26. nedjelja kroz godinu (C)
Am 6, 1a.4-7
Riječi proroka Amosa iz prvoga čitanja pripadaju sekciji vatrenih govora upravljenih Izraelu. Podijeljeni pomoću tri poziva slušajte koje će kasnije zamijeniti tri jao. Poruka u ovom dijelu knjige kristalizira se u dvije linije koje se međusobno isprepliću. S jedne strane, Amos protiv Izraelaca diže optužbu za tlačenje siromaha, za fasadu religioznosti gdje život nema veze za liturgijom. S druge strane, prorok predlaže povratak Bogu da bi se izbjegla kazna; označen je trima glagolima: poznavati, vratiti se (Gospodinu), tražiti Gospodina i tražiti dobro a ne zlo tj. čineći da pravda poteče kao voda i pravica k’o bujica silna. No, kako se odazvati ovom duhovnom zovu kada čovjeka mami materijalno obilje koje mu je pri ruci? Sjeverno kraljevstvo, u koje je Amos otišao djelovati, u to je vrijeme uživalo unutrašnju stabilnost i mir sa Južnim te ekspanziju na područje Damaska. To je pogodovalo klimi entuzijazma i sigurnosti, oporavku ekonomije i trgovine. Grade se velike i sjajne palače, posjeduje po dvije kuće, uživa u luksuzu. Svetišta rade punom parom, prepuna hodočasnika, žrtava i darova. No, sve nabrojano ipak uživa manjina a većina je iskorištavana i živi u bijedi. Siromašne se gazi i prodaje, otima im se pravda. Vođe naroda gledaju samo sebe, ne mare za slom Josipov. Narodni glavari, koji trebaju prednjačiti u vršenju Zakona, promiču korupciju, nepravdu i malodušje većine naroda. Navode ga na sumnju u Božju blizinu, pravednost i zaštitu. I zato se Gospodin zaklinje kako neće zaboraviti nijednog njihova djela!
Lk 16, 19-31
Zgoda iz evanđelja nam je poznata; ispočetka je malo otužna, a na kraju nastupa happy end, barem za Lazara. No, kako ga shvatiti? Želi li on reći: strpite se, siromasi, bogalji, invalidi, siročići – tamo gore bit će vam divno! Bit ćete u sigurnom krilu Abrahamovu! Tako govoriti značilo bi nevoljnicima nuditi opijum. Nažalost, kroz povijest propovijedanja ovog odlomka često se tako radilo. Strpjeti se, podnositi – siromašku na koncu ni ne preostaje ništa drugo nego šutjeti, pokunjiti se i pokoriti!
Pogledavši bolje prispodobu, upada u oči kako Lazar ništa ne govori, ništa ne čini. Stalno sjedi: na zemlji pred vratima bogataša, u nebu u krilu Abrahamovu. Nije predstavljen dobrim; njegova glavna odlika je siromaštvo! Bogataš je osuđen na pakao, ali nije jasno zbog čega; nije učinio nikakvo zlo, nije krao ni malverzirao, mučio svoje sluge. U određenoj mjeri Lazarov je dobrotvor: kada ne bi ništa dobivao, Lazar bi otišao od njega. Bogataš ga je izdržavao! Pa čak ni kad mu Abraham ne pruža kapljicu vode (Lazar je barem toliko od njega dobivao!), Bog mu ne predbacuje nijednu konkretnu krivicu. Samo činjenicu: Sinko, sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla! Isusova prispodoba ne želi reći kako je Lazar bio dobar a bogataš zao (tko uopće za sebe misli da je zao?!). Želi reći nešto drugo: bogataš se zatvorio u svoj svijet, ne prihvaća logiku podjele dobara. Isus želi reći da je podjela na bogate i siromašne protiv Božjeg plana s čovjekom. Dovijeka neću zaboraviti nijednoga djela vašega, govori preko Amosa.
Zar je moguće da biblijski Bog razmišlja u toliko naglašenim socijalnim tonovima?Isti je On, i jučer i danas i uvijeke. I kod Amosa, i u Isusovoj prispodobi, i u duhovnosti kršćana 21. stoljeća. Tako bi trebalo biti. Nakon izloženih tema Staroga zavjeta, slušači biblijskih predavanja koja držim na župi ističem kako socijalni naglasci koje promovira papa Franjo nisu moderan trend ili specijalnost Latinske Amerike (kako neki prigovaraju) – to su zahtjevi koje je Gospodin postavio sinajskim savezom a Isus – i cijeli Novi zavjet nadahnut Njime – nastavlja ih isticati. Čuđenje suvremenih kršćana nad njima simptom je specifičnog razvoja zapadnog kršćanstva. Izraz onoga čega niti sami nisu svjesni. Na primjer, ljudi sjede na nekom slavlju, u mnoštvu ljudi. Čeka se objed. I kad pred pojedinca dođe posuda sa hranom, nakon što sebi uzme zar ne da će dati i drugima oko sebe? To će učiniti svatko pa bio i pohlepni privredni kriminalac – i on će pružiti sustolnicima. Netko će me, istančanog smisla za uljudnost, možda ispraviti: ne, gospodine, ne tako! Prvo se daje drugima! Lijepo! Kada se radi o dva tanjura hrane, onda dijelimo; čak se inzistira kako prije treba dati drugima nego sebi! No, kada se radi o krupnijim pitanjima poput podjele nasljedstva, uzimanja udjela u moći i materijalnim dobrima sela, grada, domovine – tu se očituje istinska razina spremnosti na dijeljenje! Znakovito je, u tom smislu, upozorenje ekonomista kako problem neimaštine u današnjem svijetu nije pitanje proizvodnje nego dijeljenja dobara.
Zašto Bog, ako postoji, ne nahrani gladne? Često se čuje ovakav prigovor. Čak da to i učini, kakvi bi ostali ljudi ako nisu spremni dijeliti? Oni koje smatra svojom djecom i koji su pozvani prihvatiti taj identitet, mogli bi ostati dvolični: za stolom gdje nema gladi, zbog finoće, dijelit će dobra, a u životu gdje ljudi stvarno skapavaju i umiru od bijede stisnut će svoju imovinu. Jer to je moje i samo moje! On je pružio dovoljno dobara. I sada čeka na svoju djecu. Ako se dijete Božje ne promijeni nego odluči svoga bližnjega držati na mrvicama, i sam postaje druga vrsta bijednika: čovjek prazna i nemilosrdna srca. Čovjek koji u drugom čovjeku ne vidi ni bližnjega a kamoli brata. Koliko je pogubna ova opasnost, jasno pokazuje Isusova pouka o bogatašu i Lazaru.
