12. nedjelja kroz godinu (A): Vrjedniji od vrabaca
Čitanja: Jr 20, 10-13; Ps 69, 8-10.14.17.33-35; Rim 5, 12-15; Mt 10, 26-33
Ljudi se ponekad ponašaju kao da su u vučjem čoporu. Netko se nametne kao alfa mužjak ili alfa ženka i svi ostali ih se na neki način boje. I danas je itekako vidljiva pojava da se čovjek stavlja iznad čovjeka, tako da jedan čovjek doslovno odlučuje o sudbini drugih. Međutim, Isusa to ne pogađa. Štoviše veli: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti.“ Ove su Isusove riječi zapisane u vremenima progonstva, kada je već znatan broj kršćana životom platilo vjernost Kristu i evanđelju. Oni se stvarno nisu bojali svojih progonitelja, znajući da oni ne mogu nauditi onome duhovnom, duši koja ostaje za vječnost.
Stvarno. I u najstrašnijoj tamnici i samici i u logorima gdje su pokušavali ljude ponižavati koliko su god mogli, ljudski duh je ostajao slobodan. I u tome užasu velik broj ljudi bio je svjestan svojega dostojanstva, svoje ljudskost, svojega duha nad kojim samo Bog ima vlast. Svaka je bol muka, svaka nepravda boli, međutim, ono ljudsko, ono iskonsko u čovjeku nitko ne može silom ugrabiti.
Onima koji vjeruju Isus dalje govori: „Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vrjedniji ste nego mnogo vrabaca.“ Za čovjeka vjernika veličanstvene su ovo riječi. Tako Pavao veli: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.“ Upravo zbog toga je naš blaženi kardinal Stepinac bez imalo tjeskobe primio nepravednu osudu, proveo dane u zatvoru i u kućnom pritvoru, svjestan da nikakva ljudska vlast ne može uništiti njegovo ljudsko dostojanstvo, dostojanstvo onog koga Bog smatra svojim.
Nema danas takvih progonstava, ali i danas su itekako prisutna omalovažavanja, zlostavljanja na radnom mjestu, nepravde svake vrste, do te mjere da se čovjek stvarno ogorči ili padne u posvemašnju tjeskobu uvjeren da ga nepravedni sustav melje i guši, tako da se maleni čovjek nikako ne može othrvati. Dobro je u takvim slučajevima imati snagu vjere o kojoj Isus govori. Bog je onaj koji itekako drži do čovjekovog dostojanstva, Bogu je itekako stalo do čovjeka, Bogu je čovjek važan jer ga doslovno uzima za svoje dijete. Jer, ako ostanemo i bez te vjere, u ovom divljem kapitalizmu, tko će opstati, tko će ostati normalan?
