Sveta Margareta Škotska
Sveta Crkva 16. studenoga slavi svetu Margaretu Škotsku, kraljicu, majku i ženu duboke vjere, čiji je život svjedočio da svetost nije rezervirana za samostanske ćelije, nego može procvjetati i u srcu kraljevskih dvorova.
Margareta je rođena oko 1046. u progonstvu, u ugarskom kraljevstvu, gdje je njezina obitelj našla utočište nakon političkih potresa u Engleskoj. Odgojena u ozračju kršćanske pobožnosti, prati je od rane mladosti čežnja za Bogom i blagost koja će obilježiti cijeli njezin život. Nakon povratka u Englesku izbjegava političke planove koji su joj namijenili udaju radi interesa, no Božja providnost vodi je na sjever: bježeći od Normana, sklanja se u Škotsku, gdje će njezin susret s kraljem Malcolmom III. postati početak duboko kršćanskog braka i duhovne obnove cijeloga kraljevstva.
Kraljica po službi – svetica po srcu
Margareta je ušla u kraljevske odaje ne kao žena željna moći, nego kao žena snažne vjere i evanđeoske mudrosti. Njezin brak s Malcolmom bio je sklad iznimne naravi: on, vladar ratničkog duha; ona, žena prožeta kontemplacijom i evanđeoskom pravednošću. Malcolm je njezinu nježnost i mudrost doživljavao kao blago za kraljevstvo, a Margareta je u svome suprugu vidjela sredstvo da se u narodu utjelovi Kristov mir.
Kao kraljica, bila je majka osmero djece, kojima je usadila ljubav prema molitvi, istini i pravednosti. Posebno je cijenila svetost obiteljskog života, znajući da se budućnost naroda gradi u kući, u jednostavnim gestama ljubavi i predanja.
Obnova Crkve i društva
Margareta je prepoznala da je škotska Crkva toga vremena trebala obnovu: usklađivanje liturgijskih običaja s Rimom, obnovu moralnog života, jačanje obrazovanosti i sakramentalne prakse. Sazivala je sinode, savjetovala se s učenim redovnicima, poticala poštovanje nedjelje i korizme, obnovila euharistijski život i sakrament pokore. Njezina revnost nije bila izraz političke moći, nego duboke želje da njezin narod živi u punom zajedništvu sa sveopćom Crkvom.
Jednako tako, Margareta se neumorno brinula za siromahe. Organizirala je svakodnevne gozbe za gladne, služila ih vlastitim rukama i često posjećivala bolesne. U dvoru je imala malu prostoriju – svoje „sveto mjesto“ – iz koje je izlazila samo radi djela ljubavi. U svakom siromahu gledala je lice Krista; u svakoj rani prepoznala je ranu Spasiteljeva tijela.
Zbog njezine blagosti, mudrosti i suosjećanja, narod ju je nazivao „majkom kraljevstva“.
Smrt obilježena križem i nadom
Godine 1093., dok se Malcolm i njihov najstariji sin borili u engleskom ratu, obojica su poginula. Vijest o njihovoj smrti stigla je do Margarete dok je bila teško bolesna. Primila ju je u duhu prave svetosti, položivši svoju bol pred Gospodina. Umrla je nekoliko dana kasnije, 16. studenoga, držeći u rukama križ koji je neprestano nosila i koji je bio simbol njezine životne molitve.
Već je u narodu bila štovana kao svetica; papa Inocent IV. službeno ju je proglasio svetom 1250. godine. Škotska ju je prihvatila kao svoju zaštitnicu, a Crkva kao uzor kršćanskog vodstva, majčinstva, političke mudrosti i ponizne ljubavi prema siromašnima.
Zraka svetosti za današnje vrijeme
Sveta Margareta nas podsjeća da se svetost ne rađa iz izvanrednih povlastica, nego iz vjernosti u svakodnevnom životu: u braku, u odgoju djece, u služenju narodu, u brizi za Crkvu, u ljubavi prema najmanjima. U njezinu životu vidimo kako Božja milost može preobraziti cijeli narod kroz jednu srcem predanu ženu.
U njoj se jasno odražava evanđeoska istina:
„Tko je veći među vama, neka bude vaš služitelj“ (Mt 23,11).
