ono što je samo njoj svojstveno i po čemu se ona razlikuje od svih drugih žena, a to je da je Isusova majka. Riječ Majka pridržana je u Ivanovu evanđelju samo za nju, jer ona je jedina u evanđelju spomenuta kao majka. Od svih majki Ivana zanima samo Isusova majka, koja majčinski obujmljuje djelo svoga sina, njegov početak na svadbi u Kani i njegov završetak na križu u Jeruzalemu, u jednu jedinstvenu povijest, tako da se može govoriti o marijanskom početku i marijanskom završetku Isusova mesijanskoga djelovanja.[7] Na početku razgovarajući s njim upozorava ga na nevolju ljudi, a na kraju sudjelujući s njim u njegovim patnjama dobiva ih za svoju djecu. Na svadbi je Isusova majka veoma aktivna, prva se spominje, prva primjećuje nestašicu vina, prva reagira, prva Isusa upozorava i poslužitelje poučava. Marija nastupa kao posrednica i učiteljica, posrednica kod svoga sina, učiteljica u narodu Božjem. To je njezino poslanje u povijesti spasenja. Kao posrednica iznosi potrebe ljudi pred svoga sina, a kao učiteljica poučava ih da ga slušaju.

Vina nemaju. To su prve zapisane Marijine riječi u Ivanovu evanđelju. Što se u njima krije? Čista obavijest ili molba da Isus nešto poduzme? Suosjećanje s mladim bračnim parom u nevolji ili želja da se njezin sin Isus u toj nevolji čudom kao Mesija proslavi? Iz samoga teksta, osim upozorenja da nema vina, jedva se što drugo može iščitati. Međutim iz posljednjih njezinih riječi, upućenih poslužiteljima: Što god vam rekne, učinite! (Iv 2,4), može se zaključiti da je od svoga sina ipak nešto očekivala. Postavlja se pitanje: što?

Brojni Crkveni oci i katolički teolozi mislili su da je čudo očekivala, drugi pak, čudo nije mogla očekivati, jer do tada Isus nije učinio nijedno čudo. Očekivala je pomoć kako na običan, naravan način riješiti nestašicu vina, možda uz pomoć Natanaela koji iz Kane potječe i okolnosti dobro pozna. Marija je, prema nekima, bila svjesna Isusova mesijanskoga poslanja i budući da je oko sebe okupio učenike i s njima se po prvi put javno pojavio, htjela ga je ponukati da započne svoje mesijansko djelovanje u što spadaju i čudesa. Neki komentatori cijeli izvještaj tumače simbolički i u Isusovoj majci vide Izrael, odnosno Sion, koji se u nazočnosti Boga (zaručnika) u nestašici vina Isusu obraća i priznaje svoje tužno stanje moleći za pospješenje eshatološke gozbe koju je Bog preko proroka najavio.

Neki komentatori smatraju važnim zamijetiti da Isusova majka u svom izvješću nije rekla: Nemaju više vina, nego apsolutno: Nemaju vina. Iz tih riječi može se zaključiti da se tu ne radi samo o običnom svadbenom vinu, nego o nečem višem, a to je ono više o kojem je Isus u susretu s Natanaelom govorio: I više ćeš od toga vidjeti (Iv 1,50). U čemu se sastoji to više, saznajemo iz simbolike samoga vina i Isusova odgovora majci.

Vino se spominje pet puta. Očito da je Ivan u njemu vidio veliku važnost. Vino spada među najstarije kulture čovječanstva, što se vidi iz zajedničkoga korijena riječi mnogih jezika: ugaritski yn, akadski inu, hebrejski jajin, grčki oinos, latinski vinum, romanski jezici vino, vin, slavenski jezici vino, germanski Wein.

U Starom zavjetu vino se spominje kao ugodno piće koje veseli ljudsko srce:

Ti daješ te niče trava za stoku i bilje na korist čovjeku, da izvede kruh iz zemlje i vino što razvedruje srce čovječje; da uljem lice osvježi, i da kruh okrijepi srce čovjeku (Ps 104,15; usp. Suci 9,13),

kao znak Božanskoga blagoslova:

Primakni se, sine moj, i poljubi me – reče Izak svome sinu Jakovu i blagoslovi ga – Neka ti Bog daje rosu s neba i rodnost zemlje: izobilje žita i mladoga vina (Post 27,28),

kao znak saveza među ljudima:

Melkisedek iznese kruha i vina i blagoslovi Abrahama (Post 14,18),

kao mesijansko dobro, o kojem su proroci govorili pod trostrukim vidikom:

u ogromnim količinama:

Evo dolaze dani…kad će planine procuriti mladim vinom, i svi se bregovi prelijevati njime (Am 9,13; usp Jl 2,24; 4,18),

daje se besplatno:

O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka (Iz 55,1),

veoma kvalitetno:

Opet će u mojoj sjeni boraviti, uzgajat će svoju pšenicu, vinograde gajit što će steći ime vina helbonskoga (Hoš 14,8):

Gospodin nad Vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od preteline, gozbu od izvrsna vina, od preteline sočne, od vina staložena (Iz 25,6).

Pojava takvoga vina u Izraelu s takvim kvalitetama označit će Mesijin dolazak i obnovu vječnoga Saveza. Sve se to na vinu postalu od vode u Kani Galilejskoj ostvarilo: u ogromnim količinama 6 kamenih posuda punih do vrha (500–700 l), kvalitetno, bolje od prijašnjega, darovano! Rano je židovstvo očekivalo da će u mesijansko doba na jednom trsu biti 1000 loza, na jednoj lozi 1000 grozdova, na jednom grozdu 1000 bobica, u jednoj bobici 40 litara vina.[8]

Ženo, što ja imam s tobom?

Prvi dio Isusova odgovora je nejasan, zbunjujući, osoran, gotovo uvredljiv i na prvi mah neshvatljiv. Doslovan prijevod glasi: Što meni i tebi? (tί emoi kai soi?). Takvo retoričko pitanje poznato je u grčko-rimskom i semitskom svijetu kao formula kojom se diplomacija služila, kad je htjela izraziti negativan odnos, neslaganje među subesjednicima, njihov raskid, nerazumijevanje, razilaženje u stavovima. Susrećemo je u Starom i Novom zavjetu, u Starom na desetak mjesta u povijesnim i proročkim knjigama (Još 22,25; Su 11,12; 2Sam 16,10; 19,23; 1Kr 17,18; 2Kr 3,13; 2Ljet 35,21; Hoš 14,9; Jer 2,18), a u Novom ovdje i još na četiri mjesta u sinoptičkim evanđeljima, uvijek u ustima opsjednutih u susretu s Isusom (Mk 1,24; 5,7; Mt 8,29; Lk 4,34; 8,28).

Komentatori Jeruzalemske Biblije vide u formuli semitizam koji se upotrebljava kad se želi otkloniti neki zahvat koji se smatra neprikladnim ili kad se nekomu želi dati do znanja da se s njime ne želi imati nikakve veze. Samo kontekst formule u kojem se nalazi omogućuje da se ustanovi točno značenje. Kao primjer spomenimo slučaj amonskoga kralja i izraelskoga suca Jiftaha. Kad je amonski kralj Izraelu zaprijetio ratom, Jiftah mu šalje poslanike s porukom: Što ima između mene i tebe (tί emoi kai soi) da si došao ratovati protiv moje zemlje? (Suci 11,12). Jiftah služeći se tom formulom amonskom kralju daje do znanja da između njih nema nikakve veze, ništa zajedničkoga, nikakva povoda za rat. Istom formulom u sinoptičkim evanđeljima demoni, odnosno opsjednuti ljudi izražavaju neprijateljstvo između sebe i Isusa: Što mi s tobom imamo (ti hemin kai soi), Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? (Mk 1,24). Formulom je iskazan neprijateljski odnos između Isusa i demona.

Postavlja se pitanje značenja te formule u razgovoru Isusa sa svojom majkom. Što je njome htio reći? Kakav je odnos između njega i njegove majke? Svakako ne kao u gore navedenim primjerima. Isusov je odgovor jedna cjelina; formula je samo prvi dio i njezino značenje ovisi o shvaćanju drugoga dijela, od još nije došao moj čas.

Još nije došao moj čas

Drugi se dio može shvatiti kao tvrdnja i kao pitanje, ovisi o tome kako se shvaća Isusov čas. Shvaća li se čas kao konačna objava Isusove slave po muci, smrti i uskrsnuću (Iv 7,30; 8,20; 12,23.27.31 sl.; 13,1.31 sl.), onda je drugi dio Isusova odgovora tvrdnja u obliku negacije: Moj čas još nije došao i ujedno obrazloženje nesuglasja između njega i njegove majke, izraženo prvim dijelom: Što ja imam s tobom, ženo? Shvaća li se pak čas kao početak objave Isusove mesijanske slave (4,34; 5,36; 11,9; 17,4), onda je drugi dio pitanje u obliku tvrdnje: Zar moj čas nije već došao? U tom je slučaju prvi dio Isusova odgovora: Što ja imam s tobom, ženo? samo nesporazum, koji Isus drugim dijelom odgovora otklanja dajući svojoj majci do znanja da mu njezino upozorenje nije potrebno, jer je i onako došao njegov čas da započne svoje mesijansko djelovanje.

Pitanje je dakle: Je li Isusovim nastupom u Kani njegov čas došao ili nije? Kako reći da nije došao, kad evanđelist izrično proglašava da je Isus toga dana ‘objavio svoju slavu’ (2,11)? Kako reći da je došao, dok je Isusov čas u nastavku evanđelja uvijek onaj njegove muke? pita se A. Vanhoye.[9]

Odgovarajući na to pitanje komentatori su se od crkvenih otaca pa do naših dana podijelili u dvije skupine: Jedni zastupaju mišljenje da Isusovim nastupom u Kani njegov čas još nije došao, i to je razlog zašto odbija upozorenje svoje majke, prema nekima i oštro, dok drugi misle da je došao, i to je razlog zašto Isusova majka poslužiteljima odmah naređuje da čine sve što im on bude rekao. Hrvatski bibličari, izuzevši Ljudevita Rupčića, Isusov odgovor majci shvaćaju i prevode kao tvrdnju niječnoga oblika: Moj čas još nije došao. Rupčić je jedini koji ga u zagrebačkom izdanju Stvarnosti prevodi pitanjem afirmativnoga značenja: Zar moj čas nije već došao? Nažalost nigdje nisam našao Rupčićevo opravdanje takvoga prijevoda.[10]

Između Isusa i njegove majke trenutno postoji nesporazum, jer ne stoje na istoj razini i ne misle na istu stvar, što je u Ivanovu evanđelju između Isusa i njegovih subesjednika čest slučaj. Njegova majka stoji još uvijek na razini odnosa majka-sin i misli na svadbeno vino, a Isus na razini svoga mesijanskoga poslanja i misli na mesijansko vino, simbol mesijanskoga vremena i traži od svoje majke da se s razine naravnih odnosa i materijalnih potreba uzdigne na višu razinu, na razinu njegova mesijanskoga poslanja i djelovanja i da preuzme od Boga namijenjenu ulogu, koju u povijesti spasenja ima upravo jer je njegova majka. Prema nekima Isus želi da se prepozna u onoj Ženi s prvih stranica Biblije, o kojoj je rečeno da će sa svojim potomkom satrti glavu zmiji (Post 3,15). Međutim većina novijih komentatora misli da u kontekstu nema ništa što bi na to upućivalo i stoga smatraju da naziv Ženo simbolizira idealni Sion, Kćer sionsku, o kojoj su proroci govorili i za posljednja vremena najavljivali u liku supruge, majke i djevice, koja s krajeva zemlje oko sebe okuplja svoju djecu da oblikuje novi Božji narod (Iz 26,17; 49, 20–22; 54,1; 66, 7–13).

Marija svojom reakcijom pokazuje da je Isusove riječi razumjela i stoga napušta razinu dosadašnjih odnosa, izlazi iz uloge Isusove majke po tijelu i prelazi u ulogu duhovne majke vjernika. Sad je razumljiv Marijin nalog poslužiteljima i sad se pokazuje da nema proturječja između Isusovih riječi i djela. Prvim dijelom svoga odgovora Isus daje svojoj majci do znanja da mu njezino upozorenje nije potrebno, a drugim dijelom obrazlože zašto nije, jer je već došao njegov čas.

Marija je razumjela da Isusov odgovor nije negativan, već pozitivan, što se vidi iz naredbe slugama: Sve što vam kaže učinite!

Sve što vam kaže učinite

To su posljednje zapisane Marijine riječi u Ivanovu evanđelju, duhovna oporuka Isusovim sljedbenicima svih vremena. Na prvi pogled izgleda kao da ne žele ništa drugo nego otkloniti neugodnost nastalu nestašicom vina; međutim, ako se promotre u specifičnosti Ivanova evanđelja, a to znači u svezi sa starozavjetnom predajom, onda se u njima otkriva dublji smisao. Brojni komentatori prepoznaju u njima riječi egipatskoga faraona koji je u vrijeme opće gladi Egipćane uputio k Josipu: Idite k Josipu, i što god vam rekne, činite! (Post 41,55). Sukladno tome Marija u svom Sinu vidi novoga Josipa koji spašava Izrael. Neki autori iz Marijinih riječi iščitavaju formulu Saveza kojom se narod Božji služio pri sklapanju ili obnovi Saveza: Vršit ćemo sve što je Gospodin naredio (Izl 19,8; 24,3.7; Pnz 5,27; Još 24,24; Ezdr 10,12; Neh 5,12). Marija, služeći se tom formulom na neki način personificira izraelski narod u trenutku sklapanja Saveza i od poslužitelja traži da zauzmu stav prema Isusu kakav je narod imao u vrijeme sklapanja Saveza, a to znači savršenu poslušnost Božjoj volji, koja će im se očitovati u Isusovu nalogu. Već je papa Pavao VI. u svojoj pobudnici Marialis cultus u Marijinim riječima prepoznao glas objave u kojem odjekuje formula izabranoga naroda pri sklapanju Saveza na Sinaju i njegove obnove u Šekemu, kao i Očev glas s brda Tabora: Slušajte ga.[11]

Stari Božji savez s Izraelom prelazi ovdje u Novi savez kao što voda prelazi u vino. I kao što je novo vino bolje od staroga, tako je i Novi savez bolji od Staroga saveza.

Isus i poslužitelji (Iv 2,6–8)

A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: ‘Napunite posude vodom!’ I napune ih do vrha. Tada im reče: ‘Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.’ Oni odnesu (6–8).

Nakon Marijine pouke, odmah slijedi Isusova akcija, pretvaranje vode u vino. Sveti pisac nas ponajprije u detalje upoznaje s posudama u kojima će se čudo dogoditi, s njihovim brojem, kakvoćom, veličinom i svrhom: A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere (2,6). Postavlja se pitanje: Zašto ih je bilo šest, zašto su od kamena, zašto prazne i zašto po dvije do tri mjere? Sve su to pitanja kojima su se komentatori od crkvenih otaca pa do naših dana, ne bez razloga, bavili i bave. Brojevi općenito u Ivanovu evanđelju imaju simboličko značenje (2,19 sl; 4,18; 5,2.5; 6,9.13; 8,57; 12,5; 21,11).

Već je sveti Augustin, na kojega se i sv. Toma oslanja, u broju šest vidio obuhvaćenu svu povijest Staroga zavjeta, podijeljenu u šest velikih epoha. Šestoga dana stvoren je Čovjek-Adam na sliku Božju i od Adama do Noe proteže se prva epoha, od Noe do Abrahama druga, od Abrahama do Davida treća, od Davida do Babilonskoga sužanjstva četvrta, od Babilonskoga sužanjstva do Ivana Krstitelja peta, od Ivana Krstitelja do Isusa Krista šesta, punina vremena, naše vrijeme koje će trajati do kraja vjekova.[12]

Posude od dvije do tri mjere podsjećaju Augustina na tajnu Presvetoga Trojstva: dvije mjere, kad se u Svetom pismu izrično spominju samo dvije osobe, Otac i Sin, u kojima se dakako osoba Duha Svetoga kao Ljubav podrazumijeva (Iv 14,23), a tri mjere, kad se poimence spominju sve tri osobe kao npr. u poslanju učenika da krste sve narode u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (Mt 28,19).

Posude određene za židovska kultna pranja morale su biti otporne onečišćenju i to je razlog zašto se tražilo da budu kamene. Upadljiva je veličina posuda od po dvije do tri mjere. Jedna je mjera iznosila oko četrdesetak litara (39,39 l), a njih šest između 480 i 720 litara. Začuđuje da su bile prazne. Očito sveti pisac želi reći da su izvan upotrebe, da je židovski kult izgubio svoju moć čišćenja, da je vrijeme Mojsijeva Zakona dotrajalo.

Napunite posude vodom! naređuje Isus poslužiteljima, što oni, po Marijinoj uputi, savršeno izvršavaju, I napune ih do vrha (Iv 2,7). Izraz do vrha upućuje na puninu mesijanskoga vremena i mesijanskih darova.

Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola! To je drugi Isusov nalog. Naglasak je na riječi sada, sada se čudo dogodilo, sada se voda za čišćenje pretvorila u vino mesijanskih dobara, sada se dogodio prijelaz iz Staroga u Novi savez, sada je došlo vrijeme eshatološke gozbe. Ivanov sada ima isto značenje kao u Markovu evanđelju: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje (Mk 1,15), ili u Lukinu onaj danas (Lk 4,21; 19,5.9). Poslužitelji su zagrabili vodu, a nosili su vino. Evanđelist ne spominje kako je voda postala vinom. Stvaralačka riječ Božja pretvorila je vodu u vino.

Sveti Toma postavlja pitanje zašto je Isus vodu pretvorio u vino, zašto vino nije proizveo iz ničega (ex nihilo). Jedan od glavnih razloga je da bi pokazao da ne ustanovljuje sasvim novu nauku, a dokida staru, nego da ispuni, što je rečeno u Mt 5,17: ‘Nisam došao ukinuti, nego ispuniti’. Stari Božji savez s Izraelom prelazi u Novi kao što voda prelazi u vino. Novo vino nije nadomjestilo vodu, nego ono je voda postala vinom, tako i Novi savez nije odbacio Stari, nego je on u Isusu i po Isusu postao Novi Božji savez.[13]

Ravnatelj stola i zaručnik (Iv 2, 9–10)

Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: ‘Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.’ (9–10) .

Stoloravnatelj je odgovorna osoba za organizaciju i odvijanje svadbene gozbe. Nakon što su mu poslužitelji po Isusovu nalogu vodu pretvorenu u vino donijeli i nakon što ga je okusio, ostaje zatečen, iznenađen i zadivljen nad njegovom kvalitetom i ne znajući odakle je, poziva zaručnika na odgovornost što se nije držao staroga običaja o vinskom pravilu:

Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada (Iv 2,10).

Kronološki podatak do sada nije čista kronologija nego znak da je došlo novo, mesijansko doba, prijelaz iz vremena obećanja u vrijeme ispunjenja. Pitanje odakle često susrećemo u Ivanovu evanđelju (1,46; 6,41sl.; 7,27; 8,14.41; 9,29; 19,9). Kao što je porijeklo vina skriveno tako je i Isusovo porijeklo skriveno. Stoloravnatelj ne zna niti može znati odakle je vino jer ono nije iz ljudskih zaliha, ono je mesijansko, darovno vino, nastalo od vode iz kamenih posuda, određenih Židovima za čišćenje. Kamene su posude bile napunjene vodom Mojsijeva zakona, Isus tu vodu Staroga zakona pretvara u vino Novoga zakona, u evanđelje milosti i istine (Iv 1,17).

Stoloravnatelj poziva zaručnika na račun. Zaručnik se tek ovdje, na kraju, po prvi put spominje, a o zaručnici nema ni riječi. Postavlja se pitanje tko je zaručnik, a tko zaručnica i kakva je to svadba? Sam se Isus u sinoptičkim evanđeljima predstavlja kao zaručnik:

Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji učenici ne poste?

pitaju Isusa farizeji, a on im protupitanjem odgovara:

Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti (Mk 2,18–19).

Ivan Krstitelj naziva Isusa zaručnikom, a sebe njegovim prijateljem (Iv 3,29). Pavao piše svojim Korinćanima: Zaručih vas s jednim mužem, kao čistu djevicu privedoh vas Kristu (2Kor 11,2). Sveti Augustin izrično tvrdi da je zaručnik svadbe Krist Gospodin, koji je čuvao dobro vino, svoje evanđelje, sve do sada. To potvrđuju brojni komentatori do dana današnjega.

Međutim u novije vrijeme javljaju se pojedinci, među kojima se ističe Léon-Dufour, koji to opće uvjerenje stavljaju u pitanje i smatra da se to u ovom slučaju ne može primijeniti na Isusa. Prije svega Isus je pozvan na svadbu, a zaručnik je, iako ostaje po strani sve do kraja, sudionik svadbe i bez njega je ne bi ni bilo, prema tome to su dvije različite osobe. Zatim Stoloravnatelj, okusivši novo vino, na odgovornost poziva zaručnika zašto je dobro vino čuvao sve do sada, a ne Isusa. Stoloravnatelj se obraća zaručniku kao da je osoba drugoga reda, razlikuje se od svih ljudi: Svaki čovjek…, a ti (2,10). I na kraju u Starom zavjetu Mesija nije nigdje označen kao zaručnik Izraela. Prema tome, zaključuje Léon-Dufour, ako ovdje zaručnik nije Isus, onda to nije nitko drugi nego Bog, koji sebe, kako smo vidjeli, u Starom zavjetu češće naziva suprugom, a Izrael svojom zaručnicom. Zaručnica se uopće ne spominje. Očito da svetom piscu nije stalo do svadbe kao takve, već do njezina simboličkoga značenja. Čitamo li tekst ne samo na povijesnoj nego i na simboličko-teološkoj razini, onda je to mesijanska svadba o kojoj su proroci govorili, svadba u kojoj Bog, Suprug (Iz 54,4–6) u svome Sinu, Isusu Kristu na novi i savršeniji način sklapa savez s Izraelom, odnosno s cijelim svijetom, koji predstavlja Žena, Isusova majka i vjerni poslužitelji. Kao što vino, nastalo iz vode, svojom kvalitetom nadvisuje staro vino, tako i Novi savez u Kristu nadvisuje Stari savez.

Zaključak

Praveći na kraju osvrt na cijeli izvještaj sveti ga pisac sažima u tri tvrdnje povezane veznikom i (kai) u jednu rečenicu, koju naši bibličari različito prevode, a u doslovnom prijevodu glasi:

Taj početak znamenja učini Isus u Kani Galilejskoj i objavi svoju slavu, i njegovi učenici povjerovaše u njega (Iv 2,11).

Spominjući ponovno Kanu Galilejsku želi čitatelja vratiti na početak, da u svjetlu objave Isusove slave promatra svadbu i njezino značenje. Na početku su u Kani dvije skupine: Isusova majka s poslužiteljima na jednoj te Isus sa svojim učenicima na drugoj strani, a na kraju u Kani je samo jedna skupina usko povezana uz Isusa. U Kani je oblikovana prva novozavjetna zajednica, sastavljena od Isusove majke, braće i učenika. S njima Isus silazi u Kafarnaum odakle će se uputiti prema Jeruzalem (2,12) da ostvari sve ono što svadba simbolizira, da ustanovi Novi, vječni savez između Boga i svijeta u svojoj krvi.

[1] Augustin, In evangelium Ioannis, tractatus 26,4 (Tumačenje Ivanova evanđelja, 26,4)

[2] St. Thomas Aquinas, Commentary on The Gospel of St. John, 2, 338

[3] St. Thomas Aquinas, Commentary on The Gospel of St. John, 340.

[4] Sv. Augustin, In evangelium Ioannis, tractatus 9,2; Tumačenje Ivanova evanđelja, Verbum, Split, 2020., Govor 9,2.

[5] St. Thomas Aquinas, Commentary on The Gospel of St. John, 341.

[6] Klemens Stock, Jesus der Sohn Gottes. Betrachtungen zum Johannesevangelium, Tyrolia, Innsbruck, 1987., 34.

[7] Vidi T. Gallus, Die Mutter Jesu im Johannesevangelium. Ein bibel-theologischer Lösungsversuch zu Jo 2,4 und 19,25–27. Klagenfurt, 1963.

[8] Vidi J. Blank, Das Evangelium nach Johannes 4/1a, Patmos, 1981., 192.

[9] A. Vanhoye, Interrogation johannique, 159

[10] Vidi o svemu opširnije u: M. Matić, ‘Očenaš’ u sklopu biblijsko-teoloških ogleda, Svadba u Kani Galilejskoj – symbol Novoga saveza, FTI, Zagreb, 2018., 185–225, ovdje, 210–214.

[11] Papa Pavao VI, Marialis cultus, KS, Zagreb, 1975., 90–91, br. 57.

[12] Sv. Augustin, Tumačenje Ivanova evanđelja, Govor 9,6.10–17; St. Thomas Aquinas, Commentary on The Gospel of St. John, 375.

[13] St. Thomas Aquinas, Commentary on The Gospel of St. John, 358.