Utorak, 11 svibnja

6. vazmena nedjelja (B) – homilija


Uvod i pokajnički čin


O nekim temeljnim stvarima nije uvijek lako govoriti, baš zato što su temeljne, bitne i što se provlače gotovo u svakoj Božjoj riječi i u svakoj propovijedi. Danas nam Božja riječ govori o ljubavi. O ljubavi Božjoj prema nama i o Božjoj ljubavi koju bismo mi trebali iskazivati jedni drugima. Iako se svima nama taj govor čini posve poznat, htjeli bismo s pozornošću, poštovanjem i ljubavlju poslušati današnju Božju riječ, da bi snagom Duha Svetoga u nama polučila obilne plodove. Pokajmo se za svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, u svojoj nadspoznatiljivoj ljubavi još prije postanka svijeta odredio si nas za sebe, da živimo s tobom u vječnosti. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si Očevu ljubav prema nama pokazao tako da si sama sebe za nas predao. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas sve pozivaš da budemo djelotvorni znak tvoje ljubavi u svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


U svakom jeziku, tijekom vremena, neke riječi nestaju, neke nastaju, a neke mijenjaju značenje. Danas kao da imamo poteškoća da bismo razumjeli što znači riječ „ljubav“. Što god ta riječ danas značila ili mogla značiti u običnom govoru, htjeli bismo razumjeti što nam upravo o ljubavi govori današnja Božja riječ.

Do koje mjere čovjek poznaje svijet i svemir? Koliko čovjek može poznavati samoga sebe? Koliko smo mi ljudi uopće spoznali i razumjeli što je život ovdje na zemlji? A što reći o onom duhovnom, pogotovo što reći o Bogu? Ne razumijemo točno kako biljke stvaraju šećer pomoću sunčeve svjetlosti, ne razumijemo tolike tajne života i svemira, pa kako bismo mogli razumjeti Boga, od kojega sve to proizlazi. Pa ipak, ljudi su se tijekom povijesti ohrabrivali i govorili da je Bog vrhovni Gospodar, da je Vladar svega, da je svemoćan, da je, kako reče jedan filozof, Prvi Nepokrenuti Pokretač, da je Čisti Razum… Židovi s velikim strahopoštovanjem pristupaju Bogu, tako da njegovo ime, ono kojim se objavio Mojsiju, nikada ne izgovaraju, da to ne bi slučajno bilo uzalud i da ne bi tako prekršili drugu zapovijed koja veli: Ne izusti uzalud imena Gospodina Boga svojega.


Bog je ljubav


A evo, danas, kao da smo čuli vrhunac Božje objave o njemu samome. Veli Ivan apostol u današnjoj poslanici (1Iv 4, 7-10): “Svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga, jer Bog je ljubav.” Evo to. Bog je ljubav. Naravno, Bog je savršeno Biće, Bog je svemoćan, Bog je vječan, od njega i po njemu je sve. Međutim, po apostolu Ivanu Bog nam objavljuje tajnu svoga bića: Bog je ljubav. Bog je dobrota. Mudro i s ljubavlju stvorio je ovaj svijet, čovjeka je stvorio jer ga je volio. I onda, sasvim jasno, Ivan opisuje kakva je Božja ljubav prema nama: “U ovome se očitova Božja ljubav u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovome je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.” Zbog svoje ranjene ljudske naravi, mi ovo ne možemo dobro razumjeti. Zašto bi, naime, Bog koji sve ima i ni u čem ne oskudijeva, koji je jedini Gospodar svega, zašto bi Bog svoga jedinorođenoga Sina predao za nas ljude, za nas koji smo i nevrijedni i nezahvalni? To je ljubav. Nerazumljiva i izvan svake ljudske logike. To može razumjeti samo onaj koji voli. Ljubav je po sebi uvijek bez interesa i besplatna. Evo: roditelj koji se do krajnosti žrtvuje za svoje dijete, koji mu daje i sebe i svoje srce i to posve bez interesa, besplatno i dragovoljno, taj roditelj može razumjeti što je ljubav. Ona je uvijek nesebična, bez interesa. Naš Bog, Bog Isusa Krista jest takav. On je ljubav. Zato s punim pouzdanjem, s nježnošću, s ushitom i velikim poštovanjem pristupamo njegovom uzvišenu prijestolju. A gdje se djenulo strahopoštovanje i što onda u tome smislu znači onaj dar Duha Svetoga koji nazivamo strahom Božjim? Strahuje onaj koji se boji, boji za svoj život, koji se boji kazne i odmazde. Mi kršćani itekako osjećamo strahopoštovanje. Kako? Jednostavno: ako smo svjesni Božje ljubavi, ako smo svjesni što je Bog za nas – po svome Sinu – učinio i što neprestano čini, užasava nas pomisao da bismo takvoga Boga uvrijedili. Zar nismo u životu već imali takav osjećaj: netko nas je osobito zadužio, netko nam je pokazao osobitu ljubav, npr. djed ili baka. Kako da tim ljudima učinimo nešto ružno. Ne zbog straha od kazne, nego jednostavno iz velikog poštovanja i zahvalnosti. U ovoj istoj poslanici apostol Ivan to lijepo tumači: “Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi. Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi” (1Iv 4,18-19).


Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio


Za nas je kršćane onda ljubav mjerilo svih stvari. Nakon što nam Ivan govori o silnoj veličini Božje ljubavi po kojoj Bog svoga Sina za nas predaje, jasno je koji je naš put. Naime, od Boga dolazimo, Bog, koji je ljubav stvorio nas je na svoju sliku, iz ljubavi prema nama Sin se Božji za nas predao i on nas poziva u zajedništvo svoga božanskog života. Prema tome, ako od Boga dolazimo i Bogu idemo, onda temeljni zakon našega života treba biti upravo ljubav. Ne mislimo valjda da ćemo u vječnosti živjeti s Bogom, a da u našem srcu ostane sebičnost, zavist, nemilosrđe, osvetoljubivost? Zato nam danas veli Isus u evanđelju (Iv 15, 9-17): “Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” Evo kakva treba biti naša ljubav: kao Isusova. On je sebe za nas predao, za nas grešnike, baš kao što veli Pavao: “Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije” (Rim 5,8). Prema tome, i mi smo pozvani iskazivati ljubav svojim bližnjima ne zato što bi oni nas zadužili, čak i ne zato što bismo to bili dužni. Ljubavi ne treba razloga. Ljubav ljubi. Nesebično, bezuvjetno. “Jer ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!” (Rim 5,5), veli Pavao. Kad god pomislimo da nam je teško učiniti neko dobro, oprostiti, učiniti uslugu, ukratko, iskazati nesebičnu ljubav, sjetimo se što je Krist za nas učinio i što još uvijek čini. Nikada mi ne možemo svojim bližnjima iskazati više ljubavi, nego što je Bog po svome Sinu iskazao svoje ljubavi prema nama. A kada čovjek čini dobro, misli dobro, govori dobro, sve se to i na njega samoga vraća kao blagoslov. A na to smo pozvani. To je izvor duboke i trajne radosti i u nama i oko nas. Neka tako i bude. Amen.