Utorak, 27 srpnja

12. nedjelja kroz godinu (B): Dalje ni koraka


Čitanja: Job 38,1.8-11; Ps 107,23-26.28-31; 2Kor 5,14-17; Mk 4,35-41


Mi kontinentalci – Slavonci – uz dužno poštovanje ne poznajemo more i njegovu snagu. Na svjetskim morima valovi budu i preko dvadeset metara i kao da im se ništa ne može suprotstaviti. Pa ipak, svako more, svaki strašni val – ima svoju hrid na obali, ima stijenu koju ne može slomiti. Tako, u Knjizi o Jobu Bog govori o svojoj sili koja čak i moru postavlja granice. Veli: „Tko li zatvori more vratnicama… kad njegovu sam odredio među?… ‘Dotle ćeš! – rekoh – dalje ni koraka, tu nek se lomi ponos tvog valovlja!’“

Svaka, baš svaka sila ima svoje granice. A što reći o silnim ljudima i njihovim velebnim djelima? Eno, Aleksandar Veliki bio je uvjeren da će vojnom silom osvojiti čitav svijet, a onda je iznenada umro ne doživjevši ni četrdesetu. Što reći o silnom Staljinu koji je dao pobiti više ljudi nego što je to uspio učiniti Hitler? A što reći o silnom Keopsu i njegovoj piramidi, o nemilosrdnim diktatorima? Svi su oni u određenom trenutku doživjeli ono: „Dotle ćeš, dalje ni koraka.“

Ograničeni smo. Sve je u svijetu ograničeno i prolazno. Ni sunce nije vječno. Pa što onda? Dići ruke od svega? Ne. Kršćani jednostavno priznaju da je samo Bog vječan, da je samo Bog neovisan, da je sve od Boga i u Bogu, te da je Bog – što je osobito važno ! – sâma ljubav i dobrota. I onda se kreću u tim okvirima. Bog je postavio čovjeka u vrt – slikovito govori biblijsko izvješće o stvaranju prvih ljudi – da ga obrađuje i čuva. Stvorio ga je da zemlju sebi podloži te da mudro upravlja bogatstvima zemlje. Stvorio ga je – govori Biblija – da bude njegov suradnik u stvaranju i usavršavanju svijeta, pogotovo u tome da ova zemlja bude mjesto ljubavi i dobrote – odsjaj dobrostivoga Boga. Nesreća je i nevolja kada čovjek počne sebe smatrati vrjednijim i većim od drugih, kada počne sebe bogom smatrati, kada pokušava prolaznim stvarima ispuniti beskraje vlastitoga srca. Čovjek koji se pouzdaje samo u svoju snagu, prije ili kasnije će čuti: „Dotle ćeš, dalje ni koraka…“ Naprotiv, kada čovjek priznaje Božje gospodstvo, onda se s Božjim blagoslovom može veseliti svim zemaljskim dobrima, onda se može radovati i obitelji i prijateljima, jer zna da sve ovo dobro koje ovdje može zadobiti tek je blijeda slika onoga vječnoga, kako veli Pavao u Poslanici Rimljanima: „Što oko ljudsko nije vidjelo, što uho ljudsko nije čulo… to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ U toj vjeri živjeti, znači imati mir i radost bez ograničenja, sada i u vječnosti.