13. nedjelja kroz godinu (A) – homilija

13. nedjelja kroz godinu (A) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Uvijek je mučno govoriti o patnji i o smrti. Bezbrojni naraštaju ljudi su od početaka ljudske povijesti razbijali glavu tražeći odgovor na pitanje, zašto nevin čovjek trpi. I evo, kako to Bog uređuje po Kristu, našem Spasitelju. Krist nije dokinuo ovozemnu patnju i smrt, nego nas je spasio upravo svojom smrću i uskrsnućem. I u našem životu Bog ne otklanja muku i smrt nego one, združene s Kristom, postaju sredstvom našega spasenja. O tom velikom otajstvu naše vjere govori nam današnja Božja riječ. Htjeli bismo tu riječ prihvatiti i ovu svetu misu. Zazovimo stoga na nas milosrđe Gospodnje.

  • Gospodine, ti si prvim ljudima obećao Spasitelja koji će pobijediti Napasnika. Gospodine, smiluj se!

  • Kriste, Svojom smrću i svojim uskrsnućem oslobodio si nas tame grijeha. Kriste smiluj se!

  • Gospodine, ti nas pozivaš da ostanemo vjerni krstu kojim smo se krstili. Gospodine, smiluj se!


Nacrt za homiliju


Što je čovjek? Koji je smisao njegova života? Koje značenje ima čovjekov život od kolijevke do groba? Kako to, da se čovjek cijeli život muči ne bi li postigao i više i bolje i sjajnije, pa ipak umire, prije ili kasnije?

Sveto pismo nam pripovijeda kako je Bog čovjeka stvorio uravnotežena i sretna, sebi slična, kao svoga prijatelja. Međutim, čovjek je svojom ludošću narušio taj sklad i nad njega se nadvila sjena smrti, koja ga prati tijekom cijelog njegovog životnog puta. Doista, veli Pismo, đavlovom je zavišću došla smrt u svijet (Mudr 2,24). I što Bog čini? Smrću svoga utjelovljenoga Sina pobjeđuje smrt, drvo križa pobjeđuje grijeh koji se rodio na drvetu spoznaje dobra i zla. Za razliku od prvih ljudi, Krist je bio poslušan do smrti, zato ga je Bog uskrisio od mrtvih. I kako se onda zbiva naše spasenje? O tome nam danas govori drugo čitanje (Rim 6,3-4.8-11).


U smrt smo njegovu kršteni


U Poslanici Rimljanima Pavao danas veli: Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt. Po Kristovoj muci i smrti i naš ovozemni život – često puta tegoban – ima svoje puno značenje. Božje djelovanje uvijek nam ostaje nedokučivo. Evo, možemo se zapitati, zašto je Bog htio da se njegov Sin utjelovi? Zašto je Božji utjelovljeni Sin Isus Krist bio odbačen od vlastitog naroda? Zašto je on morao umrijeti tako strašnom smrću? A eto, Bog je svoga Sina preko poniženja i smrti doveo do slave Uskrsnuća i tako nas spasio. Slična pitanja možemo postavljati i za naš ljudski život. Zašto nepravde, nesreće i tragedije? Koliko god se mučili da nađemo odgovor, to nam ostaje tajna. Jedno znamo, kako nas danas uči Pavao: Krist je trpio, i mi trpimo. Međutim, mi trpimo zajedno s njime, s njime smo ukopani u smrt. Nismo sami na putu trpljenja. U Kristovoj smo lađi.


I mi hodimo u novosti života


I sada dolazi obrat. Po krštenju se sjedinjujemo s Kristom u njegovoj smrti, da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. U ovome je novina: naše trpljenje ima svoj smisao u Kristovu i našem uskrsnuću. Po krštenju smo već sada pravi sinovi i kćeri Božje, već sada u nama gori žižak vječnosti. Bog je stvorio prvoga čovjeka kao svoga prijatelja, a po Kristu nas je učinio dionicima Njegova božanstva. Tako naše dostojanstvo uvelike nadmašuje dostojanstvo prvih ljudi. Ta mi smo posinjena Božja djeca! Koliko god ovo izgledalo prejednostavno, koliko god neki nedobronamjernici govorili da je vjerovanje u drugi, bolji život tek opijum za one koji teško trpe u ovome životu, mi uporno naviještamo i vjerujemo: Kristovo uskrsnuće temelj je naše vjere. Jer Bog nije stvorio smrt. Stvorio nas je kao svoje prijatelje, a sada nas, po uskrsnuću svoga Sina, prima u svoju obitelj. Sve ostale evanđeoske vrednote bez Kristova i našega uskrsnuća, bile bi tek način kako urediti ovaj život da nam bude što podnošljiviji.


Smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu


I sada dolazi ono što je ključno. Ako smo prava Božja djeca, ako smo dionici Kristova uskrsnuća i njegove božanske naravi, onda se ne možemo vraćati na grijeh, jer nas on od Boga udaljava. Zato danas veli Pavao: što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. I ova nas Božja riječ podsjeća koliko je silno uzvišeno naše dostojanstvo: djeca smo Božja! Zato je upravo nepojmljivo i strašno da Božji čovjek upada u grijeh i promiče se u Božjeg neprijatelja, a time i u neprijatelja samome sebi. Kada otklanjamo od sebe grijeh, čuvamo svoje dostojanstvo, ostajemo vjernima samima sebi i svome Bogu.

Svatko bi danas trebao razmisliti, koji ga to grijeh osobito onečovječuje i udaljava od Boga? Možda nas ovozemne brige udaljuju od Božje riječi i od molitve. Možda, po svojoj ludosti, vjerujemo da možemo dati smisao svome životu samo svojim rukama i upornim uspinjanjem po ljestvici karijere. Možda i ne primjećujem, kako su mi sve više važni uspjeh, zarada, veze, politička moć… Svaki grijeh u početku čovjeku izgleda i opravdan i poželjan i sladak, a onda nas ispunja gorčinom, razočaranjem i tjeskobom, baš kao i prve ljude u zemaljskom raju. A prava je mudrost, jedina prava mudrost tražiti dobro i za njim ići, ljubiti Boga i bližnjega, te, konačno, s Kristom umirati i umrijeti, da bi i radost njegova uskrsnuća ispunjala naš život blagom svjetlošću. Konačno, Isus nedvojbeno i jasno govori: Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati (Lk 17,33).