Skip to content

Tora, Isus i Pavao o razrješivosti ženidbe

prsten klijesta


1. Sažetak


Prvotni Božji naum jest da je brak supružnicima trajno otkrivanje sama sebe: „Ovo je kost od mojih kostiju, pȕt od moje pȕti!“ (Postanak 2, 23a). Ženidbu čine samo jedan muž i samo jedna žena, a „dvoje njih bit će jedna pȕt“ (Postanak 2, 24). Njihovo je spajanje neopozivo, združenje nerastavljivo, vez nerazrješiv, zajednica doživotna; ne samo po spolnom općenju nego i po načinu ostvarenja konkretne čovječnosti, jer je čovjek bogolika ukupnost obaju spolova: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka… muško i žensko stvori ih“ (Postanak 1, 27).

Ženidba je čin koji se obavlja pred Bogom: „Gospodin je bio svjedok između tebe i žene mladosti tvoje, koja… ti je… tvoja žena zakonita“ (Malahija 2, 13). Zato je razvrgnuće ženidbe Bogu mrsko: „mrzim rastavu braka, izjavljuje Gospodin, Bog Izraelov“ (Malahija 2, 16).

Isus ponovo otkriva tu promisao (Matej 19, 4–6; Marko 10, 6–9) i uspostavlja nerazrješivost ženidbe. Rječnikom apostola Pavla: „Žena je vezana dokle živi muž njezin“ (Prva Korinćanima 7, 39a); „udana je žena vezana zakonom dok joj muž živi; umre li joj muž, riješena je zakona o mužu“ (Rimljanima 7, 2).

Isus beziznimno zabranjuje da se ljudskim djelovanjem rastavlja brak: „Što Bog stavi zajedno u jaram, čovjek neka ne rastavlja“ (Matej 19, 6; Marko 10, 9). Pavao  (5.–67. nakon Krista) to preriče: „oženjenima zapovijedam, ne ja, nego Gospodin: žena od muža neka se ne rastavlja“ (Prva Korinćanima 7, 10), „i muž neka se ne rastavlja od žene“ (Prva Korinćanima 7, 11b).

Rastavljeni ne bi trebali imati novoga supružnika: „ako bi se [žena] ipak morala rastaviti, neka ostane bezbračna ili neka se s mužem pomiri“ (Prva Korinćanima 7, 11a).

Sklapanje drugoga braka dok je živ ženidbeni drug iz prvoga braka čin je preljuba:[1] „Tko god bi se bilo kako rastavio od žene svoje i oženio drugom, čini preljub protiv nje. I ako se ona rastavi od muža svojega, uda li se za drugoga, čini preljub“ (Marko 10, 11 – 12); „Svaki koji se rastavi od svoje žene i oženi drugom, čini preljub. I koji se oženi rastavljenom od njezina muža, čini preljub“ (Luka 16, 18); „I tko god, ako bi se rastavljenicom oženio, učinio bi preljub“ (Matej 5, 32); „dok joj muž živi, [udana žena] zvat će se, očito, preljubnicom pođe li za drugoga“ (Rimljanima 7, 3a).

Drugu ženidbu mogu sklopiti samo udovci: „Ako li joj [ženi] … muž umre, slobodna je od zakona te nije preljubnica pođe li za drugoga“ (Rimljanima 7, 3b). No, Pavao određuje da se udovica smije udati samo za kršćanina: „Umre li [ženi] muž, slobodna je: neka se uda za koga hoće, samo u Gospodinu“ (Prva Korinćanima 7, 39b).

Matejevi umetci (5, 32: parektòs lóporneíasexcepta fornicationis causa i 19, 9: mḕ epì porneíanisi ob fornicationem), kako god se tumačili, ne ovlašćuju rastavljene da se ponovo vjenčaju.


2. Kratka povijest problema


Katolička kultura i društvena sredina stoljećima nije poznavala rastavljivost ženidbe jer je taj vez, prema nedvosmislenoj cjelini Isusova i apostolskoga učenja: nerazrješiv, isključiv, dosmrtan i neraskidiv. Zato se sam brak, kao savez sklopljen pred Bogom, svetootajstvo kršćanske vjere, ne može razvrgnuti sve ako bi se i strane koje su ga sklopile rastale, razišle svaka na svoju stranu i prestale općiti.

Ipak, ženidbena nerazrješivost bila je korjenita novost kad ju je Isus objavio; ona nipošto nije bila nešto što su Njegovi slušatelji smatrali samorazumljivim. U Židova je, naime, postojala razrješivost ženidbe muževim pravom da otpusti ženu. Jednako tako, onodobna država, Rimsko Carstvo, i njezino društvo poznavalo je divorcij (dīvortium od dīvertere razići se, odvojiti se), rastavu braka kao posljedicu načela ženidbene razrješivosti u rimskom pravu,[2] i repudij (rĕpŭdĭum od rĕpŭdĭāre odbijati, razdvojiti, razići se), rastavu braka do koje je dolazilo jednostranom izjavom volje jednoga od supružnika (za razliku od divorcija kad je brak rastavljen uza suglasnost obiju stranaka ili bar bez krivnje druge strane). Stranu koja je bila kriva ili se rastala bez opravdana razloga stizale su različite posljedice, imovinske (gubitak priježenidbenoga i ženidbenoga dara), odnosno osobne (zabrana sklapanja nove ženidbe).[3]

Aristotel (384.–322. prije Krista) primjećuje: „Rastava braka za obiteljski je život isto što i rat za državu“. A rat je, kako uči dum Marin Držić (1508.–1567.), „poguba ljudske naravi“.[4]

Seneka Mlađi (4. prije Krista – 65. nakon Krista) žali se: „Crveni li se od stida ijedna žena zato što je rastavljena, sada kad neke svijetle i plemenite ženske računaju svoje godine ne po broju konzulā, nego po broju svojih muževa; izlaze iz braka da bi se preudale, vjenčaju se da bi se rastavile? Brakorastave su se bojale samo dok je bila rijetka, a sada kad bez nje nema novina, i same su naučile činiti ono o čemu su često slušale“.[5]

Marcijal (30.–103.) opjevava Telesilu, ženu koja se do tridesete godine udala deseti put (i zbog toga rastavila devet puta): „Koja se vjenčala toliko pútā, nije se vjenčala: po zakonu je preljubnica“.[6]

Juvenal (50.–127.) izruguje se ženi koja seli iz jedne kuće u drugu, noseći svaki put svadbeni veo, a zatim napušta postelju ostavljajući za sobom novouređena vrata, svečane ovjese na zidovima i još uvijek zelene vijence nad nadvratnicima te zaključuje: „Tako raste broj muževa i bude ih osam tijekom pet jeseni. A to je činjenica spomena vrijedna na njezinu grobu“.[7]

Od 562 pripadnice senatorske vlastele od Augustova razdoblja do kraja II. stoljeća, za 51 je utvrđeno da je bila rastavljena.[8] To znači svaka jedanaesta ili njih devet posto.

Dakle, svjetonazor grčko-rimskoga svijeta u kojem je Krist proglasio nerazrješivost ženidbe i kamo se kršćanstvo stalo širiti – ima dosta podudarnosti s današnjim posvjetovnjenim Zapadom. Kršćanski navještaj o ženidbi i tada je bio protivan struji, „tvrdoća srca“ i „tvrd govor“ ondašnjoj židovskoj i antičkoj kulturi. U naše je doba on nerazumljiv, neprihvatljiv pa i nerazuman mnogim kršćanima. Dapače, nije jasno kako do njega drže neki stožernici Svete Rimske Crkve[9] i neki članovi Biskupskoga zbora ako su bliži razmišljanju i tvrdnjama Henrika VIII. (1491.–1547.), nego razlozima zbog kojih su svetī Kilijan, Kolonat i Totnan (†689.), odnosno svetī Toma More i Ivan Fisher (†1535.) postali mučenicima.[10]

Pravoslavno kršćanstvo prihvatilo je rastavljivost ženidbe prema svjetovnom zakonodavstvu bizantskih careva.[11]

Protestanti su početkom XVI. stoljeća odbacili ženidbu kao sakrament smatrajući da ženidbene stvari treba prepustiti brizi pravnika i podložiti se svjetovnoj moći. Martin Luther (1483.–1546.) tumači da Sveto Pismo dopušta rastavu braka zbog preljuba, zlobnoga bijega, odbijanja bračne dužnosti i nemirenja nakon svađe, a njegovi je učenici opravdavaju i nizom drugih razloga: Philipp Melanchthon (1497.–1560.) zbog zlostavljanja, lošega postupanja, napada na život i drugih razloga iz rimskoga carskoga prava; Martin Bucer (1491.–1551.) zbog neslaganja naravi; Basil Monner (1500.–1566.) zbog otpadništva od vjere i zbog krivovjerja, a Johannes Brenz (1499.–1570.) zbog bilo kojega razloga koji odredi građanski zakon. Jean Calvin (1509.–1564.) dopušta rastavu zbog dovoljno jake sumnje u preljub i zbog supružnikova napuštanja.[12]

Na pravnoj razini rastakanje braka u katoličkom okruženju posljedica je teorije koja ženidbu smatra jednostavnim građanskim ugovorom i tvrdi: što je volja sklopila, volja može i rasklopiti; ako je privola dana da se sastavi, od privole se može odustati i brak rastaviti. Sakrament se tada, naravno, odbacuje. Nasuprot činjenici da Crkva od Apostolskoga sabora (Djela apostolska 15, 20; 21, 25) donosi zakone o pitanju ženidbe kršćana, njezine valjanosti i dopuštenosti, godine 1792. francuska Zakonodavna skupština podržavljuje ženidbu: proglašava mjerodavnost i sudbenost države u ženidbenim stvarima, a Napoleonov Građanski zakonik Francuzā iz 1804. ozakonjuje rastavu braka tada pretežito katoličkih podanika. U Hrvatskoj je građanska rastava braka za katolike uvedena polovinom 1946. godine. Drugi vatikanski sabor 1965. godine (Gaudium et spes, br. 47) uči da je rastava braka lŭes – pošast, pomor, nesreća, poguba, propast, u prenesenom smislu kuga. Katolici danas mogu tražiti građansku rastavu braka u svim zemljama osim na Filipinima i u Državi Vatikanskoga Grada. Zapanjuje sličnost stanja u kojem su živjeli prvi kršćani s onim koje poznajemo danas: u gotovo svim državama svijeta ozakonjena je rastava braka nakon koje je moguće ponovno vjenčanje.

Institut nerazrješive ženidbe u XX., a osobito u XXI. stoljeću prolazi slične kušnje kao u doba dovršetka Objave. Čini se također kako nikad prije nisu bili veći izazovi da bračna postelja ostane neokaljana, a ženidbeni vez bude življen i da bude radost, a ne samo obveza i odgovornost. Onima koji žele učvrstiti i produbiti svetopisamske razloge vjere o svetom otajstvu ženidbe, kao nečemu što je Božji zakon, a ne ljudski zakon, namijenjeni su ulomci koji slijede. U njima se razmatraju svjedočanstva Svetoga Pisma i židovske predaje o mojsijevskom brakorastavnom pravu te nauka Isusa Krista kako su je zapisali evanđelisti i prenio sveti Pavao. Osnovica je nastala prijevodom i dopunom ulomaka iz knjige Pierrea Adnèsa, Le Mariage [Ženidba], Tournai: Desclée, 1963., str. 17–28.[13]


3. Mojsijevsko zakonodavstvo i rastava braka


Iako drugo poglavlje Knjige Postanka utvrđuje načela jednobračnosti i nerazrješivosti ženidbe, čovjek se grijehom (Postanak 3) okrenuo od Boga, a posljedica gubitka Božje blizine jest i zamračenje Stvoriteljeve volje o toj ustanovi, neurednost u ustrajnosti, žudnji, ljubavi, sparenosti i spolnosti pa i nevjernost braku.

Knjiga Postanka od četvrtoga poglavlja i ostale knjige Staroga Zavjeta pokazuju da je među patrijarsima, a zatim u Izabranom narodu prilično narušen temeljni Božji naum o ženidbi, pa su odrazi božanske namisli o braku u naraštajima od Lameka (Postanak 4, 19) do Heroda Antipe (Marko 6, 17–19) najblaže rečeno nepotpuni i nedovršeni.

Mojsijevski zakon na više se mjesta dotiče ženidbenih pitanja. Levitski zakonik nabraja određeni broj ženidbenih smetnji,[14] točnije rečeno zakonskih zaprjeka[15] koje se zasnivaju na rodbinstvu ili srodstvu (18, 6–30;[16] 20, 11–21)[17] i ženidbu čine strogo zabranjenom, tako da je nevaljana, nevrjedeća, ništava, ako se ipak formalno pokuša sklopiti.

„S proširenjem pismenosti prešlo se na pravne odredbe o ženidbi. Uveden je pisani ženidbeni ugovor (ketuba, vidi Tobija 7, 11–13),[18] a ponekad i pisana isprava i otpuštenju supruge (get) kao zaštita ženi da može drugopronađenu mužu pružiti dokaz o svojem slobodnom stanju. Ponovljeni zakon 24, 1–4 složen je i neobičan primjer starozavjetnih propisa koji se izravno odnosi samo na jedan poseban slučaj drugoga braka sa ženom od koje se netko već bio rastavio, a ona se u međuvremenu rastavila i od drugoga muža. Ni taj, ni neki drugi tekst u Starom Zavjetu na hebrejskom, ne proglašava izričito dopuštenom rastavu braka niti o njoj donosi pravne odredbe. Ponovljeni zakon 24, 1–4 neizravno prikazuje slučaj rastave braka te je stoga uključno potvrđuje. Sirah 25, 26 [napisan na grčkom, Židovi ga ne priznaju kanonskom knjigom] savjetuje otpustiti nepokornu ženu. Prorok Malahija (2, 13–16)[19] potresnim izrazima napada olaku rastavu ženidbe te ističe saveznički odnos u braku“.[20]

Šesta zapovijed sa Sinaja (Izlazak 20, 14; Ponovljeni zakon 5, 18; Tobija 4, 12; Matej 5, 27; 19, 18; Marko 10, 19; Luka 18, 20; Rimljanima 13, 9; Jakovljeva 2, 11) zabranjuje preljub. Povrjeda i rušenje tuđe ženidbe strogo se kažnjava; za prijestupnika je bila predviđena smrtna kazna (Levitski zakonik 20, 10; Ponovljeni zakon 22, 22; Ivan 8, 4–5).

No, rastava braka koju su provodili svi narodi među kojima su živjeli Židovi ili pak jednostrano otpuštanje žene od strane muža nisu potpuno dopušteni. Ponovljeni zakon u 24. poglavlju daje o tom iscrpne propise sa svrhom – čini se – da stegne uporabu i da ograniči samovolju i hirovitost: „1 Kada se netko oženi i sa ženom požive kao muž, pa mu se poslije ne svidi, jer je na njoj našao nešto ružno i zato joj napiše otpusno pismo te joj ga uruči i tako je istjera iz svoje kuće, 2 a ona, pošto napusti njegovu kuću, uda se za drugoga. 3 Uto omrzne i drugomu mužu i on je otpusti iz svoje kuće davši joj otpusno pismo; ili, ako joj drugi muž, koji se njome bio oženio, umre, 4 u tom se slučaju ne može njome opet oženiti prvi muž, jer ju je već bio otpustio, i ona bila obeščašćivana. To bi pred Gospodinom bilo odurno, i takvu ljagu ne smiješ svaljivati na zemlju, koju ti daje Gospodin, Bog tvoj, u baštinu“ (prijevod Silvija Grubišića iz 1973.).

Zakonski naputak je jasan: rastava braka posve je zakonita (kao i u građanskom pravu našega doba). Samo što, kako se vidi iz teksta, sva inicijativa rastave ostaje na mužu. No, njega pri tom ne smije voditi nikakav prkos ili ćudljivost. Traže se tri uvjeta.

Da bi mogao otpustiti svoju ženu, potrebno je da muž na njoj najprije otkrije „nedostatak“; nešto „zazorno“, „pogrdno“, „sramotno“, „neprikladno“, „pogrješno“, „vrjeđajuće“, „zamjerajuće“; neku „ružnoću“, „nepristojnost“, „nepravilnost“ ili „mrskost“ (Ponovljeni zakon 24, 1);[21] prijevodi se razilaze u prenošenju hebrejskoga izvornika ‘ervaṯ dāvār, doslovce: „golotinja stvari“, „golotinja riječi“: Bartol Kašić 1625. prevodi kojagod gruboća; Matija Petar Katančić 1831. kojagod gnusoba; Ivan Matij Skarić 1858. koja gadnost; Daničić–Rešetar 1895. što god ružno; Valentin Čebušnik, 1911. štogod ružno; Lujo Bakotić 1933. nešto sramotno; Ivan Evanđelist Šarić 1941. nešto ružno; Silvije Grubišić 1968. što ružno, a 1973. nešto ružno.

Drugi je uvjet da muž svojoj ženi uruči „otpusni list“.[22] Konačno, zabranjeno mu je tu ženu ponovo uzeti k sebi, ako, nakon što se preudala, njezin umre muž ili je i on otpusti.

Rabini su vrlo različito tumačili tehnički slab, a prilično rastezljiv izraz ‘ervaṯ dāvār. Na pomolu kršćanske ere židovski se učitelji dijele u dvije skupine, odnosno dvije škole. Hilel tumači „nešto sramotno“ zbog bilo čega, možda zbog najmanjih sitnica (primjerice zbog toga što joj je zagorjelo pečenje); time ispada da muž ima apsolutno i neograničeno pravo. Šamaj, naprotiv, to dovodi u vezu sa ženidbenom nevjerom, ženinim preljubom; ta škola se protivi predaji koja na tako lak način dopušta otpuštanje. Između dviju suparničkih škola o tom pitanju vodila se vrlo živa rasprava.

Detalje toga glasovita spora sadržava Babilonski Talmud. U njegovu trećem dijelu Našim (Žene), u raspravi Gitin (Isprave), u 10. poglavlju, na listu 90a čita se:

Mišna.

Šamajeva škola reče: Čovjek ne smije otpustiti svoju ženu osim ako je nije našao krivom za neko nepristojno ponašanje, kao što kaže: ‘kada… na njoj otkrije neprikladnu stvar’.[23]

Hilelova škola, međutim, kaže da je može otpustiti čak i ako je samo pokvarila njegovu hranu, jer kaže: ‘kada… na njoj otkrije neprikladnu stvar’.

Rabi Akiba kaže: Može je otpustiti čak i kad otkrije drugu ženu ljepšu od nje, jer, kaže: ‘te ona više ne nalazi naklonost u njegovim očima’.

Gemara.

Uči se: Hilelova škola reče Šamajevoj školi: ne kaže li tekst izričito ‘stvar’ [dāvār; što uključuje da je može otpustiti zbog bilo kojega razloga]?

Šamajeva škola odgovara: A ne kaže li izričito ‘neprikladnu’?

Hilelova škola odvraća: Da je rekao samo ‘neprikladno’, bez ‘stvar’, zaključio bih da je treba otpustiti zbog neprikladnosti, a ne zbog bilo koje manje ‘stvari’. Stoga je ‘stvar’ određujuća. Opet, da je rečeno samo ‘stvar’, bez ‘neprikladna’, razumio bih da ako je otpuštena zbog ‘stvari’, trebalo bi joj biti dopušteno da se ponovo uda, ali ako zbog ‘neprikladnosti’, ne bi joj trebalo dati da se preuda. Stoga je ‘neprikladno’ također određujuće.

A što Šamajeva škola čini s riječju ‘stvar’ [kad je prema njihovu mišljenju očito suvišna]? Kaže ovdje ‘stvar’ i na drugom mjestu kaže ‘stvar’, tj. u tekstu: ‘Neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva stvar [dāvār]’,[24] upravo kao što su tamo potrebna dva svjedoka, tako su propisana i ovdje.

A Hilelova škola uzvraća: Je li pisano ‘neprikladnost za stvar’?

A Šamajeveva škola: Je li pisano: ‘ili neprikladnost ili stvar’?

A Hilelova škola: Zbog toga je pisano ‘neprikladna stvar’, što se može uzeti na bilo koju stranu“.[25]

To znači da je za sljedbenike Hilelova, muškocentrična shvaćanja, dovoljan razlog otpuštanja doista bilo koja stvar, kao i da muž ne može biti prisiljen otpustiti je ako ne postoji dovoljno dokaza za zlouporabu, tj. da zlostavlja ženu.

Šamajevci su, ističući važnost imenice ervaṯ (golotinja, nepristojnost, sramota) svodili mogućnost rastave braka samo na slučajeve preljuba, a hilelovci su, oslanjajući se na imenicu dāvār (riječ, stvar), mužu davali gotovo neograničene razloge da otpusti ženu.

Za pravnu valjanost rastave braka šamajevci su tražili da takvu muževu odluku potvrdi sudište, tj. najmanje dva izbrana sudca, u stvarnosti barem svjedoka u vrsti sudbenoga postupka.

U novije doba jedni misle da izraz ‘ervaṯ dāvār označava neki tjelesni nedostatak (manu) koji izaziva gađenje, a drugi da to označava neku tešku ćudorednu pogrješku, porok.

Šamajevo stajalište u suvremenom židovstvu smatra se shvaćanjem iznimne manjine, a većina pristaju uz Hilela i šire mogućnosti rastave braka.[26]

U svakom slučaju, nameće se zaključak da ni sve što je zakonito, a kamoli što je samo po slovu zakona (zakonski), ne mora biti ćudoredno ispravno.


4. Isus o razrješivosti ženidbe


Jedna od najzapaženijih točaka Isusove poruke o Starom Zavjetu jest svakako njegova nauka o nerazrješivosti braka. Evanđelja o tom izvješćuju na četiri mjesta.


Matej 19, 3–9 i Marko 10, 2–12


Matej 19, 3–9 i Marko 10, 2–12 usporedno pripovijedaju o razgovoru koji se vodio između Isusa i farizeja o pitanju rastave. Oba teksta, u bitnom istovjetna, razlikuju se tek po tijeku rasprave i u pitanju koje su farizeji postavili. Prema Marku 10, 2 to pitanje glasi: „Je li dopušteno mužu otpustiti ženu?“ Bila bi riječ, dakle, o zakonitosti otpuštanja općenito. Prema Mateju 19, 3 pak, glasi: „Je li dopušteno otpustiti ženu s kojega god razloga?“.[27] Tu bi, dakle, više bila riječ o pobudi koja opravdava otpuštanje. Čini se da Matejev ulomak sa svojim židovskim koloritom više odgovara stvarnoj povijesnoj činjenici nego li Markova inačica koja se uostalom nije odnosila na Židove nego je bila upravljena na druge narode koje to pitanje ne može izravno zanimati. No, načelo nerazrješivosti jednako je jasno i glasno potvrđeno i u jednoga i u drugoga.

Pitanje[28] koje su farizeji postavili Isusu stavlja nas u prvi mah u središte rasprave koje razne rabinske škole vode o predmetu rastave braka. Dvojba se može svesti na ovo: „Smatraš li s Hilelovom školom da je mužu dopušteno otpustiti svoju ženu zbog bilo kojega razloga, ili pak pristaješ uza Šamajevu školu koja ne dopušta rastavu osim u slučaju nevjere ili nemoralnoga ponašanja žene?“

No, Isus, pozvan opredijeliti se za jednu od suprotstavljenih škola, izbjegava same izraze problema koji ih dijele. Dapače, razilazi se s njima u vrjednovanju onoga od čega polaze. U Marka 10, 2 i 4 farizeji govore o dopuštenju, a Isus ih pita postoji li zapovijed o rastavi braka (Marko 10, 3) – nje pak nema u Zakonu. U Mateja 19, 7, farizeji, naprotiv, govore o Mojsijevoj zapovijedi, a Isus im odgovara da to nije zapovijed, nego samo dopuštenje (Matej 19, 8). Dopuštenju rastave braka Isus suprotstavlja riječi s prvih stranica Svetoga Pisma na kojima se temelji ženidba: dopuštenje ne ukida osnovni zakon.

Uzdignuvši se iznad prijepora učitelja koji žele tumačiti Božji zakon, On navraća svoje propitivače na Sveto Pismo koje dovoljno jasno očituje Božje planove o braku pa im navodi međusobno nadopunjujuće tekstove koji se nalaze u Knjizi Postanka: „Zar niste čitali: Stvoritelj od početka ‘muško i žensko stvori ih’ (Postanak 1, 27) i reče: ‘Stoga će čovjek ostaviti otca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedna pȕt’ (Postanak 2, 24)? Tako više nisu dva, nego jedna pȕt“ (Matej 19, 4–6), to jest jedno biće.[29] Isus na to pojačava svoju misao: „Zato ono što je Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja“. To je kao da bi rekao: ono što je čovjek učinio, to drugi čovjek može razrušiti, ali ono što je sam Bog učinio, to ne može ni jedan čovjek više porušiti i uništiti. Nikakva posve ljudska snaga dakle nema pravo narušavati nerazrješivost ženidbe koju je sȃm Bog ustanovio. Rastava braka nije dopuštena ni u jednom slučaju i ni zbog kakva motiva; zabranjena je u svakoj pretpostavci.

Farizeji su savršeno shvatili, ali oni Isusu podmeću druge tekstove koji su također od Boga nadahnuti: „Zašto je onda Mojsije, pitaju oni, naložio da se dȃ potvrda o rastavi ženidbe kad se želi otpustiti ženu?“ Isus odgovara na primjedbu navodeći na pravi razlog te odredbe Mojsijevskoga zakona: rastava braka tek je dopuštenje, pripušteno kao nužno ili kao manje zlo, na tvrdoću srca (sklerokardía)[30] izraelskoga naroda. Nije posrijedi neosjetljivost, nego nepristupačnost Božjoj volji. Ta provizorna dozvola nije ni najmanje u suprotnosti s prvotnim planom o ženidbi kako ju je Bog zamislio. Ustanova ženidbe opet se mora dovesti na svoju prvotnu čistoću.[31] (Sličan ustupak okorjelosti srca i ljudskoj jogunastosti nalazi se u Prvoj o Samuelu 8, 7–9 i 10, 17–19, kao obrazloženje zašto Bog dopušta da Izrael dobije prvoga zemaljskoga kralja.)

Riječi koje slijede čini se da su upravljene učenicima nakon odlaska farizeja. Marko 10, 10 to jasno navodi,[32] a i Matej 19, 10 to pretpostavlja. Objašnjenje apostolima u Matej 19, 9 počinje riječima „Doista, kažem vam“ – a to su riječima kojima se Isus u Govoru na Gori svojim naukom protivi i opire naučavanju starih i kojima potvrđuje svoju nadređenost: „Tko god otpusti svoju ženu – mḕ epì porneía[33] – i oženi se drugom, čini preljub“. To je logičan zaključak Isusove izjave o nerazrješivosti ženidbe. Ako je vez koji ujedinjuje supružnike doista nerazrješiv te ako otpuštena žena ostaje u svakom slučaju jedina i prava žena muža koji ju je otpustio, jasno je da se on ne može oženiti drugom ženom, a da time ujedno ne počini preljub prema svojoj otpuštenoj ženi.[34]


Matej 5, 31–32


Ulomak iz Mateja 19, 3–9 treba upotpuniti s tekstom iz Mateja 5, 31–32 koji je izvadak iz Govora na Gori: „Rečeno je također: tko otpusti svoju ženu, neka joj dade ispravu o rastavi. A Ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu – parektòs lóporneías[35] – učinit će nju preljubnicom; a ako se tko oženi otpuštenom ženom, čini preljub“. Taj novi izričaj je kao posljedak prethodnoga. Ove se stvari više ne gledaju s motrišta muža koji otpušta pa se ženi s drugom ženom, nego iz gledišta otpuštene žene koja se udaje za drugoga muža, te sa stajališta muža koji će se njome oženiti: i ona i on čine preljub. To jasno uključuje da vez koji veže otpuštenu ženu uz njezina muža nije prekinut činom rastave: otpuštena žena ostaje prava i jedina žena onoga koji je otpušta ili otpusti; ženidbeni vez je jači od čovjekove volje te ga on ne može razriješiti.


Luka 16, 18


Zadnji tekst je rečenica u Lukinu evanđelju 16, 18: „Tko god otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini preljub. I tko se god oženi otpuštenom, čini preljub“. Izrjeka je u prvom dijelu ponavljanje Matejeva izričaja u 19, 9, ili ga barem zasijeca, a drugi dio je usporedan s Matejem 5, 32. Taj tekst sam po sebi savršeno bi dostajao da nam iznese Isusovu nauku o nerazrješivosti ženidbe. No, stvarno, zašto onaj koji otpusti svoju ženu pa se oženi drugom i onaj koji se oženi otpuštenom ženom, čine preljub? I jedan i drugi. Očito zato što ženidbeni vez koji povezuje muža koji otpušta sa ženom koja je otpuštena, ostaje netaknut: on se ni u kojem slučaju nije prekinuo rastavom jer je rastava prema Evanđelju bezvrijedna i bespravna. Ženidba je nerazrješiva.


5. Matejevi umetci


Navedeni ulomci (Matej 5, 31–32; 19, 3–9; Marko 10, 2–12 i Luka 16, 18) ne bi predstavljali poteškoću kad ne bi bilo umetaka koji se nalaze jedino u Mateja: mḕ epì porneíanisi ob fornicationem (19, 9) i parektòs lóporneíasexcepta fornicationis causa (5, 32). Oba mjesta na hrvatski se ustaljeno prevode istim sklopom: osim radi bluda (Vlašić, 1921.), ne vrijedi preljub kao razlog (Rupčić, 1961. i 1967.), osim zbog bludništva (Ljudevit Rupčić u Bibliji Stvarnosti od 1968. i Duda-Fućak), osim zbog bluda (Rupčić, od 1983.), izuzevši divlju ženidbu (Gracijan Raspudić, 1987.), osim zbog razbludnosti (pisac ovih redaka, 2015.). O značenju tih umetaka ima više tumačenja. Evo glavnih.


5.1. Isus nije ništa promijenio?


Uzevši riječ porneía (koja prvotno znači prostitucija, bestidnost, raskalašenost) u smislu preljuba, pravoslavci, protestanti i neki katolički pisci misle da ti umetci predviđaju iznimku od općenita pravila nerazrješivosti koja je izražena cijelim sklopom. Potpuna rastava, s novim muževim vjenčanjem, bila bi dopuštena čak i za života otpuštene žene u slučaju njezina preljuba. – No, to tumačenje ne vodi računa o kontekstu. U Mateja 19, 9 nevjerojatno je da se Isus ograđuje od obiju škola u pitanju motiva otpuštanja te im doziva u pamet prvotnu ustanovu ženidbe da bi tako, što je moguće jače, istaknuo nerazrješivost ženidbe, a prema gornjem bi tumačenju izgledalo da Isus naginje k Šamajevoj školi, koja dopušta rastavu braka u slučaju ženina neuredna života. S druge strane, usavršavanje Zakona (Matej 5, 17) koje sam Isus donosi za ostale točke: ubojstvo, preljub, prisega – ne bi se više moglo naći u Mateja 5, 32 u vezi sa ženidbom. Tako ne bi preostalo drugo nego prihvatiti opet Mojsijev zakon te ga tumačiti poput najstrožih rabina koji su rastavu dopuštali jedino u slučaju ženina preljuba.

Drugim riječima, porneía se može prevesti s „nečistoća“ ili „bludništvo“, i označuje nedopuštene spolne odnose koji mogu obuhvaćati i preljub, ali tehnički izraz za preljub je moikheía, koji ovdje nije uporabljen. Takozvano grčko-pravoslavno rješenje smatra da taj umetak sadržava zbiljsku iznimku od bezuvjetne zabrane rastave ženidbe i dopušta drugi brak. U tom slučaju, Matejev tekst bio bi stajalište Šamajevih sljedbenika i razlikovao bi se od Isusova. Poteškoća je što bi u tom slučaju trebao stajati grčki izraz moikheía (preljub), a ne porneía (nečistoća). Ako je porneía brakolomstvo, izdaja ženidbene jednosti i vjernosti preljubom (prěljuboděinago, Hrvojev misal, Kašić, Skarić, Stadler, Rešetar, Zagoda; adultère, Martin, 1744., cizoložstvo, i svi pravoslavni prijevodi) ili prostitucijom (Hurerei, Luther, 1545.; whoredom, Robert Young, 1862.; prostitution, Bible de Jérusalem, 1973.), takvim se prijevodom uništava cjelina Mateja 5, 31–32, gdje Isus usavršava ženidbeni zakon, ističe razliku između staroga i novoga zakonodavstva koje je drukčije. Preljub ili prostitucija ostaju na razini nečega ružnoga (Ponovljeni zakon 24, 1), pa priječe vidjeti promjenu koju Isus uvodi: ženidbenu nerazrješivost prema dotadašnjoj razrješivosti. Dopuštanje rastave braka „zbog preljuba“ potkopava smisao nastavka Mateja 5, 32: „I tko god se oženi kojom god rastavljenicom, čini preljub“, jer ako se brak zbog preljuba može rastaviti, onda rastavljenima, pa i preljubničkoj strani, daje slobodno stanje za novu ženidbu, a nedvojbeno je da je vjenčanje s rastavljenom Isusu preljub.


5.2. Matejeva popustljivost kršćanima iz židovstva?


Poteškoće koje proizlaze iz takva tumačenja nisu mogle izbjeći brojne kritike neoprotestanata i modernista. I oni, međutim, smatraju da ti umetci predviđaju iznimku od načela nerazrješivosti u slučaju ženina preljuba, ali priznaju da su ti umetci savršeno oprječni cjelovitu Isusovu učenju o ženidbi te zaključuju da su vjerojatno redakcijska interpolacija samoga evanđelista koji da je evanđeosku poruku želio prilagoditi svojim judeo-kršćanskim čitateljima koji su se teško odricali starih Mojsijevih zasada. – No, zamisao nadodavanja na Isusovu riječ, gdje bi se čak krivotvorilo njegovo istinsko i pravo učenje ne može nikako dopustiti tko vjeruje u božansko nadahnuće Evanđelja, osobito ako se to umetanje pridijeva samomu evanđelistu. Drukčije bi stvar izgledala kad bi tu bila riječ o glosi koju je umetnuo neki redaktor, a ne sam nadahnuti pisac, ili bi došla u tekst od starijih rukopisa. Ali ta pretpostavka nije dokazana.

Svjesno ili nesvjesno, takvo shvaćanje podupiru oni koji prevođenjem relativiziraju Isusovu novost i zapravo preriču razlog za rastavu iz Ponovljenoga zakona 24, 1 (što ružno, nešto zazorno, pogrdno, sramotno; kojagod gruboća; kojagod gnusoba; koja gadnost; što god ružno; štogod ružno; nešto sramotno, nešto ružno), tako da bi se brak moglo rastaviti zbog bilo kojega čina nevjere (infidélité, infidelidad, unfaithfulness, ako mu je ona bila nevjerna), spolne nećudorednosti (unchastity, sexual immorality, imoralidade sexual) ili – prema nekim new ageovskim prijevodima na hrvatski – iz nekoga opravdanoga razloga.


5.3. Isus je dopustio rastavu supružnika, a ne i rastavu braka?


Klasično rješenje, koje potječe još od svetoga Jeronima, a svojim ga čini i sveti Toma Akvinski,[36] sastoji se u ovom: iznimka predviđena umetcima ne dopušta mužu, u slučaju ženina bludništva, ništa drugo nego nepotpunu rastavu, bez mogućnosti ponovne ženidbe, drugim riječima dopuštena je jedino rastava skupna ženidbena života, prekid zajednice stana, stola i postelje. To znači da umetak ne sadržava zbiljsku iznimku, jer se ne odnosi na rastavu braka nego na razdvajanje supružnika u slučaju da je žena počinila preljub (prema Mojsijevu bi zakonu trebala biti kamenovana). Ponovo glavni prigovor ostaje što grčki tekst ne donosi izraz za preljub (moikheía). U Mateja 19, 9 umetak se ne odnosi na oba dijela rečenice; dotiče se samo prvoga (tj. otpustiti svoju ženu), a ne i drugoga (tj. oženiti se drugom). Općeniti smisao glasi: „Onaj koji otpusti svoju ženu (što je dopušteno samo u slučaju ženina bludništva) i tko se oženi drugom (što je zabranjeno u svakom slučaju), čini preljub“. No, to rješenje nije potpuno uvjerljivo osobito što se tiče 19, 9 jer se ne vidi zašto bi u tom tekstu trebalo stegnuti iznimnu vrijednost prijedloga koji je umetnut u prvi dio rečenice, a izbjeći njegovo posredno protegnuće na drugi dio, to više što je nositelj radnje obiju rečenica jedan te isti. To, očito, znači dodavanje tekstu nekih određenja koja sama po sebi tu ne pripadaju, niti ih je dopušteno dodavati.

S druge strane treba napomenuti da „otpustiti“ (apolỹsai) znači više, čak nešto drugo nego „odijeliti se“ (khōristhē͂nai), izraz koji je poznat u Novom Zavjetu (Prva Korinćanima 7, 10). I kako su Isusovi slušači, koji nisu imali ni pojma o rastavi ženidbe koja ne bi prekidala ženidbeni vez, mogli shvatiti „otpustiti“ u smislu jednostavna odjeljenja tijela, ustanove još nepoznate starim zakonodavstvima? Konačno, za odijeljenost tijela ima drugih većih i važnijih motiva nego li je preljub, Zakonik kanonskoga prava iz 1917. nabraja ih barem pet (kanon 1131 § 1.: „Ako je jedan ženidbeni drug pristupio nekatoličkoj sljedbi; ako je nekatolički odgajao djecu; ako provodi zločinački i sramotan život; ako ženidbenoga druga dovodi u veliku duševnu ili tjelesnu pogibao; ako zadavanjem teških jada učini zajednički život odviše teškim, sve ovo i drugo tomu slično zakoniti su razlozi za to, da drugi ženidbeni drug napusti ženidbenu zajednicu, i to na temelju odredbe mjesnoga Ordinarija, pa i na svoju ruku, kada oni sigurno postoje i kada je zatezanje skopčano s opasnošću.“).

Jeruzalemska Biblija objašnjava: „Po drugom se tumačenju ne bi rastavljao (razrješavao, prestajao) brak nego bi se rastavljali (odvajali, razilazili) supružnici bez dopuštenja da sklope drugi brak. Takav postupak nije bio poznat u židovstvu, ali su Isusovi zahtjevi donijeli više novih rješenja, a Pavao izričito pretpostavlja ovakvo u Prvoj Korinćanima 7, 11“.[37]


5.4. Porneija nije bila na dnevnom redu?


Jedno drugo tumačenje, koje se može nazvati zaobilazeće, a pripisuje se sv. Augustinu, umetcima pridaje izuzimajući smisao. Tako se iznimka ne odnosi na predmet ili djelovanje o kojoj se govorilo, nego na nakanu onoga koji govori. Isus ne tvrdi da slučaj porneije čini iznimku od općega pravila koje zabranjuje rastavu, a izneseno je u kontekstu. On apstrahira od toga slučaja, ne želi ga ispitivati, pridržava ga za čas koji kao da zahtijeva posebno rješenje koje on, uostalom ne navodi ni ovdje ni inače drugdje. On ne kaže: „Tkogod otpusti svoju žena, osim ako je to zbog porneije…“, nego kaže: „Tkogod otpusti svoju ženu, osim u slučaju porneije, o kojoj sada nije govor, i koji sad ne uzimam u obzir, na koji ću se navratiti kasnije…“. – No, taj je način tumačenja stvari teško održiv baš zbog 19, 9. Zar je stvarno vjerojatno da je Isus htio reći da ostavlja po strani slučaj porneije, koji u stvari čini najveću poteškoću i koji je bio jedini poznati motiv pobožnih Židova onoga vremena? Nije nemoguće, međutim, da bi se moglo nešto zadržati iz 5, 32.


5.5. Izuzetak koji nije iznimka?


Istražujući u drugom smjeru, mnogi suvremeni egzegeti potrudili su se pokazati kako prijedlozi mḕ (19, 9) i parektòs (5, 32), koji kao da na prvi mah označuju iznimku, u stvari nemaju to značenje koje im se pridijeva. Tako bi mḕ iz 19, 9 sadržavalo zabranjujuće nijekanje: „Tkogod otpusti svoju ženu, čak zbog sama neuredna života (ne može je otpustiti), te se oženi nekom drugom, čini preljub.“ Ako je Matej, zapravo, htio izraziti iznimku i reći: „ako to ne“, onda je mogao upotrijebiti izraz ei mḕ ili eàn mḕ, kao što inače čini (11, 27; 12, 4.39; 17, 8; 24, 22). Drugi prijedlog parektòs, koji obično ima isključivo značenje (izvan, osim), može imati i uključivo značenje (ne samo, čak u slučaju, uzevši u obzir). Taj bi smisao bio u 5, 32: „Tkogod otpusti svoju ženu, čak u slučaju neuredna života, navodi je da postane preljubnica.“ – To rješenje, koje se može nazvati jezikoslovno, izgleda vrlo zanimljivo. U stvari, čini se da se egzegeti sve više slažu u tom da bi čestica mḕ u 19, 9 mogla imati značenje izričite niječnice. Ali na što se odnosi parektòs? Ako nije nemoguće da bi ta čestica u nekim slučajevima imala uključujuće značenje, onda bi je bilo teško protegnuti na to značenje u 5, 32. Ovdje bi, izgleda, imala više isključivo, subjektivno značenje; bilo bi to negativno zaobilaženje; tada bi se moglo reći: isključujem, tj. jest ne govorim o tom. A time bi se ovo tumačenje moglo svesti na prijašnje.


5.6. Što zapravo znači porneía?


Konačno, zadnje egzegetsko tumačenje sastoji se u tom da se odredi ne samo smisao čestica nego i značenje, što je važnije, riječi porneía.

U umetcima ta riječ ne bi označavala preljub, kao što se to običavalo misliti, nego stanje suložništva (trajnoga priležništva, konkubinata, divljega braka) u kojem stvarno žive oni koji su razbili jedan brak, prekršili zabrane unesene u židovskom pravu (Levitski zakonik 18, 6–18). Ta vrsta zajednice u stvari je prividna, lažna, ništava i nevaljana ženidba.

Ako je porneía spolni odnos onih koji i nisu u braku, a žive kao da jesu: povremeno – priležništvo (fornicatio, Vulgata, 384. godine), stalno – suložništvo, izvanbračna zajednica (tako na talijanski prevodi CEI 1974.: concubinato), ili trajanjem neodređeno – bludnost, razvratnost (tako na engleski prevodi Webster 1833.: lewdness, i na njemački Textbibel 1899.: Unzucht), rastava i ne bi bila rastava nego samo razilaženje. No, u tom slučaju muškarac ne bi otpuštao „svoju“ ženu (Matej 19, 9) i ne bi činio preljub onaj tko se oženi otpuštenicom iz nezakonite ženidbe, a Matej 5, 32 je izričit: „Tko god, ako bi se rastavljenicom oženio, učinio bi preljub“.

Da je porneía spolni odnos muškarca i žene koji su u nedopuštenu, nevaljanu, pa zato nepostojećem braku (rodoskrvnuću, dvobračnosti) imali su na umu prevoditelji koji porneiju prevode kao:

  • bludništvo (Duda, 1962.: nevaljala ženidba, nedopuštena između bliskih rođaka i suložništvo – ako oni zapravo nisu muž i žena),
  • blud (Rupčić, od 1983., u vezi s onima koji su se oženili rodbinom, suprotno Levitskom zakoniku 18, 6–18; Djelima apostolskim 15, 20.29; 21, 25 i Prvoj Korinćanima 5, 1),
  • u nezakonitoj ženidbi (tako na engleski prevodi New American Bible 1970.: unless the marriage is unlawful, i na francuski Parole de Vie 2000.: sauf quand le mariage est contraire à la loi),
  • u nezakonitoj zajednici (tako na francuski prevodi AELF 1973.: sauf en cas d’union illégitime, i na kastilski El Libro del Pueblo de Dios 1981.: excepto en caso de unión ilegal, i na talijanski CEI 2008.: eccetto il caso di unione illegittima, i na francuski TOB 2010.: sauf en cas d’union illégale),
  • u nezakonitu odnosu (tako na talijanski prevodi TILC 1985.: salvo il caso di una relazione illegale) – ni tu rastava ne bi bila rastava jer brak zapravo ne postoji.

U prilog tom tumačenju potrebno se podsjetiti da u Prvoj Korinćanima 5, 1 ženidbu Korinćanina koji se oženio ženom svojega otca sveti Pavao označava kao porneía. Ta zajednica, za koju nema dokaza da je bila zabranjena grčkim propisima, za sv. Pavla predstavlja nedopustivu porneiju jer je to u potpunu proturječju s jednom od ženidbenih zabrana i to jednom od najtežih u očima Židova: „Nemoj općiti spolno sa ženom svoga otca, jer bi to bilo osramoćivanje vlastitoga otca“ (Levitski zakonik 18, 8). Tekst iz Prve Korinćanima 5, 1, mora biti sam približan porneiji o čemu je bilo govora u Odluci Apostolskoga sabora u Jeruzalemu (Djela apostolska 15, 29; 21, 25). Tu nije bila riječ o nečistoći, nego o neurednim (iregularnim) zajednicama zbog suprotnosti sa zabranom iz Levitskoga zakonika. Taj, u neku ruku, obredni smisao porneije dosta dobro bi se slagao s općim smislom Odluke: na kršćanstvo obraćeni pogani koji se ne stavljaju pod jaram židovskoga Zakona moraju, međutim, izbjegavati običaje iz poganstva jer duboko uznemiruju savjest kršćana koji su došli sa židovstva. Stoga će se oni kloniti „mesa žrtvovana idolima, krvi, udavljenih životinja i porneije“, to jest nekih veza koje su Židovi smatrali zabranjenima.

Etimološki gledajući prostituciju, porneía je na ovim različitim mjestima (Djela apostolska 15, 29; Prva Korinćanima 5, 1; Matej 5, 32; 19, 9) točan prijevod hebrejske riječi zənūṯ, čije je prvo značenje prostitucija, a koje je malo po malo na tehnički način počela označavati zabranjene i neuredne ženidbene vezove. U rabinskim tekstovima kao u Mišni i Gemari, zənūṯ se veli za ništavan i nevaljan brak jer se protivi propisima Zakona (Našim, J’vamot, VI, 5).

Ako se sada osvrnemo na gore iznesene zaključke o značenju riječi mḕ i parektòs, onda bi prijevod umetaka glasio ovako: „Tkogod otpusti svoju ženu – isključujem, ne govorim (parektòs) o slučaju suložništva (kad je, očito, treba otpustiti) – navodi je da postane preljubnica“ (5, 32). „Tkogod otpusti svoju ženu, ne (mḕ) u stanju suložništva (epì) (ne neku lažnu zaručnicu koju očito treba otpustiti) – te se oženi drugom, čini preljub“ (19, 9).[38]

Savršeno je jasno da, zabranjujući svaki lom ženidbenoga veza, Evanđelje ipak čini iznimku za neuredne ženidbene veze jer one i nisu ženidba. U tom slučaju, čovjek ne samo može, nego apsolutno mora otpustiti svoju družicu; ponovno vjenčanje je dopušteno jer u stvari uopće nije riječ o drugoj ženidbi budući da je prva bila ništava i nevaljana. Alberto Vaccari[39] drži da se izraz porneía ne bi trebao svoditi samo na ženidbe koje se protive Mojsijevskom zakonu nego da su njim zahvaćeni i slobodni brakovi ili obični konkubinati o čemu nam primjer donosi Evanđelje u vezi sa Samarijkom na zdencu kojoj Isus veli: „Ti si doista imala pet muževa, a ni čovjek kojega sada imaš nije ti muž“ (Ivan 4, 18).

Umetanje u tekst tih ograda („osim zbog bludništva“) moglo bi se protumačiti nadodavanjem samoga evanđelista koji je podsjećao kršćane, nadošle iz poganstva, na stegovne odredbe izdane na Jeruzalemskom saboru (Djela apostolska 15, 29). Čineći to, on preduhitruje mogući izgovor u slučaju nevaljana ženidbena veza; čovjek se ne može hvaliti Kristovom riječju da bi uza se zadržao ženu koja stvarno nije njegova. Ovdje nije riječ o krivotvorini dodanoj na Isusovu misao o nerazrješivosti ženidbe, nego o točnu i korisnu preciziranju koje u svakom slučaju ne proturječi Zakonu koji je Učitelj iznio.[40]

Jeruzalemska Biblija objašnjava: „Budući da na usporednim mjestima (Marko 10, 11; Luka 16, 18 i Prva Korinćanima 7, 10) nema izuzetka ‘osim zbog porneije’, nije vjerojatno da bi sva ta tri mjesta dokinula to Isusovo ograničenje. Vjerojatnije je da je netko od posljednjih redaktora prvoga Evanđelja umetnuo taj izričaj da bi odgovorio na rabinski problem koji podsjeća na kontekst (Matej 19, 3: Hilelova i Šamajeva teološka struja raspravljale su o razlozima koji opravdavaju rastavu braka). Kršćani židovskoga podrijetla, za koje Matej piše, morali su se s njime suočiti. Ovdje bismo stoga imali crkvenu odluku privremeno obvezatnu za mjesne vjernike, kakav je bio i jeruzalemski apostolski dekret za kršćane antiohijskoga područja (Djela apostolska 15, 23–29). Izvorna riječ porneía upućuje na taj smjer razmišljanja. Neki u njoj žele vidjeti bračni blud, to jest preljub te ovdje nalaze oslon za rastavu u takvom slučaju. Tako postupaju pravoslavne Crkve i protestantske crkvene zajednice. Ali u tom slučaju morao bi ovdje stajati izraz moikheía. U ovom će kontekstu izraz porneía prije biti prijevod rabinskoga tehničkoga izraza za ‘prostituciju’ (zənūṯ). Rabini su njime označavali svako spolno zajedništvo unutar određenoga stupnja srodnosti (incest) kakvo je zabranjivao Zakon (Levitski zakonik 18). Takvo zajedništvo zakonito su zasnivali pogani ili su ga Židovi i tolerirali u pridošlicā. Ono je stvaralo poteškoće pri obraćenju takvih ljudi u legalističkim zajednicama obraćenih Židova, kojima Matej piše. Odatle smjernica da se raskine takvo neispravno zajedništvo koje je zapravo bilo lažni brak“.[41] To neispravno zajedništvo Raspudićev prijevod označava riječju „divlja ženidba“, Rupčićev riječju „blud“, a Duda-Fućkov riječju „bludništvo“.

Benedict Viviano zaključuje: „Prema ‘rabinskom’ rješenju umetak ne sadržava zbiljsku iznimku od zabrane rastave braka jer se smatra da je ključni izraz porneía prijevod hebrejskoga zənūṯ (prostitucija) u smislu rodoskrvnoga zajedništva među srodnicima ispod granice koja je bila utvrđena (Levitski zakonik 18, 6–18). Takvo zajedništvo ne bi uopće bio pravi nego divlji brak te ne bi tražio pravi oblik rastave nego odluku o utvrđenju ništavosti. Izraz porneía rabi se u Djelima apostolskim 15, 23–29 te je blizak ovakvomu smislu; u tom smislu dolazi hebrejski izraz zənūṯ u kumranskim ispravama (usp. CD 4, 20–21).[42] Takvo rješenje najbolje odgovara Matejevu tekstu. Ono predstavlja Matejevu istančanost za zakonske odredbe te njegovu vjernost Isusu“.[43]


6. Pavao o razrješivosti ženidbe


Korint je u Pavlovo vrijeme bio lučki grad s kozmopolitskim nazorima te su pojave u njemu izazvale Taržanina da objasni kršćansko shvaćanje seksualnosti i braka. Nije nemoguće što su se među onima koji se s Pavlom dopisuju iz Korinta našli kršćani, oženjeni prije ili poslije svojega obraćenja i pokrštenja, a koji su htjeli iskoristiti rastavu braka koja je bila vrlo raširena u grčko-rimskom svijetu, dapače i u židovskom. Apostol tomu odlučno suprotstavlja zapovijed, i to zapovijed koja dolazi od Isusa: „oženjenima zapovijedam, ne ja, nego Gospodin“ u pogledu žene koja bi htjela napustiti muža: „žena neka se od muža ne rastavlja“ (Prva Korinćanima 7, 10). U slučaju da to ipak učini, ima dvije mogućnosti: ostati tako i ne preudati se ili vratiti se svojemu mužu: „ako se ipak rastavi, neka ostane bezbračna ili neka se s mužem pomiri“ (Prva Korinćanima 7, 11). Iz toga je naloga katolička Predaja izvukla pravilo: ako se i odijeli bračna postelja, ne rastavlja se ženidbeni vez (inače bi se puštenica imala pravo ponovo udati, a Pavao ne bi tražio da ostane bezbračna ili da se pomiri s mužem). Iz te je rečenice također očito da žena može imati opravdanih razloga da se odijeli, ali ti motivi nisu nigdje precizirani. Međutim, to odvajanje nije takvo da bi moglo opravdati novu ženidbu. Time se posredno potvrđuje kako vez koji ujedinjuje ženu s njezinim mužem ostaje neraskidiv. Ta se veza može prekinuti (pravno govoreći: vez se može razriješiti) samo njegovom tjelesnom smrću: „Žena je vezana dokle živi muž njezin. Umre li muž, slobodna je: neka se uda za koga hoće, samo u Gospodinu“ (Prva Korinćanima 7, 39; usp. Rimljanima 7, 2–3). Kanonskopravna, sakramentna obveza traje dok traje život jednoga od supružnika.

Što se tiče muškarca, Pavao je vrlo kratak: „Neka muž ne otpušta svoju ženu“ (Prva Korinćanima 7, 11). Ima li iznimnih slučajevima u kojima bi čovjek mogao zakonito otpraviti svoju ženu? To nije rečeno. Pretpostavljajući, ipak, da postoje slučajevi u kojima je dopušteno mužu da otpusti ženu, može se reći da je prema Apostolovoj misli i sam muž obvezan da se ne ženi ponovo, odnosno da ne započinje novi bračni život. Pavao, naime, tvrdi da muž i žena u ženidbi imaju ista prava i iste dužnosti (Prva Korinćanima 7, 3–5).

Dakle, sveti Pavao izričito i jasno dopušta samo pravo rastave supružnika, a ne i preudaje ili preženjenja nakon rastave. Drugim riječima, supružnici se smiju međusobno odijeliti, rastati svatko na svoju stranu, ali se ne mogu rastaviti, ne mogu razvrgnuti ili raspustiti svoju ženidbu, nema rastave braka.

Primjećuje se nijansirano izražavanje riječima koje Pavao rabi. Ženi je zabranjeno odijeliti se (khōristhē͂nai) od svojega muža, a mužu je zabranjeno otpustiti (aphiénai) svoju ženu. Taj način izražavanja u skladu je sa židovskim rječnikom o rastavi. Po židovskom pravu pravo na rastavljanje pripada samo mužu. Žena nije pravno sposobna otpustiti svojega muža; od svega što ona može učiniti, jest to da se brižno odijeli od njega, da se udalji te tako bude zaštićena od njegovih surovih postupaka. Tako nije bilo u ondašnjem grčko-rimskom zakonodavstvu koje je i ženi priznavalo pravo na rastavu braka. Stoga malo dalje u istom poglavlju (Prva Korinćanima 7, 12–13), govoreći o ženidbi pogana u kojoj se jedno krstilo, a drugo nije, Pavao rabi riječ otpustiti jednako i za ženu i za muža.


7. Zaključak


Prva dva poglavlja Knjige Postanka uče da je Bog stvorio ženidbu i namijenio je kao ustanovu u koju ulaze samo jedan muškarac i samo jedna žena, da bude njihovo međusobno prianjanje, dosmrtni savez i cjeloživotno združenje. Za brak tako od početka vrijede pravila jednobračnosti i nerazrješivosti.

Kako se grijehom čovjek okrenuo od Boga, tako je smetnuo i ta načela. Ponovljeni zakon 24, 1–4 smatra da je ustanova rastave ženidbe među Izraelcima sigurna stvar pa se taj propis bavi samo postupkom kojega se mora pridržavati muž ako se odluči rastaviti od žene te zabranom ponovne ženidbe istom ženom nakon što prestane njezin drugi brak. Razlozi za rastavu vrlo su uopćeni i neodređeni („kad na njoj otkrije nešto ružno“) pa se među vjerskim učiteljima (rabinima) raspravljalo o pobližem određenju. U tom ozračju treba čitati Matejeve umetke (5, 32 i 19, 9).

Isusovo i Pavlovo učenje o ženidbi i njezinoj rastavi zabilježeno je u evanđeljima po Mateju, Marku i Luki kao i poslanicama Rimljanima i Prvoj Korinćanima. Krist je promijenio način na koji su suvremenici Njegova doba razmišljali o braku. Kritizirao je prevladavajuće židovsko i pogansko poimanje ženidbe i rastave braka i uveo temeljito shvaćanje ženidbe temeljeno na naravnom pravu. To su čak i njegovi ondašnji učenici prepoznali kao iznimno zahtjevno. Ali Krist je članovima Svojega Tijela, Crkve, dao milost da žive ono što bi im inače biti preteško.

„Isusova je nauka o ženidbi i njezinoj rastavi još jedan izazov onima koji žele ići za Njim. Strogo učenje u Marka 10, 1–12 i Luke 16, 18 najvjerojatnije odražava gledanje samoga Isusa. Pozitivan doprinos je da ženidbeni par čini ‘jednu pȕt’ pa se stoga njihovo zajedništvo ne smije razdvajati. Naličje toga je zabrana rastave i drugoga braka. Drugi novozavjetni ulomci unose neke iznimke u Isusovo bezuvjetno učenje (Matej 5, 32; 19, 9; Prva Korinćanima 7, 10–16)“.[44]

Budući da je pitanje rastave braka često bolno, valja napomenuti kako Isusova nakana nije bila zadavati patnju nego postaviti visok i jasan ideal za ljudske odnose, viđenje ženidbe kao saveza osobne ljubavi među supružnicima koji odražava saveznički odnos između Boga i Njegova naroda. Na žalost, to viđenje ne odgovara uvijek hirovima ljudskoga srca: „Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?“ (Jeremija 17, 9).

„Rano višestruko zapisivanje iste izrjeke (Marko 10, 11; Luka 16, 18) snažan je znak vjerodostojnosti gradiva koje potječe od Isusa, a potvrđuje ga usporedno i Prva Korinćanima 7, 10–16. Nema povijesne sumnje da je Isus nauku o ženidbi zbiljski držao vrlo visoko, naime učio je nerazrješivost ženidbe, čemu nema usporedbu u ondašnjem židovstvu, iako su ipak neki proroci prije njega slično govorili (Malahija 2, 13–16)“.[45]

Jasno je da danas Isusove riječi treba čitati i kao izravno upućene ženama, a ne samo muškarcima, dakle ne samo Marka 10, 12: „Žena, ako se rastavi od svojega muža, čini preljub uda li se za drugoga“, nego Luku 16, 18 i kao: „Svaka koji se rastavi od svojega muža i uda se za drugoga, čini preljub. I koja se uda za rastavljenoga od svoje žene, čini preljub“, i Mateja 19, 9 kao: „Koja god se rastavi od svojega muža, osim ako je ta zajednica nedopuštena, pa se uda za drugoga, čini preljub“; a Mateja 5, 32 i kao: „Svaka koja se rastavlja od svojega muža, osim ako je ta zajednica nedopuštena, učinit će ga preljubnikom. I koja god bi se za rastavljenoga udala, učinila bi preljub“.

Marko 10, 2 iznosi dvojbu o dopuštenosti rastave braka kao takve, a Matej 19, 3 o razlogu zbog koje bi rastava braka bila dopustiva. Sa strane farizeja koji kušaju Isusa pitanje je moglo poslužiti u političke svrhe, da se Isusa sukobi s istaknutim pripadnicima Herodove obitelji koji su se rastavljali puno puta. U oba slučaja Isus potvrđuje da je ženidba Božja ustanova, da je On, a ne čovjek, njezin utemeljitelj i gospodar, pa poziva čovjeka da ne rastavlja ono što je Bog združio, sjedinio, doslovce: stavio zajedno u jaram, sujarmio, ujarmio u paru skupa, spario, pričvrstio zajedno, skupa pružio, učinio da budu supružnici (Matej 19, 6; Marko 10, 9). Time dokida starozavjetni postupak kojim je muž mogao rastaviti brak, a sljedbenicima Evanđelja daje jasan naputak da se ne bave rastavljanjem braka, ni svojega, ni tuđega.

Mojsijevsko dopuštenje rastave braka Isus smatra ustupkom ljudskoj slabosti i odstupanjem od izvornoga Božjega nauma o ženidbi. Kao dokaz da se Njegova zabrana rastave braka temelji na Božjoj riječi Isus navodi Postanak 1, 27 i 2, 24. Plod toga je tvrdnja da osobe koje su u braku čine „jedno tijelo“, „jednu pȕt“, „jedno biće“, pa je rastava stoga zabranjena. Svoje isticanje trajnoga zajedništva među supružnicima u ženidbi Isus temelji na Stvoriteljevoj izvornoj volji. Isusova nauka ponovo uspostavlja Božji plan utisnut stvorenjima, a ne nešto oprječno Pismu. Iznimke nisu predviđene.

Isus od svojih učenika traži veću pravednost, ne količinu nego kakvoću; ponovo uspostavlja Božje vrjednovanje temeljne ljudske zbilje braka. Čovjek se često do krajnjih granica mora suprotstaviti sam sebi da se očovječi i po Bogu ostvari i ženidbom.

Isusova odlučna tvrdnja da je brak nerastavljiv „ispravno se može shvatiti samo na temeljima osloboditeljske, snažiteljske, ali i zahtjevne Božje vladavine. Ona omogućuje doživotni uzajamni supružnički ‘da’“.[46] Odnos između muža i žene sjecište je na kojem nas Isus poziva da nadiđemo Zakon. To se premošćivanje ne može doživjeti nego s Njim, Njegovom milošću i ljubavlju. Treba imati uspravnu kralježnicu da se može živjeti prema savjesti, čak i kad to vodi određenom evanđeoskom junaštvu, protivno struji većine, mnoštva.


8. Koga zanima više


Temeljni Božji naum o ženidbi

Mojsijev i Kristov zakon

Sv. Jeronim o rastavi supružnika (Tumačenje Matejeva evanđelja 5, 31–32; 19, 3–10 i 11, 30)

Katekizam Katoličke Crkve o Šestoj zapovijedi Božjoj (1992., br. 2331–2400)

Toma Akvinski o žudnji za tuđim supružnikom (1273.)

Katekizam Katoličke Crkve o Devetoj zapovijedi Božjoj (1992., br. 2514–2533)

Paul Mankowski, Gospodinovo učenje o rastavi ženidbe i drugom braku: Biblijski podatci

Anđeoski slikar protiv Kasperova prijedloga


[1] Préljub (latinski adulterium; engleski adultery; francuski adultère; njemački Ehebruch; talijanski i kastilski adulterio; slovenski prešuštvo;; poljski cudzołóstwo; češki cizoložství; ukrajinski перелюб [pereljub]; ruski прелюбодея́ние [preljubodejánie]; srpski прељуба [preljuba]) izvanženidbeni je spolni odnos; bračna nevjera; nepravda ženidbi; prijevara supružnika; iznevjera svojih obveza; ranjavanje saveza koji tvori ženidbeni vez; vrsta razvrata i nepravde, a ponekad i pohlepe; ugroza: ustanove braka, dobra ljudskoga roda i djece koja trebaju postojanu vezu roditelja; grijeh dviju osoba suprotnoga spola koje žive osjećajnu ili tjelesnu vezu, iako je jedna od njih zarukama ili ženidbom već vezana s trećom; nedostatak ženidbene vjernosti. „Kao prijestup ostvaruje se spolnim činom s osobom vezanom ženidbenim vezom, a kao grijeh u bludnim činima, pa i nepotpunim ili nedovršenim (želje, poljupci), s preljubničkim duševnim stanjem. Ženidbom vezana osoba, koja drugoj osobi predaje svoje srce, a svojem životnom drugu samo tijelo, čini preljub u pameti ili srcu. Preljubnik vrijeđa pravednost jer spolnim činom opći osoba koja nije njegova, time vrijeđa tuđe i Božje pravo. Vrijeđa spolnu čistoću kao i onaj koji počinja prileg. Vrijeđa i ljubav jer cijepa srce ili osjećaje koji su vezani svetim vezom sakramenta ženidbe. Vrijeđa i društveni red ako se rodi dijete jer stvara nered u obitelji zakonite ženidbe i u pitanju odgoja“ (Jordan Kuničić, Katolička moralka, svezak IV, Zagreb, 1961., str. 35). „Preljub se naziva zato što se ‘pre(ko)’ zakonitoga supružnika ‘ljubi’ druga osoba“ (Ratko Perić). Tvorbeno, preljub u hrvatskom pripada skupini riječi nastalih od glagola koji znače da je radnja ponovljena s drukčijim ishodom od radnje koja se izriče bez predmetka pre-: prebrati, precrtati, prekovati, prekrojiti, prekrstiti, preljubiti, premljeti, premotati, preobući, preorati, preoteti, prepisati, preprati, prepraviti, preprodati, preraditi, prerušiti, preslikati, presložiti, pretopiti, pretvoriti, preudati, preurediti, preustrojiti, prevariti, prevezati, prevjenčati, prevjeriti, preženiti.

Od bludništva (fornikacije) razlikuje se po tom što bludniče osobe koje nisu oženjene, a preljub je kad je barem jedan od njegovih počinitelja u braku.

Preljub krši ženidbeni savez i Sveto Pismo ga osuđuje. Izričito je zabranjen Dekalogom: „Ne ćeš učiniti preljub!“ (Izlazak 20, 14; Ponovljeni zakon 5, 18). O tom iscrpnije Levitski zakonik 18, 20: „Ne liježi sa ženom bližnjega svoga; od nje bi postao nečist.“ Djelo se smatralo toliko ozbiljnim da je za njega bila predviđena smrtna kazna, i muškarcu i ženi (Levitski zakonik 20, 10; Ponovljeni zakon 22, 22). Davidov grijeh s Bat-Šebom (Druga o Samuelu 11, 2–5) preljub je koji je kralja vodio k zasjedi i ubojstvu njezina muža za što se on iskreno pokajao (Psalam 51, 1–3). Božanski zakon priječi preljub kao jako težak prekršaj (Job 31, 9–11), jedan od grijeha noći (Job 24, 15–16). Isus Krist je proširio shvaćanje preljuba tako da ono uključuje i unutarnju požudu, tj. i kad se učini jednostavnom željom (Matej 5, 27–28; usp. Job 31, 1.7). Novi Zavjet nedvosmisleno potvrđuje zabranu preljuba (Matej 19, 18; Marko 7, 22; 10, 19; Luka 18, 11.20; Rimljanima 2, 22; 7, 3; 13, 9; Prva Korinćanima 6, 9; Hebrejima 13, 4; Jakovljeva 2, 11). Preuzimajući starozavjetnu uporabu, Isus naziva preljub grijehom (Matej 12, 39; 16, 4; Marko 8, 38; usp. Otkrivenje 2, 22). U ulomku o preljubnici (Ivan 8, 1–11) Isus ostavlja netaknutim učenje o nećudorednosti preljuba, ali nudi oprost ženi koja je bila kriva i poziva je da više ne griješi. Osporavajući praksu rastave braka zasnovanu na Ponovljenom zakonu 24, 1–3, Isus navodi Postanak 2, 24 i objašnjava da ženidba čini dva tijela jednim (Matej 19, 5–6; Marko 10, 7–8; usp. Efežanima 5, 31) te zaključuje da muž otpuštanjem izlaže ženu preljubu (Matej 5, 32), a prevjenčanje nakon otpusta žene tvori grijeh preljuba (Matej 19, 9; Marko 10, 11; Luka 16, 18). Isto tako, žena koja napusti svojega muža pa se uda za drugoga, čini preljub (Marko 10, 12), a preljub je i oženiti se puštenicom (Matej 5, 32; Luka 16, 18).

[2] Ante Romac, Rječnik rimskog prava, Zagreb, 1983., str. 689.

[3] Ante Romac, Rječnik rimskog prava, Zagreb, 1983., str. 94–95.

[4] Marin Držić, Dundo Maroje (1551.), Proslov Dugoga Noga.

[5] Lucius Annaeus Seneca, De beneficiis [O dobročinstvima], III, 16, 2: „Numquid iam ulla repudio erubescit, postquam illustres quaedam ac nobiles feminae non consulum numero sed maritorum annos suos computant et exeunt matrimonii causa, nubunt repudii ? Tamdiu istuc timebatur, quamdiu rarum erat; quia nulla sine divortio acta sunt, quod saepe audiebant, facere didicerunt.“

[6] Marcus Valerius Martialis, Epigrammata [Epigrami], 6, 7: „Iulia lex populis ex quo, Faustine, renata est / Atque intrare domos iussa Pudicitia est, / Aut minus aut certe non plus tricesima lux est, / Et nubit decimo iam Telesilla viro. / Quae nubit totiens, non nubit: adultera lege est. / Offendor moecha simpliciore minus.“

[7] Decimus Iunius Iuvenalis, Satura [Satira], VI, 229–230: „sic crescit numerus, sic fiunt octo mariti / quinque per autumnos, titulo res digna sepulcri.“

[8] Judith Evans Grubbs, ‘Pagan’ and ‘Christian’ Marriage: The State of the Question [Poganska i kršćanska ženidba: u čemu je problem?], Journal of Early Christian Studies, 2 (1994.), str. 361–412, osobito str. 367. U drugom stoljeću nakon Krista u senatorskim obiteljima bilo je nešto manje rastava braka nego u prvom.

[9] Jedan je, čini se, uvjeren kako je Mojsije imao više milosrđa od Isusa Krista, na Sinodi 5. listopada 2015. predložio da Papa, poput Mojsija, a protivno učenju Isusa Krista, „petrovskom povlasticom“ dopusti rastavu braka: „Moisés se acercó al pueblo y cedió el paso. De la misma forma, hoy, la ‘dureza de los corazones’ se opone al plan divino. ¿Acaso Pedro no puede ser misericordioso como lo fue Moisés?“ (kastilski); „Mojżesz przychyla się do ludu, ustępuje. Dzisiaj też „twardość serca” sprzeciwia się planom Bożym. Czy Piotr nie mógłby być tak miłosierny jak Mojżesz?“ (poljski); “Moïse donne le consentement au peuple, il cède. Aujourd’hui, la « dureté de cœur » s’oppose aux plans de Dieu. Est-ce que Pierre ne pourrait pas être aussi miséricordieux que Moïse ?” (francuski); “Moses drew near to the people and gave way. Likewise today, the ‘hardness of hearts’ opposes God’s plan. Could Peter not be merciful like Moses?” (engleski); “Oggi la “durezza di cuore” si oppone ai piani di Dio. Potrebbe Pietro non essere misericordioso come Mosè?” (talijanski).

[10] Vidi: Walter Brandmüller, Jednost i nerazrješivost ženidbe: Put od ranoga srednjega vijeka do Tridentskoga sabora, portal Vjeraidjela.com, 18. listopada 2015.

[11] Vidi: Jovan Nikolić, Razvod braka u Pravoslavnoj Crkvi, Bogoslovska smotra, 49 (1979.), 1–2, str. 181–185; Juraj Kolarić, Ekumenska trilogija, Zagreb, 2005., str. 307–308; Ante Mateljan, Sakrament ženidbe u pravoslavlju, Crkva u svijetu (Split), 43 (2008.) 1, str. 35–66; Cyril Vasiľ, Rastava supružnika, rastava braka, razrješenje veza i druga ženidba: Teološki i praktični pristupi pravoslavnih Crkava, portal Vjeraidjela.com, 17. listopada 2015.

[12] Osim nerazrješivosti, neki protestanti odbacuju i ženidbenu jednost te dopuštaju višebračnost (poligamiju) jer je posvjedočena u Starom Zavjetu. Godine 1531. Melanchton savjetuje Henriku VIII. da bračne poteškoće riješi uzimanjem druge žene pokraj Katarine Aragonske, a ne rastavom od nje. Na zajedničkom savjetovanju godine 1539. Luther, Melanchton i Bucer vlastoručno potpisanom ispravom ovlašćuju na dvobračnost kneza Filipa Hesenskoga (1504.–1567.).

Inače, prvi poznati višeženac prema Svetom Pismu je Lamek, Kajinov potomak u sedmom koljenu, koji je imao dvije žene, Adu i Silu (Postanak 4, 17–22). Izakov prvorođenac i Jakovljev brat Ezav imao je tri žene (Postanak 36, 2–3).

Višeženstvo (poliginija) je bilo uobičajeno među izraelskim susjedima pa se udomaćilo i među Izabranim narodom. Ženidbi je prethodio sustav naknade, tj. skupo plaćanje zaručnice, ženidbeni dar (mohar) koji se uručivao svekru (usp. Postanak 34, 12; Prva o Samuelu 18, 25). Nije svatko mogao uzdržavati mnoštvo žena, pa je višeženstvo ostalo povlastica bogataša i vladara. U vrijeme Sudaca, Gideon je imao 70 sinova (Sudci 8, 30), Ibsan 30 sinova i 30 kćeri (Sudci 12, 9), a Abdom 40 sinova (Sudci 12, 14), što očito pretpostavlja veći broj žena. Poznata su imena devet Davidovih žena (Druga o Samuelu 3, 2–4.13; 11, 27; Prva o Kraljevima 1, 3). Roboam je imao 18 žena (Druga Ljetopisa 11, 21), a Abija 14 (Druga Ljetopisa 13, 21). Salomon pak, ako su njihovi brojevi jednaki našima, „imao je sedam stotina kneževskih žena i tri stotine suložnica (inoča). Njegove su žene zavodile njegovo srce“ (Prva o Kraljevima 11, 3). Zbog toga Ponovljeni zakon 17, 17 svjetuje vladara: „neka nema više žena da mu srce ne pođe stranputicom“.

Blaži oblik višebračnosti je dvobračnost (bigamija). Pri kraju razdoblja sudaca Elkana je imao dvije žene: Peninu i Anu, Samuelovu majku (Prva o Samuelu 1, 2). Kralj Joaš bio je oženjen dvjema ženama (Druga Ljetopisa 24, 3). Ta se pojava odražava u mojsijevskom zakonodavstvu: ne smije se štetiti starijega sina u baštinstvu ako je rođen od žene koja nije miljenica (Ponovljeni zakon 21, 15–17). Ne mogu se uzeti dvije sestre za žene u isto vrijeme (Levitski zakonik 18, 18; usp. Izlazak 21, 9–10).

Postojao je i običaj suložništva ili priležništva kao blaži oblik višeženstva: jedan bi muškarac imao punopravnu ženu i priležnicu, suložnicu ili inoču čiji se položaj ne razlikuje od sluškinje ili ropkinje. Tako je Abram imao prvu ženu Saraju (Postanak 12, 5), koju je bio ustupio faraonu (Postanak 12, 19), i priležnicu Hagaru (Postanak 16, 3), te, kao udovac, drugu ženu Keturu (Postanak 25, 1). Rodonačelnik Izraela, patrijarh Jakov imao je dvije žene: Leu i Rahelu (Postanak 29, 15 – 30, 24; 31, 17 i 32, 23) kao i dvije suložnice Bilhu (Postanak 30, 4 i 35, 22) i Zilpu (Postanak 30, 9). Kralj Šaul imao je jednu ženu (Prva o Samuelu 14, 50) i i jednu priležnicu (Druga o Samuelu 21, 11).

Svako višeženstvo i višemuštvo (poliandrija), formalno (višebračnost) ili neformalno (blud, preljub, promiskuitet) protiv je izričite Božje objave u Novom Zavjetu (Matej 19, 9), protiv naravnoga prava, protiv potpunosti uzajamna predavanja i prihvaćanja ženidbenih drugova, protiv jednakosti i ravnopravnosti osoba koje u tom sudjeluju i protiv savršenstva ljubavi između njih.

[13] Objavljeno i na latinskom (De sacramento matrimonii : schemata lectionum ad usum privatum auditorum, Romae, 1964.), talijanskom (Il Matrimonio, Roma : Desclée, 1966.), kastilskom (El Matrimonio, Barcelona : Herder, 1969.), a dijelovi i na hrvatskom (Pierre Adnès – Ivan Golub, Sakramenat ženidbe, Zagreb, 11968. i 21970.). Pierre Adnès (1916.–1999.) bio je francuski isusovac i profesor na Papinskom grgurovskom sveučilištu (Gregoriana) u Rimu. O ženidbi je pisao i kao suautor u zbornicima: Amore e stabilità nel matrimonio [Ljubav i stabilnost u braku] (Roma, 1973.) i Vinculum matrimoniale [Ženidbeni vez] (Romae, 1976.). Osim Adnèsa, ključne suvremene katoličke prinose o ovom napisali su: Joseph Bonsirven (Le divorce dans le Nouveau Testament, Paris, 1948.), Jacques Dupont (Mariage et divorce dans l’Evangile, Bruges, 1959.) i Corrado Marrucci (Parole di Gesù sul divorzio, Brescia, 1982.).

[14] Ženidbena smetnja (latinski matrimonii impedimentum, engleski impediment to marriage, talijanski impedimento al matrimonio, njemački Ehehinderniss, francuski empêchement à mariage) je okolnost koja priječi valjano ili dopušteno sklapanje ženidbe. Nazivaju je:

  • bračna zaprjeka (Pravna terminologija, Zadar, 1900., str. 16);
  • zaprjeka (Josip Pazman, Zakonik crkvenog prava, Zagreb, 1919. i 2014., kanon 1036 § 2., 1036 § 3.);
  • ženidbena smetnja (Franjo Herman, u: Kodeks kanonskog prava proglašen po nalogu pape Benedikta XV., Zagreb, 2007., kanon 1036 § 3.);
  • bračna smetnja (Matija Belić, Zbirka kanonskih propisa o braku, Zagreb, 1937., 17 /kan. 1018/, str. 27 /kan. 1036 § 3./; čl. 15.–21. Osnovnoga zakona o braku iz 1946.);
  • smetnja (Stanislav Kos i Matija Berljak, u: Zakonik kanonā istočnih Crkava, Zagreb, 1996., kanon 791).

To je, u biti, odredba koja ženidbu pokušava odvratiti ili je čini strogo zabranjenom ili nevaljanom. Stoga može biti:

  • ženidbena zabrana (impediens: zapliće, mrsi, čini što nepristupnim, zatvara, smeta, zaustavlja, brani komu; propis je zabranjuje, ali ako se ipak sklopi, valjana je) i
  • ženidbena zaprjeka (dirimens; remeti pravo; pravo je sprječava, onemogućuje, priječi, a ako se ipak sklopi, nevaljana je).

[15] Ženidbena zaprjeka (latinski matrimonii impedimentum dirimens, engleski diriment impediment, njemački trennende Hindernis, francuski empêchement dirimant, slovenski razdiralni zadržek, poljski przeszkoda zrywająca, ruski отменяющее препятствие [otmenjajušeje prepjatstvije]; kastilski, portugalski i talijanski impedimento dirimente) jest odredba koja ženidbu čini strogo zabranjenom i nevaljanom; obeskrijepna smetnja; vrsta ženidbene smetnje. Nazivaju je:

  • zaprjeka raskidajuća (Josip Pazman, Zakonik crkvenog prava, Zagreb, 1919. i 2014., kanon 1036 § 2., 1067);
  • ženidbena zaprjeka ( 6. točka 1. i § 8. Naputka u ženidbenom pravu Prve zagrebačke sinode godine 1925.; Franjo Herman, u: Kodeks kanonskog prava proglašen po nalogu pape Benedikta XV., Zagreb, 2007., kanon 1036 § 2., 1067);
  • bračna zaprjeka (Matija Belić, Zbirka kanonskih propisa o braku, Zagreb, 1937., 27);
  • zakonska zaprjeka (članak 207. Kaznenoga zakona iz 1997.);
  • zaprjeka (Stanislav Kos i Matija Berljak, u: Zakonik kanonā istočnih Crkava, Zagreb, 1996., kanon 790 § 1.).

U talmudskoj književnosti zabrana rodoskvrnuća naziva se otkrivanje golotinjā ili jednostavno Zakon o golotinjama ili Zakon golotinjā [eng. the law of forbidden degrees] zbog toga što se u odjeljku Zakona svetosti, koji obvezuje i ne-Židove, u starozavjetnoj knjizi Levitski zakonik 18, 1–18, često spominje imenica golotinja, a odredbe počinju riječima: „Ne otkrivaj golotinju“. Nije riječ o čuvanju čednosti nego o strogim ženidbenim zabranama. Talmudska rasprava Hagiga, list 11b, obrazlaže koliko je stvar važna i osjetljiva da se istodobno o tim propisima može poučavati najviše dvoje budućih rabina: „Ne smije se poučavati Zakon golotinjā pred trojicom. Jer, ako dvojica sjede pred svojim učiteljem, i jedan od njih raspravlja s učiteljem, onda će i drugi slušati raspravu, ali ako ih je trojica, a jedan od njih raspravlja s učiteljem, onda će se ona druga dvojica zabavljati među sobom i ne će znati što govori učitelj, pa bi mogli poslije dopustiti nešto što je po Zakonu golotinjā zabranjeno“ (Talmud, prir. Eugen Werber, Rijeka: Otokar Keršovani, 1982., str. 504 i 347).

[16] Levitski zakonik 18: „6 Neka se nitko od vas ne približuje svojoj rodbini da s njom spolno opći. Ja sam Gospodin. 7 Ne osramoćuj svoga otca općivši spolno sa svojom majkom. Tȁ majka ti je, ne otkrivaj njezinu golotinju [hebrejski ‘ervāṯā, LXX ἀσχημοσύνη askhimosýnē, Vulgata turpĭtūdo]. 8 Nemoj općiti spolno sa ženom svoga otca, jer bi to bilo osramoćivanje vlastitoga otca. 9 Ne opći spolno sa svojom sestrom – bilo kćeri svoga otca bilo kćeri svoje majke, bila rođena u tvojoj kući ili izvan nje. 10 Nemoj spolno općiti s kćeri svoga sina niti s kćeri svoje kćeri! Ta njihova je golotinja tvoja vlastita golotinja. 11 Nemoj spolno općiti s kćeri žene svoga otca! Jer, rođena od tvoga otca, ona ti je sestra. 12 Ne opći spolno sa sestrom svoga otca! Jer, ona je rodbina tvomu otcu. 13 Ne opći spolno ni sa sestrom svoje majke! Jer, ona je opet rodbina tvojoj majci. 14 Nemoj sramotiti brata svoga otca općenjem s njegovom ženom, jer je ona tebi strina. 15 Ne opći spolno sa svojom snahom, jer je ona žena tvoga sina. Zato, ne otkrivaj njezinu golotinju. 16 Nemoj spolno općiti ni sa ženom svoga brata, jer bi to bilo sramoćenje vlastitoga brata. 17 Ne smiješ općiti s kojom ženom i s njezinom kćeri; niti se smiješ oženiti i općiti sa ženom njezina sina ili s kćeri njezine kćeri, jer bi to bilo sramotno [hebrejski zimmā, LXX ἀσέβημά asébēmá, Vulgata incestus], budući da su oni njezina rodbina. 18 Dok ti je žena živa, ne smiješ se oženiti njezinom sestrom, da joj ne postane natjecateljica. Tako bi naime sramotio svoju vlastitu prvu ženu. 19 Ne smiješ se približavati nekoj ženi da s njom spolno općiš, dok je u nečistoći svoga mjesečnoga pranja. 20 Ne smiješ spolno općiti sa ženom svoga susjeda, jer bi se s njom sam onečistio.21 Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Molohu: ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Gospodin. 22 Ne smiješ leći s muškarcem, kako se legne sa ženom. To bi bilo grozno [hebrejski tōv‘êḇā, LXX βδέλυγμα bdélygma, Vulgata ăbōmĭnātĭo]. 23 Da nisi legao s kakvom životinjom i s njom se osramotio. To bi bilo užasno [hebrejski teḇel, LXX μυσερὸν myseròn, Vulgata scĕlus]. Niti žena smije stati pred kakvo živinče i s njim općiti. I to bi bilo užasno. 24 Ničim se od toga nemojte onečišćavati! Ta svim su se tim onečišćavali narodi, koje ja ispred vas tjeram. 25 Zato je zemlja postala nečista. Zbog toga kažnjavam njezinu opačinu [hebrejski ‘ăvōnā, LXX ἀδικίαν adikían, Vulgata scĕlera], i zemlja će ispljuvati svoje žitelje. 26 Vi pak držite moje zakone i moje naredbe: ni jednu od tih opačina nemojte počinjati – ni vi ni stranac, koji među vama boravi. 27 Sve je te zloće [hebrejski hattōv‘êḇōṯ, LXX βδελύγματα bdelýgmata, Vulgata exsēcrātĭo] počinjao svijet, koji je bio na zemlji prije vas, te je zemlja postala nečista. 28 Ne će li, ako je učinite nečistom, zemlja ispljuvati i vas, kako je ispljuvala narod, koji je bio prije vas? 29 Jest, svi koji bi počinili bilo koju od tih zloća, bit će uklonjeni iz svoga naroda. 30 Zato, držite moje zapovijedi; ne podajte se ni jednomu od onih odvratnih običaja, što su se održavali prije vas, tako se njima ne ćete onečistiti. Ja Gospodin, Bog sam vaš“ (prijevod Silvija Grubišića iz 1973.).

[17] Levitski zakonik 20: „11 Čovjek, koji bi legao sa ženom svoga otca, otkrio bi golotinju svoga otca – neka se oboje kazne smrću, da njihova krv padne na njih. 12 Legne li tko sa svojom snahom, neka se oboje kazni smrću. Učinili su rodoskvrnuće [hebrejski teḇel; LXX ἠσεβήκασι ēsebḗkasi, od ἀσεβέω adebéō činiti bezbožnost, svetogrđe; Vulgata scĕlus], i neka krv njihova padne na njih. 13 Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinili odvratno djelo [hebrejski tōv‘êḇā, LXX βδέλυγμα bdélygma, Vulgata nĕfas]. Neka se smaknu, i krv njihova neka padne na njih. 14 Čovjek, koji bi se oženio kćeri i njezinom majkom – krajnja bi to bila pokvarenost! [hebrejski zimmā, LXX ἀνομία anomía, Vulgata scĕlus] – neka se u vatri spali i on i ona, da među vama ne bude pokvarenosti. 15 Čovjek, koji bi spolno općio sa životinjom, ima se smaknuti. Životinju ubijte. 16 Ako bi se žena primakla bilo kakvoj životinji da se njom pari, ubijte i ženu i životinju. Neka se smaknu, i njihova krv neka padne na njih. 17 Čovjek, koji bi se oženio svojom sestrom, kćeri svoga otca ili kćeri svoje majke, te vidio njezinu golotinju, a ona vidjela njegovu – pogrdno je to djelo! – neka se istrijebe pred očima naroda. Otkrio je golotinju svoje sestre, pa neka snosi i posljedice svoje krivnje [hebrejski ‘ăvōnōv, LXX ἁμαρτίαν amartían, Vulgata ĭnīquĭtas]. 18 Čovjek, koji bi legao sa ženom, za njezina mjesečna pranja te otkrio njezinu golotinju – razgoličio izvor njezine krvi i ona sama otkrila izvor svoje krvi – neka se oboje ukoni iz svoga naroda. 19 Ne otkrivaj golotinju sestre svoje majke niti sestre svoga otca – to bi bilo otkrivanje golotinje svoga roda. Koji bi to počinili, neka snose posljedice svoje krivnje. 20 Čovjek, koji bi legao sa svojom strinom, otkrio bi golotinju svoga strica. Neka snosi posljedice svoga grijeha: neka umru bez poroda. 21 Čovjek, koji bi se oženio ženom svoga brata – golotinju bi svoga brata otkrio – i to je nečisto. Neka ostanu bez poroda“ (prijevod Silvija Grubišića iz 1973.).

[18] Tobija 7: „11 Tobija odgovori: ‘Ništa ne ću ni jesti ni piti, prije nego odlučiš meni u prilog.’ Raguel mu kaza: ‘Evo pristajem. Ona tebi pripada prema odredbi Mojsijeve knjige. Tvoja ženidba s njom odlučena je u nebu. Uzmi, dakle, svoju sestru! Od sada si ti njoj brat, a ona tebi sestra. Od danas zavazda je tvoja. Gospodin vam s neba bio noćas u pomoći, sine moj, i iskazao vam svoje milosrđe i mir!’ 12 Potom Raguel pozva svoju kćer Saru, i ona dođe k njemu. Uzme je on za ruku i dade je Tobiji riječima: ‘Uzmi je prema Nauku. Po odluci napisanoj u Mojsijevoj knjizi ona je tvoja žena. Uzmi je i sretno je dovedi svomu otcu. Bog vam s neba davao mir i napredak!’ 13 Potom pozove njezinu mater i reče joj, da donese svitak, da sastavi ugovor o udaji Sare za Tobiju po odredbi Mojsijeva Nauka. Njezina majka donese svitak, i on napisa ugovor, na koji udare svoje pečate“ (prijevod Silvija Grubišića iz 1984.).

[19] Malahija 2: „13 I ovako radite: prekrijete Gospodinov žrtvenik suzama, plačem i vapajem, jer ne svraća pogled na vaš prinos, ne prima ga blagonaklono iz vaših ruku; 14 pa pitate: ‘Zašto ne?’ Zato, što je Gospodin bio svjedok između tebe i žene mladosti tvoje, kojoj si se iznevjerio, premda ti je bila drúga, tvoja žena zakonita. 15 Nije li on stvorio jedno biće od tijela i duha? Za čim, dakle, pojedinac teži? Za božanskim potomstvom. Tako vam treba štititi vlastiti život, a ne postupati vjerolomno sa ženom mladosti svoje. 16 Tako: mrzim rastavu braka, – izjavljuje Gospodin, Izraelov Bog. – To je prekrivanje odijela nepravdom, – dodaje Gospodin Vojskā. Zato: štitite svoj vlastiti život, a ne budite vjerolomni.“ (prijevod Silvija Grubišića iz 1984.).

[20] Benedict Viviano, Evanđelje po Mateju, u: Komentar Evanđelja i Djela apostolskih (The New Jerome Biblical Commentary), s engleskoga preveo Mato Zovkić, Sarajevo: Vrhbosanska katolička teologija, 1997., str. 166.

[21] Septuaginta άσχημον πράγμα [áskhēmon prágma], Vulgata aliqua fœditas (neka neugodnost).

Slovenski prijevodi: kaj zoprnega i nekaj mrzkega;

slovački niečo odporné, niečo hanlivé i nejakú mrzkú;

češki nějakou mrzkost;

poljski co sprośnego;

bugarski nešto grozno;

ruski čto-nibud’ protivnoe.

Engleski prijevodi: nakedness of anything; some indecency; some uncleanness; some unseemly; something disgraceful; something improper; something indecent; something objectionable; something offensive; something wrong.

Francuski: une tare à lui imputer; quelque chose de choquant; quelque chose de répugnant; queleque chose de honteux.

[22] Pojam – na hebrejskom sêp̄er kərîṯuṯ; u Septuaginti βιβλίον ἀποστασίου [biblíon apostasíou]; u Vulgati libellus repudii – imaju: Ponovljeni zakon 24, 1; Izaija 50, 1; Jeremija 3, 8; Matej 5, 31; 19, 7 i Marko 10, 4, a na hrvatski je do sada preveden na 23 načina, kao:

  • knjig raspust’nie (Hrvoje misal, 1404.);
  • knjiga od puštanja (Bartol Kašić, 1625.);
  • pismo od puštanja (Vanghielia, Rim, 1641. i Vandjeeja, Dubrovnik, 1784.);
  • knjižica odagnanja (Matija Petar Katančić, 1831. Ponovljeni zakon 24, 1);
  • knjiga rastave (Katančić, Izaija 50, 1);
  • knjižica rastanka (Katančić, Jeremija 3, 8; Matej 5, 31 i Marko 10, 4);
  • knjižica rastavljenja (Katančić, Matej 19, 7);
  • pismo odvrženja (Evangeglja, U Dubrovniku 1841.);
  • razpitni list (Čtejenja i evangeliumi, U Zagrebu 1851.);
  • isprava odvrženja (Skarić Ponovljeni zakon 24, 1);
  • poprava odvrženja (Skarić Izaija 50, 1; Jeremija 3, 8; Matej i Marko);
  • poprava odslanja (Skarić na Mateja 5, 32);
  • knjiga raspusna (Daničić–Rešetar; Čebušnik; Šarić Jeremija 3, 8 i Matej);
  • otpusno pismo (Petar Vlašić; Franjo Zagoda Matej 5, 31 i Marko 10, 4; Jakšić-Meršić Marko 10, 4; Silvije Grubišić; Duda–Fućak Matej 19, 7; Marko 10, 4; Eugen Werber, Talmud, Rijeka, 1982., str. 254);
  • rastavno pismo (Zagoda Matej 19, 7 i Jakšić-Meršić Matej 5, 31);
  • pismo rastavno (Šarić Pnz 24, 1);
  • raspusna knjiga (Šarić Mk);
  • pismo razlučenja (Jakšić-Meršić Matej 19, 7);
  • potvrda rastave (Grubišić Izaija 50, 1);
  • otpusnica (Duda 1962. Matej 19, Gracijan Raspudić i Duda–Fućak Matej 5, 31);
  • slobodni list (Duda 1962. na Matej 9, 4);
  • otpusni list (Raspudić Matej 19, 7; Marko 10, 4; Ljudevit Rupčić);
  • knjiga otpusna (Biblija, 1968. Jeremija 3, 8) i
  • knjižica razvoda (Ladan, 1990. Marko 10, 4).

Slovenski prijevodi: ločitveni list i ločilno listino;

slovački priepustný list, prepúšťací list i rozvodný list;

češki list zapuzení i lístek zapuzení; poljski list rozwodny i list rozwodowy;

bugarski rаzvodno pismo;

ukrajinski rozvidnij list;

ruski rаzvodnoe pis’mo;

njemački Scheidernbrief i Scheidungsurkunde;

francuski lettre de répudiation;

engleski prijevodi: bill of divorce; bill of divorcement; certificate of divorce; certificate of repudiation; divorce certificate; divorce document; divorce papers; letter of divorce i writing of divorce.

[23] Dvarim (Ponovljeni zakon) 24, 1.

[24] Dvarim (Ponovljeni zakon) 19, 15.

[25] Lazarus Goldschmidt, Der Babylonische Talmud, svezak 6, Berlin, 1932., str. 499.

[26] Vered Noam, Divorce in Qumran in Light of Early Halakhah [Rastava braka u Kumranu u svjetlu drevnih halaha], Journal of Jewish Studies, LVI (2005.) 2, str. 213.

[27] Hrvatski prijevodi Mateja 19, 3: „Ako dostojit člověku ženu svoju pustiti po vsakoi krivini?“ (Hrvojev misal 1404.); „Dostoji li se človiku pustiti svoju ženu za cičja koga godi uzroka?“ (Bernardin Splićanin, 1495.); „Je li dostojno človjeku pustiti ženu svoju za koji godijer uzrok?“ (Ivan Drkoličić, 1570.); „Dopušta li se človieku puštati ženu svoju radi koga godare uzroka?“ (Kašić, 1625.); „Je li podobno čovjeku pustiti ženu svoju za koji mu drago uzrok?“ (Vanghielia, 1641. i Vandjeeja, 1784.); „Ako je slobodno odpustit čoviku ženu svoju uz koji god uzrok?“ (Katančić, 1831.), „Je li dopušteno čovjeku odvrći ženu svoju radi koga mu drago uzroka?“ (Evangeglja, 1841.); „je li je slobodno člověku odpustiti svoju ženu zbog kakvoga goděr zroka?“ (Čtejenja i evangeliumi, 1851.); „Je li dopušteno mužu odaslati od sebe svoju ženu za koji mu drago uzrok?“ (Skarić, 1860.); „Može li čovjek pustiti ženu svoju za svaku krivicu?“ (Daničić-Rešetar, 1895.); „Je li dopušteno čovjeku otpustiti ženu svoju za koji mu drago uzrok?“ (Vlašić, 1921.); „Smije li čovjek otpustiti svoju ženu iz kojeg mu drago razloga?“ (Zagoda, 1938.); „Je li dopušteno čovjeku pustiti ženu svoju iz kojeg mu drago razloga?“ (Šarić, 1942.); „Je li dopušćano mužu otpustiti ženu svoju zbog mar kakovoga uzroka?“ (Jakšić-Meršić 1952.); „Da li je dopušteno mužu, da otpusti svoju ženu s kojeg mu drago razloga?“ (Duda, 1962.); „Je li dopušteno otpustiti svoju ženu s kojega mu drago razloga?“ (Raspudić, 1987.); „Je li dopušteno otpustiti ženu s kojeg mu drago razloga?“ (Rupčić, 2003.).

[28] Pitanje je bilo postavljeno „da Ga iskušaju“ (Matej 19, 3). Usp. Luka 11, 53–54: „stadoše žestoko na Nj navaljivati i postavljati Mu mnoga pitanja vrebajući na Nj, ne bi li štogod ulovili iz Njegovih usta“ i Ivan 8, 6: „To govorahu samo da Ga iskušaju pa da Ga mogu optužiti“.

[29] Hrvatski prijevodi Mateja 19, 6a: „Tima jurve nista dva, na plt’ ed’na est’“ (Hrvojev misal, 1404.); „I tako nisu jure dva, da jedna put jest“ (Bernardin Splićanin, 1495.); „Dake jur niesu dva, nego jedna put“ (Kašić, 1625.); „Dakle jurve nisu dvoje, nego jedna put“ (Katančić, 1831.); „Тak anda vre něsu dva, nego jedno tělo“ (Kristijanović, 1851.); „nisu dvoje, da li su jedna pùt“ (Skarić, 1860.: Matej 19, 6); „nisu više dvoica, da li su jedna pùt“ (Skarić, 1860.: Marko 10, 8); „nijesu više dvoje nego jedno tijelo“ (Karadžić-Rešetar, 1895.; Šarić, 1942.); „Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo“ (Duda-Fućak: Matej 19, 6 i Marko 10, 8); „nisu više dva, nego jedno tijelo“ (Grubišić, 1987.; Rupčić, 2003.); „I tako nisu više dvoje, nego jedna pȕt“ (Ladan, 1990.: Marko 10, 8).

[30] Sklerokardía je okorjelost, otvrdnuće, suhoća, tvrdoća, skleroza, skrutnuće, skrutnutost, skrutnjenje, usahlost, utrnulost, uvenutost srca, „žestosrdje“ (Hrvoje misal, 1404.); grčki izraz za hebrejski ōrlat lēvāv (Ponovljeni zakon 10, 16 i Jeremija 4, 4) što je doslovce kožica (neobrezanje) srca; inaćenje, nepokornost, nepodložnost, neprivoljivost, nesviknutost, obamrlost, opiranje, otpornost, otupjelost, prkos, tvrdoglavost, umrtvljenost Božjoj volji.

[31] Posredno govoreći, u početku nije postojala tvrdoća srca zbog koje je Mojsije izbjegavao nalaganje odviše teškoga tereta pa je dopustio otpuštenje. U tom Isusovu odgovoru sadržana je i potajna i uključna raščlamba o iskonskoj nedužnosti koja je izgubljena grijehom. Takvo shvaćanje nepoučivosti i neposluha Božjoj volji i ta nesposobnost uviđanja uzvišenijih moralnih i religioznih smjernica, što u biblijskom smislu označava izraz „tvrdoća srca“, nisu svojstvo ni osobina čovjeka kakav je izašao iz Božjih ruku; to je rezultat grijeha, tako neizlječiva i tako općenita da je Zakon o tom morao voditi računa. Ako od sada više nije dopušteno otpustiti ženu, to znači da se situacija promijenila, kao što se promijenila, ali u obratnom smislu, između stvaranja i Zakona. Znači da je u ljudima stvoreno novo srce, poslušno i odano Božjoj volji. Kao da je riječ o obnovi edenskoga stanja. Taj ulomak insinuira pojam spasenja kao obnovu izvorne nedužnosti. U isto vrijeme, s posljedicama istočnoga grijeha daje naslutiti dodire i učinke nove raspodjele sa ženidbom.

[32] „U kući su Ga učenici ponovno o tome ispitivali.“

[33] Umetak je provizorno stavljen po strani, nepreveden za sada, jer će se kasnije proučavati. Njegovo izostavljanje u stvari ništa ne mijenja u bitnom značenje rečenice. Uostalom, Marko je izostavio taj umetak.

[34] U izričaju paralelnom prethodnom Marko 10, 12 dodaje za ženu ono što je rečeno za muža: „I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub“. To je možda evanđelistov dodatak ili prericaj upućen njegovim čitateljima u grčko-rimskom svijetu u kojem je zakon davao pravo otpuštanja i ženi i mužu, što među Židovima nije bio običaj. No, kako su se u to vrijeme grčko-rimski običaji sve više uvodili i u Palestini, ta rečenica ne zvuči nimalo nevjerojatno, niti imalo čudno u Njegovim ustima, niti se sa sigurnošću može tvrditi da je Isus nije izgovorio.

[35] Umetak će se uskoro razmotriti. Njegovo trenutačno stavljanje na stranu ne mijenja općeniti smisao rečenice.

[36] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, Suplement, 62. pitanje, 5. članak, odgovor na 4. razlog: „Iznimka koja je izražena u Gospodinovim riječima odnosi se na otpuštanje žene. Stoga se na pogrješnu tumačenju zasniva tvrdnja da ne čini preljub tko dovede drugu nakon što otpusti svoju ženu zbog bludništva i da bi to bila prava ženidba.“

[37] Jeruzalemska Biblija. Stari i Novi Zavjet s uvodima i bilješkama iz „La Bible de Jérusalem“, ur. Adalbert Rebić, Jerko Fućak i Bonaventura Duda, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1994., str. 1419, bilješka f (na Matej 19, 9).

[38] Matejev tekst u 19, 9 očito je nejasan i zamršen. Mḕ ispred epì porneía je neobičan; gramatičari biblijskoga grčkoga zahtijevaju particip barem poslije te negacije. Zato taj izraz daje nekako naslućivati da se tu iza njega krije neki rabinski izričaj, nešto kao: „ne kao brak“, što točno odgovara Matejevim izrazima. S druge strane, poznato je da u prijevodu Sedamdeseterice epì s dativom služi za prijevod mnogih hebrejskih izraza naznačujući kretanje i stanje.

[39] Alberto Vaccari, De matrimonio et divortio apud Matthaeum, Biblica, 36, 1955., str. 149–151.

[40] To mišljenje Josepha Bonsirvena (Le divorce dans le Nouveau Testament, Paris, 1948.) pobija dom Jacques Dupont (Mariage et divorce dans l’Evangile, Bruges, 1959.). On smatra da Jeronimovo tumačenje nije ništa izgubilo od svoje važnosti i zanimljivosti te ga nastoji obnoviti. Veli da porneía obično znači hebrejski zənūṯ, da „u nekim slučajevima ti izrazi znače zabranjenu ženidbenu vezu“, „da se to značenje nameće u Odluci Jeruzalemskoga sabora“ (str. 111). To smatra „manje nevjerojatnim“ nego Bonsiervenovu „hipotezu u kojoj umetci čine drugotni dodatak“, „izazvan željom da se precizira kako su neuredni brakovi u Židova jednako tako neuredni i u kršćanskoj zajednici (Crkvi) i da je onaj koji se oženio ženom s kojom se nije imao pravo ženiti, otada dužan otpustiti je“ (str. 113, bilješka 6). No, dom Dupont smatra da se „takvo tumačenje spotiče u načinu kako je formulirano ograničenje u 19, 9: mḕ epì porneía“. Porneía koja dopušta mužu da otpusti svoju ženu nije ona koja bi se dopustila samim neurednim ženidbenim vezom, nego tek onda kad se žena okvalificira grješnom“ (str. 114).

[41] Jeruzalemska Biblija. Stari i Novi Zavjet s uvodima i bilješkama iz „La Bible de Jérusalem“, ur. Adalbert Rebić, Jerko Fućak i Bonaventura Duda, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1994., str. 1419, bilješka f (na Matej 19, 9).

[42] Brit Damesek – Covenant of Damascus – Damaški savez, Četvrto poglavlje: „15 Tri su Belijaalove [vražje] mreže… 16 u koje je uhvatio Izrael stavljajući ih pred njih kao tri vrste 17 pravednosti. Prva je blud, druga je bogatstvo, a treća 18 obeščašćenje svetišta… 20 … Bit će uhvaćeni u blud ako uzmu 21 dvije žene za svojega života, jer je pravi temelj naravi uparivanje jednoga muškarca i jedne žene, kao što je i rečeno: ‘muško i žensko stvori ih’ [Postanak 1, 27].“ Peto poglavlje: „1 I [kao što je pisano] o onima koji su ulazili u korablju: ‘uđoše po dvoje’ [Postanak 7, 9]. A i o knezu je slično rečeno: 2 ‘Neka nema više žena’ [Ponovljeni zakon 17, 17]“… 11 … Oni [koji ne poštuju nauk o ženidbi] obeščašćuju sveti duh u sebi i jezikom 12 pokudnim otvarahu usta na zakone Božjega saveza govoreći: ‘Nisu točni’. I gnusobe 13 govore o njima. Svi oni ‘oganj pale i raspiruju žeravicu’ [Izaija 50, 11]. Niti 14 su njihove ‘mreža paukova’, a jaja njihova – ‘jaja gujina’ [Izaija 59, 5]“ (usp. Kumranski rukopisi, prir. Eugen Werber, Beograd; BIGZ, 1983., str. 105–106).

[43] Benedict Viviano, Evanđelje po Mateju, u: Komentar Evanđelja i Djela apostolskih (The New Jerome Biblical Commentary), s engleskoga preveo Mato Zovkić, Sarajevo: Vrhbosanska katolička teologija, 1997., str. 167.

[44] Daniel J. Harrington, Evanđelje po Marku, u: Komentar Evanđelja i Djela apostolskih (The New Jerome Biblical Commentary), s engleskoga preveo Mato Zovkić, Sarajevo: Vrhbosanska katolička teologija, 1997., str. 94.

[45] Benedict Viviano, Evanđelje po Mateju, u: Komentar Evanđelja i Djela apostolskih (The New Jerome Biblical Commentary), s engleskoga preveo Mato Zovkić, Sarajevo: Vrhbosanska katolička teologija, 1997., str. 165.

[46] Jeruzalemska Biblija. Stari i Novi Zavjet s uvodima i bilješkama iz „La Bible de Jérusalem“, ur. Adalbert Rebić, Jerko Fućak i Bonaventura Duda, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1994., str. 1419, bilješka e (na Matej 19, 6).

mr. Petar Marija Radelj

mr. Petar Marija Radelj

Teolog, arhivist, prevoditelj i urednik knjiga.
mr. Petar Marija Radelj

Latest posts by mr. Petar Marija Radelj (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Temeljni Božji naum o ženidbi Čovjek - vrhunac Prvo poglavlje prve knjige Svetoga Pisma opisuje kako je Vječni stvorio i uredio sve vidljivo i nevidljivo pomoću deset svojih r...
Gospodinovo učenje o rastavi ženidbe i drugom brak... Biblijski podatci Ovaj rad istražuje svetopisamske tekstove u kojima Isus iznosi svoje učenje o rastavi braka i drugoj ženidbi i one te...
Sv. Jeronim o rastavi supružnika Sveti Jeronim (347.–420.), kako ga je naslikao don Mato Medović (1857.–1920.) u Zagrebu 1901. Dalmatinac po rođenju i naravi, uzorni naučitelj u t...
Razgovor katolički s pobudnicom Amoris laetitia Razgovor čine sljedeća poglavlja: 1. Uskomešana Crkva, 2. Koji je tekst mjerodavan?, 3. Ustrojstvo pobudnice, 4. Vrijednost raščlambe stanja, 5. Pabir...
Ženidba i Pričest u Katoličkoj Crkvi Sažetak rasprave o temi ostajući u Kristovoj istini „Budući da je zadaća apostolskoga služenja pobrinuti se da Crkva ostane u Kristovoj istini i ...