Utorak, 5 srpnja

Cvjetnica – Nedjelja Muke Gospodnje (B) – nacrt za homiliju


Nakon što smo promatrali Isusa kako slavodobitno ulazi u Jeruzalem slavljen i uzvisivan od mnoštva naroda, vidjeli smo ga i u trenucima njegove pregorke muke. Danas bismo se htjeli malo zadržati na Isusovoj molitvi koja nekako stoji na prijelazu između te dvije stvarnosti – slavlja Cvjetnice i strahote muke. Promatrat ćemo, dakle Isusa u na Maslinskoj gori kako se moli svjestan one strahote koja stoji pred njim. A način na koji se Isus molio putokaz je i za naš život.


Rušeći se na zemlju molio je


Evo Isusa kako se pokazuje kao pravi čovjek. Pravi čovjek je podložan patnji, ali je podložan i strahu. Pred smrću koja stoji pred njim Isus se ruši na zemlju i moleći vapi. Nije sramota pokazati svoju ljudsku narav, svoje osjećaje. Nije sramota plakati. Isus je sve to činio i nije glumio nekog čeličnog junaka kojemu je sve savršeno jasno i koji uvijek savršeno vlada situacijom. Isus je čovjek, nama u svemu jednak, osim u grijehu. I zato se Isus plaši, i zato vapije i zato moli i – zato nam je toliko blizak. Ta, on je naš brat!


Otkloni ovu čašu od mene


Opet se Isus pokazuje kao normalan i zdrav čovjek. On se plaši smrti i htio bi živjeti. Zato žarko moli: „Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni ovu čašu od mene.“ Ne možemo zamisliti veću tjeskobu i veću muku od svijesti da čovjeku prijeti sigurna smrtna opasnost. Isus zna što ga očekuje. Bit će odbačen, učenici će ga napustiti, narod mu okrenuti leđa, svjetina mu se izrugivati, njegovi protivnici likovati. Isus zna koliko će to boljeti njegove prijatelje i njegovu majku. Konačno, sama pomisao na strahotu mučenja i razapinjanja Isusu oduzima dah. I on vapije: „Oče, otkloni ovo od mene…“


Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!


To je vrhunac Isusove molitve, to je vrhunac svake prave molitve. Isus je često govorio da je njegova hrana vršiti volju njegova nebeskog Oca, da on uvijek čini što je njegovu Ocu drago. A sada, ne samo riječima, nego cijelim svojim životnim stavom, cijelim svojim životom veli Isus neka bude ono što Otac želi. To nas on uči i u svojoj molitvi „Budi volja tvoja“; to isto govori Marija: „Neka mi bude po riječi tvojoj“; to isto veli poslanica Hebrejima za Krista da je vršio volju Božju, te da smo mi u toj volji posvećeni. Štoviše, sve ono što je Isus kasnije u svojoj muci podnio proizlazi iz te molitve predanja, po toj istoj molitvi predanja dobiva svoju važnost i svoju težinu. Isus nije da tako kažemo poginuo nesretnim slučajem, nego je sam sebe predao vršeći volju Božju. Zato Isus u Ivanovu evanđelju i veli: „Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga“ (Iv 10,17-18).


Kršćanin u Maslinskom vrtu


Tu se skriva najdublji smisao svekolikog kršćanskog života. Toliko je onih koji nam obećavaju lagodan život. Mnogo je onih koji vele da nam trema veselo ići „tamo gdje je sve po mom“. Ima i nekih vjerskih zanesenjaka koji nam nude spokojstvo i mir uz određene tehnike molitve, posta, rituala… A najveća je mudrost prihvaćati svakodnevno životne nevolje, prihvaćati volju Božju, svakodnevno, kako veli Isus, uzimati križ svoj i ići za Isusom.

Mi želimo prihvaćati volju Božju ne bezvoljno, ne kao da slijedimo slijepu sudbinu, ne kao da se pokoravamo nesalomljivoj sili, nego želimo prihvaćati svoj život kao volju Božju svjesni da Bog sve zna, sve vidi, sve vodi, te da Bog, konačno, i može i hoće sramotu križa i tamu groba prometnuti u zoru i slavu uskrsnog jutra.

Danas, i ovoga Velikoga tjedna razmišljat ćemo o Kristovoj gorkoj muci, gledat ćemo i svoje životne nevolje i križeve svjesni da je Bog iznad svega i da Bog želi da i oni koji s Kristom zajedno trpe i umiru, zajedno s njime budu i proslavljeni.