Ne postoji izvor Q sinoptičkih evanđelja
Jednomu drugomu anglikanskomu svećeniku Johnu Williamu Wenhamu (1913.–1996.) dugujemo studiju koja unatražnim datiranjem evanđelja po Mateju, Marku i Luki podupire tezu prema kojoj nije postojao „izvor Q“ iz kojega bi trojica evanđelista crpila svoje izvješćivanje, nego da se sličnosti mogu objasniti propovijedanjem prvih godina.
Objavom djela Redating the New Testament („Ponovna datacija Novoga Zavjeta“) godine 1976. anglikanski biskup John Arthur Thomas Robinson (vidi ovdje, ovdje i ovdje) izazvao je potres i otvorio dobro utemeljen put za ponovno razmatranje datacija knjiga Novoga Zavjeta. Palicu je od njega može se reći preuzeo drugi anglikanski crkvenjak John William Wenham. On je sedamnaest godina bio zamjenik ravnatelja Visoke bogoslovne škole Tyndal Hall u Bristolu. Od prvih stranica svoje uspješnice Redating Matthew, Mark & Luke („Ponovna datacija Mateja, Marka i Luke“, 1992.), nedavno ponovno tiskane, prepoznao je Robinsonovu zaslugu u tome što je osvijetlio neke čvrste točke za datiranje spisa Novoga Zavjeta unatrag, prije kobne 70. godine.
No, kao što se može primijetiti iz gornjega naslova, Wenham se posebno bavio sinoptičkim evanđeljima i sinoptičkim pitanjem. Taj potonji izraz odnosi se na skup pokušaja odgovora na pitanje kako su nastala prva tri evanđelja, s obzirom da sadržavaju brojne sličnosti koje se lako uočavaju smještajem tekstova u tri usporedna stupca. Otuda i izraz „sinoptička evanđelja“, koji je godine 1776. skovao Johann Jakob Griesbach (1745.–1812.).
Rodoslovni prijedložak koji je postigao veći uspjeh – i koji se i dalje, s mukotrpnim inačicama, poučava na sveučilišnim predavanjima – jest onaj o „dva izvora“. Prema toj teoriji, evanđelja po Mateju i Luki doslovno se oslanjaju na dva zajednička izvora: Evanđelje po Marku i takozvani „izvor Q“ ili „logia“ (izrjeke), neovisni spis, sastavljen na grčkom koji poglavito sadržava Isusove izrjeke. Međutim, taj spis ima značajno ograničenje postojanja već u umu onoga tko ga je zamislio.
Wenham je pomnom raščlambom tekstova triju evanđelja predložio pouzdan „nov pristup sinoptičkomu problemu“ niječući „književnu ovisnost kao prvo objašnjenje sličnosti evanđelja“ i istodobno dovodeći u pitanje „potpunu književnu neovisnost“ (str. xxiii) triju evanđelja. Wenham je u biti tvrdio, s obiljem dokaza koji to podupiru, da tri evanđelista nisu potpuno neovisna jedan o drugomu, ali da istodobno nisu ni povezani književnom ovisnošću, ni jedan od drugoga ni od bilo kojega drugoga glavnoga izvora.
U monografiji iz 1992. područje je ponajprije očišćeno od fantomskoga „izvora Q“ koji stvara više problema nego što se smatra da može riješiti. Zapravo, gradivo zajedničko Mateju i Luki, za koje se pretpostavlja da potječe iz toga pisanoga „izvora“ (3861 riječ u Mateju i 3663 u Luki), pokazuje sličnosti (1851 riječ istovjetna i po obliku i po redoslijedu), ali i duboke razlike, ponajviše u središnjem dijelu Evanđelja po Luki, osobito s obzirom na usklađivanje redoslijeda Isusovih logia. A zapravo, da bi se objasnilo složeno ispreplitanje sličnosti i razlika, ponekad na razini izraza, a ponekad rabljena redoslijeda, „izvor Q“ postao je sve i suprotnost svemu, kako je Stewart Petrie istaknuo 1959. u članku vrlo znakovita naslova ‘Q’ is Only What You Make It („Q je samo ono što stvorite“):[1] jedan spis ili više spisa; grčki ili aramejski izvornik; s konačnim oblikom ili bez konačnih oblika; bez pripovjednih dijelova ili s pripovjednim dijelovima itd.
Ali kako onda objasniti te sličnosti koje se pripisuju upravo gradivu Q prisutnu i u Mateju i u Luki?
„Najjednostavniji odgovor je najrevolucionarniji. Odgovor bi se mogao sastojati u činjenici da ti odlomci Q nemaju zajedničko književno pa čak ni usmeno podrijetlo, nego potječu iz različitih Isusovih izrjeka“ (str. 76–77).
Te Isusove riječi stalno su ponavljaju različiti propovjednici „ponekad istim riječima, katkada s malim inačicama, a treći put opet s novim primjenama“ (str. 77).
Wenham je sveobuhvatno objasnio da je, prema vanjskim svjedočanstvima iz prvih stoljeća kršćanstva, prvi koji je napisao evanđelje bio Matej,
„vjerojatno zapisujući ono što su on i njegovi suradnici navikli poučavati rijeku posjetitelja koji su dolazili u Jeruzalem […]. Marko je vjerojatno pisao na način na koji su on i Petar običavali poučavati, temeljeći svoj redoslijed na Mateju i možda služeći se Matejem kako bi priredili svoje konačno izdanje. Luka je vjerojatno pisao poznavajući djela Mateja (očevidca od početka) i Marka (službenika riječi), kao rezultat toga što je dugo pratio Isusove riječi i djela. Slijedio je Markov poredak, s nekim izostavljanjima i velikim brojem dodataka, ali zadržavajući svoj uobičajeni rječnik. Napravio je i neke male dodatke uzete iz Mateja“ (str. 198).
Ne postoji jedinstveni ili višestruki „izvor Q“ koji bi objasnio sinoptički fenomen, nego dva povijesna utvrđenja. Prvo se odnosi na činjenicu da nije postojao običaj kakav imamo danas, pisanja teksta s nekoliko svezaka dostupnih na stolu za izravno savjetovanje i prepisivanje. Doista, nije bilo čak ni stolova za pisanje. Običaj, kako je objasnio Alphonse Dain (1896.–1964.), otac kodikologije, kojega navodi Wenham, bio je sljedeći:
„Osoba sjedi, lijeva noga mu je savijena; desna je okomita, a na koljenu je mala ploča za pisanje na kojoj piše. Desnom rukom piše slova, a lijevom drži list pergamene.“
Poteškoća savjetovanja s jednim ili više svitaka sasvim je očita. Namjesto toga autoru je bilo znatno jednostavnije zapisati Isusove riječi i djela u obliku bilježaka, zapisa iz propovijedi dvanaestorice ili sedamdesetorice, kako bi ih zatim koristio za isto propovijedanje, uz znatnu uporabu pamćenja. Iz toga gradiva, koje potječe iz živa sjećanja onih koji su živjeli s Isusom ili od onih koji su čuli očevidce kako pripovijedaju, primjerice, o čudu, evanđelisti su crpili ono što im je bilo potrebno za pisanje Evanđelja. To ne znači da kasniji evanđelisti (Marko i Luka) nisu napravili uvid u prethodno evanđelje ili evanđelja kako bi zaokružili svoje gradivo ili ga poredali.
Tako je Wenham zaključio da su sva tri evanđelista imala vlastito gradivo, crpljeno iz vlastitih izvora očevidaca, a koje je bilo predmet neprestana propovijedanja prvotne Crkve. Svaki od njih mogao je osim toga razviti bilješke, koje potječu upravo iz propovijedanja, kao što je bilo uobičajeno, između ostaloga, u rabinskim tumačenjima Tore. Matej, koji je, s obzirom na svoje zvanje, bio blizak s „perom“ i koji je također bio jedan od Dvanaestorice, prvi je zapisao Evanđelje. Zatim je došao Marko, koji je kao izvor imao Petrovo propovijedanje u Rimu, ali koji pokazuje i da poznaje Mateja. Konačno, Luka je, u pomnom istraživanju koje izričito spominje u proslovu svoga Evanđelja, poznavao oba „prethodnika“ i odlučio je slijediti Markov redoslijed, dopunjujući ga, međutim, obilnim vlastitim gradivom i nekim napomenama uzetima iz Mateja.
Bez zahtjeva da se zna „koliko dolazi iz književne ovisnosti, koliko iz usmene predaje, koliko iz jednačenja frazeologije iz poznatih prikaza sličnih događaja, koliko od pojedinoga autora. Najjače stajalište jest ne ići dalje od dokaza i biti zadovoljan onim što imamo“ (str. 213). Nema „izvora Q“.
[1] Novum Testamentum (Leiden), 3/1959., br. 1–2, str. 28–33.
