Radikalizam nasljedovanja – razmišljanje uz 13. nedjelju kroz godinu (C)


Čitanja: 1Kr 19,16b.19-21; Ps 16,1-2a.5.7-11; Gal 5,1.13-18; Lk 9,51-62


U svom putu put Jeruzalema Gospodin i njegovi učenici doživjeli su neugodnosti u Samariji gdje su im mještani jednog sela bili negostoljubivi odbijajući njega i glasnike koje je poslao pred sobom. Takav stav i ponašanje izazvao je oštru reakciju Jakova i Ivana koji su u manje ili više opravdanom gnjevu htjeli zazvati oganj s neba da uništi to mjesto i njegove stanovnike. No, Gospodin nije pohvalio njihov radikalizam i toliku gorljivost koja ih je nukala da kazne te mještane i da im se osvete za negostoljubivost, već je njih dvojicu prekorio i produžio je u drugo selo. Na putu su se dogodili još neki susreti i pouke o nasljedovanju i uvjetima koje je iznio Isus za one koji žele ići za njim. Očito je on o tome govorio svojim učenicima nakon što su ih u spomenutom selu odbili. Zato je sveti Luka imao potrebu u nastavku dodati što je Isus tražio od onih koji su htjeli ići za njim, kao i od onih koje je sam pozivao. Kao da ih je htio upozoriti da on sam nema gdje glavu nasloniti, pa da onda ni oni ne traže za sebe drukčije pravilo života, jednako kao što je drugome rekao da prije svega mora imati pred očima cilj kraljevstva Božjega. I kad se bolje razmotri ovaj događaj s poukama koje su uslijedile jedna su cjelina iz koje razaznajemo kako je Isus poučavao svoje učenike da ga nasljeduju dosljedno i odvažno.

Ova Isusova poruka vrijedi i danas kada se u nekim našim vjerničkim krugovima osjeća stanoviti radikalizam, poput onoga koji pokazaše apostoli Jakov i Ivan. No takav radikalizam, bez obzira što brani Božju stvar, odviše je ljudski, a nije po mjeri Isusova spasenjskog plana. Bez obzira što se možemo složiti da i u današnjem društvu postoji kriza vjere, pa čak i otvorenog odbijanja kao što je bilo ono samarijsko, ipak ne znači da kao vjernici trebamo ići u obračun s drugima. Štoviše, primjećujemo da ima i mnogo mlakosti u Crkvi, te da i u Crkvi valja mnoge stvari mijenjati ili postaviti na svoje mjesto, ali zacijelo ne metodama koje su htjeli primijeniti sinovi Zebedejevi. Jer kao što je Isus bio svjestan nevjere i nepovjerenja u samarijskome selu, tako je svjestan nevjere i današnjega društva. Osim toga, znao je da kod svojih učenika treba izazvati žar, ako želi promjenu u društvu, ali žar koji su pokazali dvojica braće Jakov i Ivan je bio neprimjeren za apostolski poziv i poslanje. Zato kada i danas vidimo da vjernici često ulaze u rasprave i sporove, razmirice i sukobe u kojima dokazuju sebe i svoje prianjanje uz Isusa, može se dogoditi da to čine na kriv način, jer ni ova dvojica apostola nisu u svojoj gorljivosti ispravno prionuli uz Isusov spasenjski plan.

I danas se stječe dojam da mnogi vjernici u svojoj gorljivosti samo čekaju povod za rasprave i kritike na račun drugih, bilo onih u Crkvi bilo izvan Crkve, bilo vjernika ili pastira. Počesto u želji da pokažu svoju revnost za Isusa, a u želji da dokažu da su oni u pravu, šire kao neko nepovjerenje i prema samoj Crkvi prikazujući sami sebe kao jedine do kraja vjerne i revne, dok sve ostale gotovo da preziru i osuđuju kao nevjerne i nedosljedne, te ujedno Isusa nedostojne. Mnogi u našem svijetu su uvjereni da svoju revnost u obrani istine i Gospodina trebaju iskazivati pisanom riječju, što potom svedu na jalove kritike, najčešće neopravdane, ali često na pogrešan način i kada su opravdane. Jer nakon takvih kritika i tekstova oni koji čitaju još su više puni nezadovoljstva i nesigurnosti, nepovjerenja i malodušnosti.

U tom smislu Isusova pouka iz današnjeg Evanđelje je više nego dobro došla kao svjetlo i u našoj današnjoj vjerničkoj stvarnosti. Isus koji je ‘sa svom odlučnošću krenuo prema Jeruzalemu’ pokazao je učenicima primjer prave revnosti. On koji je naviještao istinu spasenja i bio Istina i Spasitelj, učenicima je posvjedočio da voli sve ljude i da ih sve želi spasiti, te je apostole pozvao da naviještaju tu istinu i da surađuju na njegovu poslanju. Za takvo što im je trebala doista posvemašnja revnost i srce puno ljubavi, iz čega je mogla izrasti i potpuno predanje poslanju koje im dodjeljuje Gospodin. Osim toga, vrlo važno za vršenje poslanja je bila i njihova dosljednost, to jest potreba da budu sasvim usredotočeni na služenje Isusu, a ne da pod izlikom revnosti budu koristoljupci kojima je primarna stvar osigurati se zemaljskim dobrima.

Zato Isus ima potrebu svoje učenike prekoriti za pogrešnu revnost koja je bila usmjerena protiv drugih, umjesto da sva revnost bude usmjerena prema revnom vršenju njegove volje. A njegova volja nije bila da budu ratoborni i gnjevni svadljivci, već da budu predani svjedoci njegova života i ljubavi. Gospodin nije okupio ni poslao svoje učenike da bi se borio protiv drugih ljudi, već da se bore za ljude. I to za sve ljude da ih otrgnu od zla i s krivog puta privedu na put spasenja. Zato Kristovi učenici moraju svjedočiti svoju revnost za Gospodina pokazujući svoj žar za njegovu istinu i ljubav, žar koji svjedoči koliko je lijepo biti u zajedništvu s njime, te pokazuju vlastitim primjerom činjenicu obraćenja i njegove prisutnosti u svome životu. na taj način će posvjedočiti da kršćanska vjera nije vjera po nekim principima, već živi odnos s Isusom koji prožima cijelo postojanje i daje mu snagu ljubavi i predanja. Budimo kao kršćani širitelji takvog života uz Gospodina i u Gospodinu, te ga odlučno nasljedujmo u njegovoj revnosti za spasenjem svih duša. Budimo dosljedni i ne žudimo za zemaljskim dobrima, već za ostvarenjem njegova svetog kraljevstva među nama. Budimo revni u odricanju od zemaljskih dobara i vrijednosti, a nadasve nasljedujmo njegov život u poniznosti i skromnosti, te ćemo onda svojim primjerom privlačiti i drugima ishoditi milost obraćenja i života vječnoga.