2. nedjelja korizme ( A)

Post 12,1-4a

U Post 12,1-8 Sveto pismo opisuje kako Bog počinje svoj projekt u svijetu ugroženom grijehom, nepovjerenjem i pobunom protiv Boga. Sada počinje ono što se može nazvati dugi povijesni hod Boga s njegovim narodom. Prema uobičajenom datiranju, Abraham se smješta u sredinu 19.st.pr. Krista (1850.g). Bog izdvaja Abrahama iz skupine naroda, izdvaja ga i odvodi od njegova doma da bi s njim utemeljio novi početak. Množina izraza (izvodi ga, pozva ga, razlikuje ga) zapravo cilja na temeljnu teološku kategoriju izabranja (Neh 9,6 Abrahamovo izabranje smatra drugom temeljnom Božjom akcijom nakon Stvaranja svijeta). Od sada, Biblija više ne prati što rade drugi – iako Bog i o njima brine i vodi ih – nego se koncentrira na Abrahama i onu liniju njegovog potomstva pomoću koje Bog započinje nešto novo u povijesti. Abraham treba, osim svoje obitelji i služinčadi, napustiti sve. Napustiti sve a prihvatiti riječ Božju. Napuštajući sve, on će u riječi Božjoj tražiti svoj život i iz nje je uzimati. To je upravo obrnut proces od onoga što su ljudi do sada činili kad su ulazili u grijeh – napuštali su riječ Božju i svoj život pokušavali sami utemeljiti, sami si dati puninu i ostvarenje. Dakle, s Abrahamom Bog počinje svoj projekt u čovječanstvu koje je ranjeno grijehom i zlom. Svijet kakav jest nakon zaraze grijehom on kreće spasiti i zato se povijest koja sada započinje naziva povijest spasenja.

2Tim 1,8b-10

Kršćanske zajednice u vrijeme pisanja ove poslanice prolazile su različite teškoće: progone, unutarnje nesloge, hlađenje vjere i ljubavi kršćana koji se ponovno okreću svijetu… Izričući svoju posljednju poruku, Pavao Timoteja, biskupa efeške Crkve, podsjeća na vjeru koju je primio od svoje majke i bake. Usprkos vlastitom uzništvu, Pavao ga bodri na pouzdanje u Boga. Štoviše, treba biti ponosan na Evanđelje i na svoga učitelja koji za nj svjedoči u okovima. Razgarajući milosni dar koji je primio, Timotej će se pridružiti Pavlu u nasljedovanju trpećeg Krista. Kao što je Kristovo sučeljavanje sa Sotonom bilo bolno tako je i hod putem izabranja, kojim je krenuo Abraham i kojim Timotej predvodi efešku crkvenu zajednicu, također tegoban. Ne može ni biti drugačije jer uvijek je to put izlaska iz tame u svjetlo, iz ropstva u slobodu, iz vrludanja raspućima prema usponu u visine. U sve dublje prepoznavanje Krista, iznad vlastitih očekivanja, ograničenosti, sebičnosti… U novi svijet koji se s mukom rađa u i oko Isusovog učenika.

Mt 17,1-9

I ovaj evanđeoski događaj, kao i prethodni u Cezareji Filipovoj, jest pod znakom pitanja: tko je Sin Čovječji?Učenike, koji neće prepoznati kako Isus treba trpjeti i biti proslavljen, on kasnije naziva nevjernim i opakim (17,17). Isus je već prethodno prigodom čudesnog umnoženja kuha uspoređen s Mojsijem i Ilijom. Sada to sučeljavanje ide vrhuncu. Kao što je Mojsije uzlazio na goru da bi se susreo s Bogom i dolje okupljenom narodu komunicirao Božju  riječ (Izl 24; usp. Izl 34) a Ilija na goru Horeb, tako sada Isus uzlazi s izabranim učenicima u prisutnost Božju. On je novi Mojsije. Iako su Mojsije i Ilija stupovi Izraelovog povijesnog identiteta, Isus ih nadilazi jer će, kao Sin Božji, njihovo djelo dići na novu razinu i privesti punini. Njegovo lice sjajno kao sunce i haljine bijele kao svjetlost poznavatelja Staroga zavjeta podsjećaju na psalmistov opis Gospodina u Njegovu veličanstvu (usp. Ps 104,1-2). Sada su te oznake ures Isusovog lika. On je i više od Mojsija! Svijetao oblak koji ih ovija podsjeća na onaj koji je štitio narod Božji, Izraela, tijekom hoda pustinjom (Izl 13,21).

Sada su Isusovi učenici dionicima posebno znakovitog događaja; postali su dionicima Božjeg svijeta. Ušli su onamo gdje padaju prividi i ljudskom oku se nudi pogled na svjetlo istine o Bogu i čovjeku. Umjesto na mesiji kao njihovu zemljaku i predvoditelju društvenih promjena mogu motriti Isusa u Njegovu božanskom identitetu i mesijanstvu koje nadilazi sva njihova poimanja. Glas s neba progovara kao i u času Isusova krštenja, kao maločas u Petrovoj ispovijesti u krajevima Cezareje Filipove. Poziva na poslušnost Njegovoj riječi. Jer Isus je konačna i definitivna objava Božja. On je najviše što ljudska ograničenost može od Boga percipirati. Sve to ne vide i ne shvaćaju tri prisutna učenika. Za vrijeme objave na Gori zaokupljeni su pitanjem gradnje sjenica, a poslije ih više zanima Ilija (17,10-12) nego Isus i ono što se sprema izvršiti. Upravo zbog njih i svih onih koji će ići njihovim stopama dolazi glas upozorenja s neba koji poziva ih na praćenje Njegove riječi. Umjesto podizanja šatora, traženja nastambe u ugodnim predjelima treba pratiti Isusa i Njegovu riječ. A on je u pokretu. Kreće iz Galileje u Judeju, kreće uprisutniti Kraljevstvo, kreće – kroz muku i smrt – u uskrsnuće… U novi način postojanja. Dug i značajan put otvara i svojim povijesnim i učenicima svih vremena. Onom izvanvremenskom – Kraljevstvu lijepom naznačenom u Govoru na Gori, prispodobama – dati prostora u svom vremenu, u obitelji, radnom mjestu i društvu! Tek onaj tko izmjeri dubinu, širinu i visinu – i lutanje tipično Isusovim povijesnim učenicima, i veličanstvo zemaljske stvarnosti preobražene na Gori i tegobnost puta kojim svjetlo i Kraljevstvo postaju dio čovjekove stvarnosti – može reći da ozbiljno kreće korizmenim hodom. Sve ono što je manje od Boga, manje od prisutnosti Njegova Kraljevstva bilo bi premalo za korizmeni program. Premalo za čovjeka…