Portal katoličkih teologa
30. nedjelja kroz godinu (B) – homilija

30. nedjelja kroz godinu (B) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Novine i televizija rado i na široko izvješćuju o različitim skandalima vezanim uz poznate osobe. Tako neće na primjer pisati da je prometnu nesreću izazvao taj i taj imenom i prezimenom, nego će obavezno navesti da je to bio ravnatelj neke bolnice ili potpredsjednik te i te stranke. Tako nekako ispadne da bi javne osobe trebale biti posebne, besprijekorne, možda neka anđeoska bića. Današnja nam Božja riječ govori da nitko među nama nije postavljen da bude velik i uzvišen, nego da smo pozvani služiti jedni drugima, baš kao što je i Krist sama sebe za nas predao. Zamolit ćemo Gospodina da nas njegova riječ prosvijetli a njegova sveta otajstva ojačaju.

  • Gospodine, ti si u počecima svome narodu podizao svećenike i proroke. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si poslan od Oca da nas spasiš i uzdigneš do nebeskog kraljevstva. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da u poniznosti služimo jedni drugima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Sve donedavno bili su visoko cijenjeni ljudi koji su imali određeni društveni položaj ili ugled. Tako se s velikim poštovanjem susretalo i pozdravljalo učitelja, svećenika, bilježnika, imućnog veleposjednika ili tvorničara. A što tek reći o carskom službeniku, ili o samom Franji Josipu? Slično je tako bilo u starome svijetu. U Izraelu nije svatko mogao biti svećenik. To je mogao biti samo čovjek iz Levijeva plemena i Aronova roda. Tako je među svećenicima bio samo jedan veliki svećenik koji je imao jedinstvenu ulogu. Samo je on smio ući u onaj dio hrama zvan Svetinja nad Svetinjama. Možemo samo zamisliti kako su ga ljudi na ulici s poštovanjem pozdravljali.


Od ljudi uzet, za ljude se postavlja


Međutim, današnja nas poslanica Hebrejima (Heb 5, 1-6) podsjeća na nešto što je po sebi jasno. Veli: Svaki veliki svećenik od ljudi uzet, za ljude se postavlja. Jasno je što se hoće reći. Prvo, koliko god on u ljudskim očima bio uzvišen, veliki se svećenik uzima od ljudi. I on je samo čovjek, po sebi nije ni veći ni uzvišeniji. Samo je čovjek. Drugo, koliko god bila uzvišena njegova služba, to je samo služba za druge ljude. To je prvenstveno služenje, pa ako baš želimo, časna služba, ali uvijek samo služenje.

To bismo svi trebali imati na pameti. Prvo, svi smo mi samo ljudi i nitko po sebi nije i ne može biti ni veći ni uzvišeniji od drugih. Nadalje, ako i imamo neku ulogu u obitelji i društvu, mi smo tu da služimo onima kojima smo povjereni. Tako je – to ćemo lako razumjeti! – roditeljska uloga prvenstveno služenje. Jednako tako učitelj služi učenicima, profesor studentima, vozač putnicima, liječnik bolesnicima, službenik strankama, svećenik vjernicima, ministar građanima… Gdje god bio, što god činio trebam imati na pameti da sam samo čovjek koji se ni po čemu ne može i ne smije izdizati iznad drugih. Tako je to bilo ili trebalo biti s velikim svećenicima, kasnije s apostolima kao i sa svakom ljudskom stvarnom ili umišljenom veličinom.

S druge strane, mi smo pozvani poštovati one koji su nam na neki način nadređeni, to jest trebamo imati poštovanja prema roditeljima, nastavnicima, svećenicima, svima onima koji obnašaju javnu službu. Ne zato što bi oni bili besprijekorni ili bezgrešni. I oni su od ljudi uzeti i za ljude postavljeni i kao takve ih prihvaćamo i poštujemo.


Zaogrnut slabošću


Međutim, koji puta nije lako prihvaćati i poštovati one koji imaju neke posebne službe. Zna to i današnja poslanice. Tako pisac veli za velikog svećenika da je i sam zaogrnut slabošću. Upravo to. Bio netko čak i veliki svećenik, on je samo čovjek. Slab i grešan. I tako je to sa svakim čovjekom, pa i s onim za kojega to ne bismo htjeli vjerovati. Na predavanju o liječenim alkoholičarima može se čuti kako među alkoholičarima ima svih vrsta ljudi: ima mladih i starih, oženjenih i neoženjenih, ima radnika i službenika, neobrazovanih i visoko obrazovanih, liječnika, profesora, nastavnika, glumaca, športaša, svećenika, političara, predsjednika država, kraljeva i kraljevskih službenika. Evo, kako je s alkoholizmom, tako je i sa svakim grijehom.

Međutim, mi se toliko puta pokažemo licemjernima. Ne dopuštamo da drugi griješe u onome u čemu i sami griješimo ili u čemu bismo i sami griješili, samo da imamo prigodu. Pa se onda zgražavamo na nepoštenju nekih političara i poduzetnika, profesora i službenika, svećenika i biskupa… I onda nam to služi kao izlika da odbacimo svaki autoritet, svaku vlast i svaku službu. U tome koji puta prednjači tisak koji je žedan senzacija, krvi i nemorala. Ružno je, opasno i loše kada imamo dojam da se u javnosti zbog grešnih službenika stavlja u pitanje služba. Hoćemo li zbog nesretnih postupaka nekih svećenika dokinuti svećeničku službu? Hoćemo li zbog nesavjesnih profesora pozatvarati sve fakultete? Hoćemo li zbog nedostojnih roditelja pooduzimati svim roditeljima djecu i staviti ih u domove? Hoćemo li zbog nesposobnih ministara u državi uvesti anarhiju, to jest bezvlašće? Jasno nam je iako to ne želimo priznati: nikada nitko (osim Isusa Krista i Blažene Djevice Marije) nije u potpunosti bio besprijekoran u svojoj službi. Ta pogledajmo na primjer apostole Petra i Pavla. Koji je od apostola bio besprijekoran? Nije li još prvi naraštaj kršćana, onaj koji je pokršten od samih apostola, pokazao velike slabosti i nesavjesnost u kršćanskom životu. Bilo je tamo i nemorala, i lijenosti i zavisti i mržnje, nadmetanja i podmetanja… Pa ipak, Bog želi i po takvim ljudima širiti svoju blagu vijest spasenja. Kad tako meni kao župniku netko upre prst u nekoga govoreći kako taj ide u crkvu, a čini ružne stvari, ja često odgovaram protupitanjem: a kakav bi tek bio da ne ide u crkvu? To je ona Božja strpljivost koja stijenja što tek tinja neće ugasiti, koja neće prelomiti napuknute trske, koja neće odmah čupati kukolj iz pšenice. Strpljiv je naš Bog s nama puno više nego što smo mi strpljivi sa svojom djecom.


Krist ne proslavi sama sebe


Dodajmo na koncu još i ovo. Govoreći o službi velikog svećenika, današnja poslanica veli: Nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, kao i Aron. Tako i Krist ne proslavi sam sebe postavši veliki svećenik, nego ga postavi Onaj koji mu reče: Ti si Sin moj, danas te rodih. Evo, čak je i Isus dobio od Boga tu čast. I on je poslan od Boga. Kao što ništa nije stvoreno bez Boga, tako je i svaka služba od Boga. Neki danas imaju poteškoća sa starim pravilom da je svaka vlast od Boga. Naravno, ne u smislu da je Boga dostojno sve ono što vladar čini, nego u tome smislu da on nije tu bez Božje volje. Nadalje, gledamo li sebe, valja nam imati na pameti, da je sav naš autoritet od Boga. Ako sam roditelj, svećenik, profesor, odgajatelj, voditelj, ravnatelj, ako imam neku časnu ulogu u društvu i Crkvi, Božji je to dar. Zato, ako i imamo neku ulogu, neku službu u obitelji, Crkvi ili u društvu, znamo da to nije od nas. Bog nam to povjerava. Štoviše, trebali bismo biti još odgovorniji, jer, veli Isus: Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati (Lk 12,48).