Utorak, 11 svibnja

4. vazmena nedjelja (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Već nam Stari zavjet govori da je “Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću” (Izl 34,6). Božja je dobrota i strpljivost veća od svake naše slabosti i našega grijeha. Evo i mi danas dolazimo pred Boga opterećeni možda svojim brigama i tjeskobama. Potrebno nam je i Božje oproštenje i Božja dobrota i Božja pomoć. Ovo je najbolje mjesto i najbolji trenutak kada to možemo tražiti. Slavimo, evo, najveća otajstva naše vjere: Krista Gospodina koji nam progovara po svojoj riječi i koji se za nas predaje da nas spasi. Pripravimo se za ovo euharitijsko slavlje tražeći od Gospodina praštanje i milosrđe.

  • Gospodine, ti si s Abrahamom i njegovim potomstvom sklopio savez. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si u svojoj krvi sklopio novi savez da nas učiniš djecom svoga nebeskog Oca. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da uvijek ostanemo vjerni svom krsnom savezu i evanđeoskom pozivu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Roditelji i odgojitelji se koji puta osjete potpuno nemoćnima. Naime, dogodi se da u dijete, da u mladoga čovjeka uložiš ono najbolje što imaš i što znaš. Dogodi se da čovjek baš puna srca, nesebično i bez bilo kakvih loših primisli želi pomoći mladome čovjeku da uspije radujući se jedino njegovu uspjehu. I onda čovjek naiđe na zid. Mladi čovjek jednostavno veli da neće iz njemu znanih razloga. I onda znamo, uzaludan je sav napor ako s druge strane ne bude prihvaćen. I to je muka: nemoćan si pred ljudskom slobodom i pred slobodom čovjekova izbora. I nije to samo naša muka. Bog tako još u Starom zavjetu nemoćno govori: “Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi…” (Hoš 11,4). I toliko puta nije vrijedilo. Nije li i Isus plakao nad Jeruzalemom koji nije htio spoznati čas svoga pohoda, to jest nije prepoznao Isusa kao Mesiju? Evo, to se u današnjem prvom čitanju (Dj 13, 14.43-52) događa i apostolu Pavlu. Čuli smo. Apostol Pavao propovijeda u Antiohiji Židovima, ali su se oni – barem njihovi glavari – odlučno tome suprotstavljali.


Trebalo je


Pavao je žalostan. Ipak su to njegovi sunarodnjaci. Ipak je od Židova i krenulo evanđelje. Ipak bi se očekivalo da oni budu nositelji i pronositelji te Radosne vijesti. A upravo se oni usprotivili. Pavao zbog toga duboko pati. Tako Pavao u Poslanici Rimljanima svjedoči: “Silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu.” Ali, Pavao kad bi i htio biti proklet, ne bi mogao za njih ništa učiniti bez njihove volje. Zato u današnjem prvom čitanju Pavao govori Židovima koji nisu htjeli povjerovati: “Trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja. Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima.” Evo, tu je naglasak: “Kad sami sebe ne smatrate dostojnima…” To je nevolja Pavlova. On je doista bio domoljub i volio je svoj narod. On je znao i vjerovao da je njegov narod bio izabrani narod i da je – konačno – Krist po tijelu iz tog istog naroda. Znao je da je na svoj način i Bog očekivao da taj narod bude svjetlonoša evanđeoske poruke. Znao je Pavao da Židovi nipošto nisu proklet narod, kako to neki zlobnici možda žele ustvrditi. I baš zato je Pavao žalostan. Ništa ne može učiniti za njih protiv njihove volje. Tako se onda Pavao obraća poganima koji su pokazali više spremnosti da prihvate evanđelje.


Radovali se i slušali riječ


I doista. Pogani koji su slušali radovali su se i slavili riječ Gospodnju te povjerovaše oni koji bijahu određeni za život vječni. Riječ se pak Gospodnja pronese po svoj onoj pokrajini. Riječ je Božja zaživjela i počela se širiti i u onome kraju. Nije se dala zaustaviti. Božje se spasenje počelo širiti svijetom. I Bog je svoj naum provodio: sa židovskih pismoznancima ili bez njih. Širenje evanđelja nije se moglo zaustaviti. I tako je bilo kroza sve vjekove – do danas. I to je tajna Božjega djelovanja koju nikada do kraja ne možemo razumjeti. Ne radi se samo o tome da većina Židova nije pristala uz evanđelje Kristovo. U povijesti imamo slučajeva da je u nekim područjima gdje je kršćanstvo upravo cvalo, kršćana posve nestalo. Valja nam pogledati cijelu sjevernu Afriku, Malu Aziju, Bliski istok… Zašto je to Bog dopustio? U čemu su se ogriješili ti drevni kršćanski narodi? Tko bi to znao i tko bi to mogao objasniti. Možda bismo i mi u tome smislu mogli zaplakati kao Isus nad Jeruzalemom ili Pavao nad svojim narodom… Tko će istražiti putove Gospodnje…?


Mi: odbačeni ili izabrani?


Evo, svatko se od nas svakim danom i svakim trenutkom nalazi pred izborom: prihvatiti ili odbaciti evanđelje. “Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga…” (Pnz 3,19-20). Beskrajna je Božja moć i neizmjerna njegova ljubav i naklonost prema nama, ali je Bog sam sebi postavio određenu granicu: ne želi nam prići bez našega pristanka. Ne želi nas spašavati silom, bez našega pristanka. Zato nas blago i uporno potiče po istom apostolu Pavlu: “Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!” (2 Kor 5,2).

Tako Bog s nama. A mi prema drugima? Nije uvijek lako gledati kako naši najbliži idu putem za koji vjerujemo da nije dobar. Nije lako gledati kako naše dijete, naš bračni drug, naš dobar prijatelj ide rubom ponora. Znademo li tada biti blagi i strpljivi, makar i uporni u poticanju na dobro? Znademo li strpljivo čekati i ne odustajati. Znademo li uvijek imati one Božje ljubavi. I, konačno, znademo li poput Krista i poput Pavla prihvaćati muku i teret propasti onih do kojih nam je stalo?

Neka dobri Bog svima nama udijeli i mudrosti i upornosti da činimo dobro i samo dobro. Neka nas utješi širenjem svoga evanđelja po čitavom svijetu i u srcu svakog čovjeka.