Sinoptička evanđelja napisana su između 40. i 54. godine
Wenhamovo proučavanje predlaže novu dataciju sinoptičkih evanđelja koja potvrđuje ono što su prenijeli još crkveni otci. I to: Matej oko godine 40., Marko godine 45. i Luka godine 54. poslije Krista.
Studija Johna Williama Wenhama Redating Matthew, Mark and Luke („Ponovna datacija Mateja, Marka i Luke“, 1992., vidi ovdje) pružila je obilje argumenata koji potvrđuju ono što su najranija svjedočanstva oduvijek tvrdila u vezi s redoslijedom sastavljanja evanđelja. Pomna raščlamba usporednih odlomaka u prva tri evanđelja omogućila je Wenhamu i da zaključi kako se sinoptički problem može odgovarajuće objasniti bez pribjegavanja zamisli da su evanđeljâ koja se smatraju novijima (Matej i Luka) doslovno ovisna o Marku i hipotetskom „izvoru Q“.
No, kao što izričito ukazuje naslov monografije, Wenham predlaže i uistinu zanimljivu novu dataciju sinoptičkih evanđelja. Najuočljiviji dio njegova rada, kao što smo spomenuli, odnosi se na rekonstrukciju odnosa evanđelja jednih s drugima i s usmenim propovijedanjem; i upravo na toj osnovi, uz detaljno ponovno razmatranje glavnih povijesnih podataka kršćanske starine, poput Papije, Ireneja, Pantena, Origena, Euzebija, Epifanija i Ćirila Jeruzalemskoga, on dolazi do datacije Mateja oko 40. godine, Marka godine 45. i Luke godine 54.
Wenhamovo razmišljanje polazi upravo od djela posljednjega od tih evanđelista i u nekim točkama odražava pronicava razmatranja koja je iznio Robinson (vidi ovdje). Znamo da Treće evanđelje nužno mora prethoditi Djelima apostolskim, prema onome što njihov autor izvješćuje u proslovu: „Prvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio“ (Djela apostolska 1, 1). Brojni elementi navode zaključiti da Djela apostolska moraju biti starija od 70. godine, jer nema spomena o zauzimanju Jeruzalema i uništenju Hrama (šutnja o tome zajednička je svim novozavjetnim spisima). Nadalje, šutnja o mučeništvu Petra i Pavla – kojega je Luka s posebnom pozornošću prema detaljima, u stopu pratio na njegovim putovanjima, o strahovladi koju je pokrenuo Neron, kao i o mučeništvu apostola Jakova, koje se dogodilo 62. godine, navode nas da tu godinu smatramo krajnjom granicom za sastavljanje Djela apostolskih.
Nakon detaljnijega pregleda Djela apostolska ne pokazuju nikakvu naznaku o Pavlovim poslanicama, ni sadržajem ni kao povijesni podatak da ih je apostol napisao. I to bi moglo podupirati još raniji nastanak. Najmanje što se može reći jest da se Lukino evanđelje stoga ne može smjestiti nakon 62. godine. No, pažljivo razmatranje osmoga poglavlja Druge poslanice Korinćanima vodi do preciznijega ranijega datuma. Ta poslanica, sastavljena između 54. i 56. godine poslije Krista, sadržava rečenicu od iznimne važnosti za našu temu:
„S njime [Titom] pak šaljemo brata kojega s Evanđelja slave sve Crkve“ (8, 18).
Kako bi se izbjeglo priznanje da bi se to moglo odnositi na Treće evanđelje, često se ističe da se pojam „evanđelje“ mora promatrati općenito, a ne kao upućivanje na kanonski spis. Ipak, Wenham razumno pita:
„Kako je moguće steći ugled propovjednika u svim Crkvama? […] Je li vjerojatno da je određeni čovjek u Makedoniji [odakle je napisana Druga poslanica Korinćanima] stekao takav ugled da je u Ahaji prepoznat kao onaj brat poznat po svome služenju evanđelju? […]. Ako je, međutim, Lukino evanđelje kružilo grčkim crkvama godinu ili dvije, onda je doista postalo poznato po svojoj vrlo osobitoj službi evanđelju“ (Redating, str. 236).
Ta pojedinost iz Druge Korinćanima dovela bi da valja držati kako je Lukino Evanđelje nastalo prije godine 56., jer je to krajnji rok pisanja Pavlove poslanice u kojoj se nalazi ispitani redak. Evanđelje je vjerojatno sastavljeno između 50. i 56. godine, odnosno u razdoblju u kojem nam, nakon dolaska u Filipe, Luka u Djelima apostolskim počinje govoriti o Pavlu rabeći treću osobu jednine, a ne više prvu osobu množine. To naznačuje da je u tom razdoblju, tijekom kojega je Pavao poduzeo brojna putovanja, Luka pak bio „u mirovanju“.
Za dataciju Marka, temeljni podatak je drevna predaja – i stoga vanjski izvori – koji potvrđuju da je evanđelist bio nazočan na Petrovu propovijedanju u Rimu od 42. do 44. godine. Markovo oslanjanje na osobite potankosti koje ukazuju na svjedočanstvo očevidca, uvijek bliska Učitelju, potvrđuje te izvore. Godine između Petrova odlaska iz Rima (oko 44.) i Markova povratka u Jeruzalem oko 46. godine, mogle bi biti „izberive“ za pisanje Drugoga evanđelja. U svakom slučaju, Markovo Evanđelje moralo je već biti u optjecaju prije nego što je Luka počeo pisati svoje.
Konačno, Prvo evanđelje. Svjedočanstvo Euzebija Cezarejskoga (Historia ecclesiastica III, 24, 6) napućuje na to da se Matej dao na pisanje kako bi nadoknadio to što ga fizički ne će biti u Svetoj zemlji zbog svoga skoroga odlaska iz nje. Godina 42. bila je osobita: Petar je oslobođen iz zatvora, Jakov Stariji je ubijen, dok je Jakov Manji preuzeo uzde Crkve u Jeruzalemu. Te su godine gotovo svi apostoli napustili Svetu zemlju kako bi išli propovijedali Evanđelje. Stoga je prije te godine Evanđelje moralo biti napisano na aramejskom ili hebrejskom. Takav vremenski smještaj podudarao bi se s još jednom naznakom iz Euzebijeva Ljetopisa, naime da je Matej napisao svoje Evanđelje u trećoj godini Kaliguline vladavine, dakle oko 41. godine.
Wenham zaključuje:
„Naše ‘rješenje’ sinoptičkoga problema ne pruža onakve odgovore kakve neki traže, ali […] potvrđuje opću ispravnost drevne predaje pokazujući da su vanjski i unutarnji dokazi u izvanredno bliskom slaganju. Daje nam dva evanđelja koja sadržavaju nauk apostola i treće, koje je napisao netko tko ga je dugo vremena pomno pratio. Napisana su u vrijeme kada su mnogi koji su bili živi mogli potvrditi ili proturječiti onomu što je napisano. […] To potvrđuje pravo Kršćanske Crkve da zadrži svoje tradicionalno stajalište u vezi sa svojim spisima utemeljenja vjere bez ugrožavanja njezine cjelovitosti“ (Redating, str. 244).
