Utorak, 18 siječnja

1. nedjelja došašća (C)

1


Jr 33,14-16


Iako zatočen i svjestan predstojeće babilonske okupacije, prorok Jeremija najavljuje obnovu dviju najznačajnijih Izraelovih institucija: davidovske monarhije i levitskog svećenstva. Davidu će niknuti izdanak pravedni! Ondje gdje su ljudski grijeh, nevjernost i ograničenost učinili da se izopače divni darovi Božji, zahvatit će sȃm Gospodin. On će podići izdanak i time najaviti novu eru izmirenja i vjernosti svome narodu. Kad konačno dođe onaj koji će činiti pravo i pravicu u zemlji, to će biti početak spasenja Judeji. Spasenje jest ono što Gospodin udjeljuje, ali ono će se ostvariti samo ako čovjek prihvati pravednost koja će mu biti pokazana.Izdanak pravedni omogućit će da se spasenje Božje nastani u njegovu narodu. Jeruzalem će stoga moći biti spokojan. Štoviše, grad će promijeniti ime, bit će promijenjena nutarnja istina i logika kojom živi. Umjesto hvastanja vlastitim postignućima, zasjat će istina da jedina pravednost koja može priskrbiti spokoj jestGospodin – Pravda naša. Umjesto mnoštva često suprotstavljenih ljudskih pravednosti – Gospodnja pravednost. Pravednost koja je ujedno i vjernost Saveznika! Ona je nada Njegovu narodu.


1 Sol 3,12 – 4,2


Ono što je Pavao u prvom dijelu Prve Poslanice Solunjanima isticao kao kvalitetu svoga ponašanja, sada stavlja pred primatelje poslanice kao moralni smjerokaz:obilovali ljubavlju kakva je i naša prema vama! Ne kani im govoriti o novim sadržajima nego o nečemu što je im već predao prigodom prvog misionarskog boravka kod njih. Nakon što je u prvom dijelu pisma prikazao svoj život kao nastojanje da ugodi Bogu a ne ljudima, sada poziva Solunjane da i oni ugode Bogu. Naglašavajući da nije tražio slavu od ljudi, Apostol im upućuje snažan Bogu usmjeren impuls koji je u direktnoj suprotnosti sa tada uvriježenim društvenim običajima. U skladu s njima oni su sve do nedavno gajili philotimia-u kojom su očekivali priznanje od ljudi: naime, postizanje časti i ugleda bio je tada najvažniji kriterij na području javnog morala. Pavao ih podsjeća na svjedočanstvo koje im je pružio: kršćanin ne može svoj život mjeriti čašću koju će mu dati svijet nego treba biti svjestan da ide ususret dolasku Gospodina Isusa Krista. Taj susret treba postati mjerilo i orijentir života. Inače vjera nema sadržaja i promašuje svoj smisao.


Lk 21,25-28.34-36


Započinjući novu crkvenu godinu ulazimo i u novo liturgijsko vrijeme – advent ili došašće. I počinjemo čitati Lukino Evanđelje. Liturgija nam danas usmjerava pogled u budućnost: svi glagoli u prvom čitanju i u evanđelju su u futuru! Obećanju pohoda Gospodnjeg o kojem je govorio prorok Jeremija odgovara rečenica iz evanđeoskog odlomka: tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi s velikom moći i slavom.

Čovjek ima zadivljujuću sposobnost nadati se. Stalno se nečemu nada. Puno puta toga nije ni svjestan. Svi planovi i želje za kojima ide pretpostavljaju nadu. Kada bi se zaustavila nadanja, zaustavio bi se i život. Iako nada u ono bolje može vjernika staviti u tegoban položaj, ona je na koncu ispravan stav. Čak i pred najdramatičnijim zbivanjima! Sunce, mjesec, zvijezde, zemlja, mora…to su elementi koje je Gospodin zahvatio kako bi na njima utemeljio vrhunski dobar svijet. No, čovjekovim grijehom započeo je nered. Koji neće nestati. Narast će do kaosa strahovitih razmjera o kojima govori Isus u današnjem evanđeoskom odlomku. Uslijed straha ljudi će iskusiti tjeskobu, bit će paralizirani za normalno funkcioniranje…štoviše, umirat će od straha i iščekivanja velike prijetnje nad svijetom. Kao lijek strahu i čovjekovoj blokiranosti dolazi Isusova Radosna vijest: uspravite se i podignite glave! Zašto?

Zato što i Gospodin čeka. Ne manje od čovjeka! Početkom svake godine, svakog novog razdoblja usuđuje nadati se da će ovo biti bolja godina za njegov narod, svakoga od nas ponaosob! Onu temeljnu nadu kojom pušta pojedina stvorenja u život dijeli nad njima svake godine. Svaki puta misli: možda se ove godine moj…ili moja…ipak malo pomakne, možda mi priđe bliže kao nikada ranije?! Što može otac jer sin “nema vremena” slušati? Preostaje mu samo nadati se! Što čini otac rasipnog sina? Gleda iščekujući i zato će mu dok je još daleko potrčati u susret. Svako čovjekovo dolaženje k sebi i započinjanje ispravnog puta jest zapravo stavljanje krune na Božju nadu. Sve ono što čovjek treba imati prema Gospodinu, sve to On već ima prema svom narodu! Traži od čovjeka da Ga ljubi, ali On je ljubio prije. Traži vjerovati u Njega, ali On je prvi imao povjerenja. Traži nadati se, ali On se već odavno nada. Nada se da će čovjek prihvatiti Njegovo odavna pripremano spasenje.

Stoga, iako će dolazak Sina Čovječjega potresti nebo i zemlju, njemu vjerni trebaju se uspraviti i podići glave! Jer On dolazi kao Dijete. Takvog Ga vjerni očekuju raznježeni u došašću. Nije drugačiji ni u svojoj Riječi, neće biti drugačiji ni kada dođe kao Sudac. Čovjek je taj koji negdje gubi nit od Božićnog Djeteta prema odraslom Isusu i Gospodaru vjekova, Vječnom sucu. Uvijek u Njemu ostaje ona nježnost, čistoća, nedužnost i dobrota koju ima kao Dijete u Božićnoj noći. Zato neka ovo došašće bude još jedno traženje izgubljene niti. Još jedno davanje mogućnosti za nadu. Za iščekivanje susreta s dražesti božićnog Djeteta s kojim je moguć hod ka dobroti Riječi Božje, prema Vječnom sucu i vječnom životu. Paradoksalno je: samo onaj tko je dovoljno ponizan i moli, može u trenucima raspada svijeta podići glavu i uspraviti se!