Svetomu Jeronimu u čast

Dana 30. rujna 420. oprosti se od ovoga svijeta u jednom betlehemskom samostanu postom iscrpljen i tjelesno onemoćao Jeronim Dalmatinac, pustinjak-redovnik i svećenik Katoličke Crkve, Doctor maximus, vrlo velik učitelj na području Svetoga Pisma. Nesta jedan bogat i svijetao život. Ugasi se i jedna samrtna svijeća uz koju neumorni i marljivi Jeronim proučavaše Riječ Božju. Ugasi se i vid dotrajalih očiju kojima Svetac prevođaše i komentiraše Sveto Pismo. U njegovoj samostanskoj sobici osta biblioteka biblijske bibliografije, glavno njegovo blago, i pokoji kamen šiljac kojim se udaraše u prsa u trenutcima duboka kajanja zbog posrnuća svoje mladosti i zbog opore, vatrene i buntovne naravi svoje. Ode međutim na bolji svijet s dušom punom dobrih djela i na glasu svetosti zbog svoje molitve, krjeposna života, ustrajna posta i drugih vrsta trapljenja. Milost Božja na Jeronimu pokaza kako je moćna učiniti divno čudo i u tvrdoj ljudskoj naravi ako joj se prepusti.

Od poganina do kršćanina

Euzebije Sofronije Jeronim, rođen u Stridonu oko 340. (prema nekima: 347.), u Dalmaciji, Istri ili Međimurju, nije bitno – bijaše od Boga obdaren obilnim talentima uma i odgojen u kršćanskom okolišu, premda ne bijaše kršten kao dijete. Imućni otac posla talentirana i perspektivna sina na tadašnje gimnazijsko i sveučilišno naukovanje u Rim da stekne vrhunsku izobrazbu ljudskoga duha. A učitelji mu bijahu vrlo učeni ljudi: Mario Viktorin i Elio Donat. Rim Jeronimu bijaše i silna prilika za dobro, ali i opasna zamka na zlo. Koliko se penjaše stupnjevima znanja, grčke filozofije, rimske književnosti, gramatike i retorike, čini se da toliko posrtaše na području ćudoređa i krjeposna života. Sam s bolju priznaje kako je skliznuo stazom nemorala. Ali Božja milost čekaše svoj pravi čas, kairòs.

U jednome trenutku, kada mu bijaše oko 20 godina, Bog mu reče: Jeronime, dovde, i ne dalje! Teško se razbolje. Uhvati ga samrtni strah. Poče misliti na dušu, na vječni život. Zatraži sakrament krštenja. S krsnom milošću poče se vraćati i tjelesno zdravlje. Bijaše to presudna milosna prekretnica na njegovoj životnoj putanji. U trenutku krštenja obeća da će živjeti kao dobar kršćanin.

Od putnika do pustinjaka

Jeronim proputova mnogo svijeta. Sa sobom nosaše samo knjige, kao danas laptop. Neko vrijeme provede u Trieru u Njemačkoj, zatim u Akvileji u sjevernoj Italiji. Godine 373. pođe najsmjelijim putom pustinjaštva, isposništva i studija Božje Riječi. Pet godina provede u pustinji kraj Antiohije. U Antiohiji biskup Paulin zaredi ga za prezbitera, 379. U Carigradu slušaše predavanja sv. Grgura Nazijanskoga. Sveti Damaz, papa (366.-384.) pozva ga u Rim za tajnika, 382. Ali ubrzo nakon papine smrti, Jeronim se vrati na Istok.

Od godine 386. upravljaše samostanom u Betlehemu. Prevede Sveto Pismo s izvornih jezika na latinski, prijevod poznat pod nazivom Vulgata, prijevod jednako prihvaćen među učenima i običnim pukom (vulgus/puk – vulgata), i prvi cjelovit prijevod Svetoga Pisma na latinskom. Napisa brojne komentare knjiga i Staroga i Novoga Zavjeta. Sastavi knjigu Slavnih muževa i prikaza 136 kršćanskih velikana, počevši od Isusovih apostolâ do svoga vremena (i sebe uključi kao pisca). Napisa više od 100 homilija i više od 120 pisama, pravih rasprava o krjepostima, pokori, redovništvu, djevičanstvu. Polemiziraše s mnogim uglednicima svoga vremena. Dopisivaše se sa sv. Augustinom, biskupom iz Hipona. Ali i dalje ga salijetahu ozbiljne kušnje i napasti, osobito one intelektualne naravi. Tako u jednom pismu opisuje svoj glasoviti san (vjerojatno u korizmi 375.):

 Nađe se na sudu pred Kristom koji ga pita: Tko si ti?

Jeronim ponizno odgovara: Ego sum christianus – Ja sam kršćanin.

Isus mu odvrati: Lažeš! Nisi christianus, nego ciceronianus! Još uvijek ti je srce više u svjetovnoj knjizi nego u svetoj vjeri. A gdje ti je srce, ondje ti je i blago! (usp. Mt 6,21). I ponovo bi se Jeronim dao svom silinom na obuzdavanje naravi dajući prednost kršćanskoj krjeposti, a ne poganskoj književnosti.

Od Ilira do Hrvata 

Hrvati se počeše doseljavati u današnju svoju domovinu, u nekadašnji Jeronimov zavičaj, 200 godina nakon njegove smrti. Primivši krštenje od misionara poslanih od Svete Stolice iz Rima i ušavši u kulturni krug europskih naroda, nastojahu osobito častiti svoga zemljaka Jeronima Ilirca. To se pokazalo i na crkvenom i na kulturnom području tijekom stoljeća do današnjega dana. Mnoge ustanove naši stari stavljahu pod Jeronimovu zaštitu:

U Rimu, u blizini Petrove stolice i bazilike, hrvatska zajednica od 1453. godine bijaše pod pokroviteljstvom sv. Jeronima.[1] Pod njegovom zaštitom i danas su Papinski hrvatski zavod i Sikstova crkva sv. Jeronima. Velim Sikstova, jer taj veliki Papa (1585.-1589.) za vrijeme svoga pontifikata dade sagraditi novu crkvu u čast sv. Jeronimu prema kojem njegovaše osobitu ljubav još s obiteljskog ognjišta. Drevna nam predaja prenosi da Sikstovi predci doseliše s ove strane Jadrana, po svoj prilici iz Boke Kotorske,[2] u Italiju, i sa sobom poniješe svoje običaje i praksu. Tako i pobožnost prema sv. Jeronimu.

U Herceg Novom župna je crkva pod imenom sv. Jeronima.

U Splitu Metropolija nosi njegovo ime. Isto tako i Katolički bogoslovni fakultet i Centralno bogoslovno sjemenište.

Tri hrvatske franjevačke provincije imaju sv. Jeronima za zaštitnika: konventualci i trećoredci sa sjedištem u Zagrebu i franjevci u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru.

Gotovo svaka naša biskupija ima župu pod naslovom Jeronimovim.

Poznato književno Društvo u Zagrebu, toliko zaslužno za kulturu hrvatskoga naroda, bijaše od 1868. do kraja II. svjetskog rata pod Jeronimovim imenom. Zatim Društvo sv. Ćirila i Metoda od 1946. do 1996. Danas: Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima. 

O sv. Jeronimu na hrvatskom jeziku u novije doba 

Navodimo samo neka djela od sv. Jeronima i o njemu u posljednja tri-četiri desetljeća:

Splitski književni krug izdao je, u režiji J. Bratulića (priredio, napisao predgovor i dodao bilješke), 26 poslanica (hrvatsko-latinsko izdanje), Izabrane poslanice, Split, 1990. (prijevod I. Markovića iz 1908.).  

Crkva na kamenu objelodanila je u Mostaru 1995. godine tezu hercegovačkog svećenika dr. Srećka Bošnjaka (1911.-1996.) o Sv. Jeronimu kao učitelju kršćanskoga morala (doktorirao na KBF-u u Zagrebu 1948.).

Hrvatski franjevac dr. Marijan Mandac (1939.-2023.) najprije je obradio osobu i djelo pod naslovom Sveti Jeronim Dalmatinac, Makarska, 1995. A onda je, među Otačkim radovima, preveo Jeronimovo Tumačenje Matejeva evanđelja, s Uvodom od sedam poglavlja, Makarska, 1996. Zatim Tumačenje Jone proroka, s Uvodom od osam poglavlja, Makarska, 1997. Napokon Tumačenje Pavlovih Poslanica (Filemonu, Galaćanima, Efežanima, Titu), Makarska, 1998.

Ivon Ćuk, „Veliki Dalmatinac“, u: Zvijezde koje ne zalaze, Zagreb, 2002., II. izdanje, str. 165-176.;

Ivan Bodrožić, Tragovima duhovnosti sv. Jeronima, Split, 2023.

Crkveni naučitelj

Katolička tradicija smješta sv. Jeronima među četvoricu najvećih učitelja Crkve na zapadu: uza sv. Augustina, sv. Ambrozija i sv. Grgura Velikoga.

Iako je u Crkvi od pamtivijeka slavljen kao crkveni učitelj, papa Bonifacije VIII. (1294.-1303.) i formalno je proglasio sv. Jeronima učiteljem, 20. rujna 1295. godine.

Po mandatu koncilskih otaca za pontifikata sv. Pavla VI., pape, započeto je, a za pontifikata sv. Ivana Pavla II. dovršeno revidiranje Jeronimove Vulgate, nazvane Neovulgata koja je objavljena 1979. godine.

Papa Franjo izdao je apostolsko pismo Scripturae Sacrae Affectus (Zaljubljenik u Sveto Pismo) prigodom Šesnaeste stoljetnice smrti svetoga Naučitelja, 30. rujna 2020.

*Sv. Jeronim reče: „Nepoznavanje Pisma jest nepoznavanje Krista“. Odatle potreba za proukom Svetoga Pisma. Neka nam svima sv. Jeronim izmoli od Boga milost da što temeljitije slušamo i proučavamo Božju Riječ, i da po toj Riječi živimo kao što je on sam svetački činio i živio.

[1] https://www.vjeraidjela.com/nikola-v-papa-1447-1455/ 

[2] https://www.vjeraidjela.com/ljubav-pape-siksta-v-i-hrvatska-zahvalnost-o-500-rodendanu/