Pavao Apostol – svjedok

Sveti Luka postigao je dva doktorata: jedan iz medicine („ljubljeni liječnik“: Kol 4,14), a drugi iz biblijskih znanosti napisavši Evanđelje (s kojega ga „slave sve Crkve“: 2 Kor 8,18) pod božanskim mentorstvom Krista Gospodina (I. dio) i Djela apostolska pod mentorstvom Duha Svetoga (II. dio). On je osobni liječnik i pratitelj Pavlov, koji je vjerojatno na svoj način stenografirao Apostolov govor na duhovnoj koroni miletskoga i efeškoga dekanata (Dj 20,17-38). Donosi nam najvažnije momente iz toga njegova oproštajnog slova. Možda Pavao nije nigdje tako jasan, izričit i osoban kao ovdje. Ovaj odlomak Djela predstavlja pravi biser Novoga Zavjeta. To je govor kojim se Pavao oprostio od svojih mlađih kolega, subraće i prijatelja, koje je uglavnom pozvao u službu, poznavao u dušu, zaredio za đakone, prezbitere i biskupe i s njima proveo tri pune suzne i mučne godine. Svoj oproštajni govor i rastanak od možda tridesetak svojih suradnika Apostol je izrazio na razini bratskoga i apostolskoga srca. U svemu iznosi samo dva stava: svjedočenje svoga života i savjetovanje s obzirom na njihov budući život. On je svjedok i savjetnik! Najprije o Pavlu svjedoku u povodu blagdana: Obraćenja sv. Pavla, 25. siječnja, iako on nikada ne govori o obraćenju, nego o krštenju, prosvjetljenju, pomilovanju.

Duhovni sastanak 

Ipak iz Mileta posla u Efez po starješine (prezbitere) Crkve (Dj 20,17).

Na svome Trećem misijskom putovanju (53.-58.), koje obuhvaćaše oko 4.500 km, Pavao se zaustavi u Miletu, gradiću udaljenu od Efeza 70-ak kilometara, ovisno kojim se putom ide. Na Pavlov poziv okupiše se đakoni, prezbiteri i biskupi ne samo iz Efeza i Mileta, nego i iz drugih okolnih mjesta da čuju Apostolove oproštajne riječi. Tu bijahu: Timotej metropolita efeški, Luka djelopisac, zatim Trofim, Tihik, Epenet, Onezifor svi podrijetlom iz Efeza i drugi.  

Služitelj i navjestitelj kraljevstva

Kad stigoše, reče im: Vi znate kako sam se sve vrijeme, od prvog dana kada stupih u Aziju, ponašao među vama: služio sam Gospodinu sa svom poniznošću u suzama i kušnjama koje me zadesiše zbog zasjeda židovskih (Dj 20,18-19).

– Pavao se poziva na svijest svojih suradnika i na njihovo znanje s obzirom na svoje vlastito vladanje među njima. Raščlanjuje trogodišnje razdoblje svoga apostolata, ispituje svoju savjest i svoje ponašanje koje je svatko mogao pratiti u svaka doba, od prvoga dana otkad je došao u azijske krajeve. Nikomu ništa nije krio, ni od koga tajio. Uvijek bijahu svakomu otvorena njegova vrata, a pogotovo njegovo apostolsko srce. Štoviše, nisu toliko k njemu dolazili drugi, koliko on k drugima. On pokazuje da apostol-svećenik nije privatna osoba i da nema minute svoga privatna života. Valja biti svjedok od jutra do sutra, od dolaska do odlaska.

Pavao ističe na prvom mjestu svoje služenje Gospodinu Bogu. To je bitno. On je apostol radi Božje slave i spasotvorna plana s ljudima. Zato valja najprije iskazivati Bogu službu, liturgiju. Naglašava da je služio ponizno, u suzama i kušnjama, koje su ga zahvatile zbog židovskih zasjeda. Zašto Bog želi da mu Apostol služi u kušnji i plaču, u progonstvu? Ne znamo. Ali znamo da su Pavla suze i kušnje navele da bude skroman, nenapuhan. Zato je i mogao reći da je „sa svom poniznošću“ srca služio Vrhovnomu Gospodaru.         

Poučavanje subraće 

Ništa korisno nisam propustio navijestiti vam i naučiti vas ‑ javno i po kućama (Dj 20,20).

 – Apostol veli da ništa nužno i korisno nije ispustio reći svojim suradnicima, da ih pouči, bilo javno po trgovima i sinagogama, bilo privatno po kućama, popodne, osobito uvečer. Pavao uvijek ima svećeničkoga društva, u nj često zalazi, rado se u njemu zaustavlja. Nikada mu ne promače prigoda da istakne što je korisno ljudima, da podrži prijatelje u strpljivosti i nošenju križa, da ih ispovjedi od grijeha njihovih, da im obrazloži koji je Božji nacrt. I naviještao i naučavao, i karizmu širio i katehezu produbljivao.

Obraćenje Židova i Grka 

Upozoravao sam Židove i Grke da se obrate k Bogu i da vjeruju u Gospodina našega Isusa (Dj 20,21).

– Treća je Pavlova dimenzija apostolstva upozorenje vjernicima, poziv na obraćenje Bogu i na vjeru u Gospodina Isusa. Čovjekov život vrijedi samo ako je usmjeren na Boga, inače je ostao na razini ovozemnoga, praznoga. Pavao zove ljude, vjernike i nevjernike, jednako Židove i Grke, da podignu svoje poglede k Nebu, u znak zahvalnosti za sve Božje darove i križeve. Od Boga dolazi spasenje i smisao hodanja po ovome svijetu. Ako čovjek nije Božji, onda će ubrzo vidjeti i dokazati da više nije ni čovjek.

Radnik i pomoćnik – bez pohlepe 

Ni za čijim srebrom, zlatom ili ruhom nisam hlepio (Dj 20,33).

– Pavao naglašava da je u svoj poniznosti služio Gospodinu. To će reći da je nastojao u sebi maksimalno oboriti oholost. A, evo, sada kaže da nije ubijena samo oholost, nego i škrtost – drugi glavni grijeh, osobito svećenički. Osjećao je on u sebi želju za srebrom, zlatom i odijelom, što nam svima treba. Ali nije dao žudnji ili hlepnji maha. Ugušio ju je u zametku. Nije se htio navikavati na prirodnu pohlepu i sebičnost. Tko pusti uzde lakomosti, najprije racionalno štedi, zatim iracionalno škrtari, konačno otima i pljačka. Pavao je imao Isusov stav prema novcu: „Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinomu služi!“ (Lk 4,8). Pavao ne bijaše pohlepan, požudan, lakom, gramzljiv, grabežljiv, škrtac. Timoteju, kojega je ostavio upravo u Efezu, kasnije će pisati da je „srebroljublje korijen svih zala“ (1 Tim 6,10). Ne srebro, nego srebroljublje – philargyria!

Našemu svećeničkom soju ljudi rado prigovaraju upravo zbog toga poroka. Lakše nam progledaju kroz prste oholost. Kažu: oni su ti pametni, završili visoke škole, gdje će oni s tobom razgovarati! Lakše nam praštaju i srdžbu i druge tjelesne slabosti, da ih ne nabrajam, ali nikako im ne ide u glavu svećeničko škrtarenje. Ni nama to ne ide u glavu.

Za sebe i kolege 

Sami znate: za potrebe moje i onih koji su sa mnom zasluživale su ove ruke (Dj 20,34).

Iako je Pavao imao pravo naplaćivati svoj trud i tjelesne napore, nikada se tim pravom nije služio u odnosu na svoje vjernike. Sam je fizički i radio i šatorarski zarađivao. Sam se hranio, štoviše, hranio je i svoje suradnike, sam im plaćao stanarinu i hranarinu. Brinuo se za sve u svojoj misionarskoj ekipi, i u duhovnom i u tjelesnom pogledu. Nikada nikomu nije bio na teret. Sam je nosio terete drugih. Zar ti se ne čini da je to jedna od zapamtivljijih rečenica u ovom oproštajnom govoru: zasluživale su ove ruke! I sigurno podiže i lijevu i desnu i pokaza svoje žuljave i kvrgave dlanove! Bog mu dao deset prstiju. Sve ih je znao uposliti. Nikada mu nisu zahrđali.

Radniče Pavle, najsimpatičniji si po tome što si neumoran, što ne znaš za počinak, što “trguješ” talentima koje Ti je Bog dao! Na jednom Ti Bog sigurno nije prigovorio na sudu: da si bio lijen. Dembelije štede prste, prsa, leđa i pleća. Čudno je kako i za sebe što god zarade. Kaže jedan kolega za jednoga svećenika u šali, ali ima istine: Kada on ne bi imao ugrađen automatski sustav disanja, on iz lijenosti ne bi ni jedanput zraka udahnuo!

Pomaže nemoćnike 

U svemu vam pokazah: tako se trudeći treba zauzimati za nemoćne i na pameti imati riječi Gospodina Isusa jer on reče: Blaženije je davati nego primati (Dj 20,35).

– Pavao nije tražio pomoć od drugih u onome što je sam mogao učiniti. Pomagao je onima koji su bili s njime. Štoviše, pomagao je nemoćnike i nevoljnike u svakome mjestu gdje se našao. Služenje Bogu, rad i pomaganje bližnjemu – eto to je Pavlovo svjedočanstvo i legitimacija.

Gdje si, Apostole, našao onu Isusovu: Blaženije je davati nego primati? Nijedan je evanđelist ne donosi, ni drugi sveti pisac, ni Stari Zavjet. Agrafon – nepisana izreka. Samo to Ti bilježiš. Jesi li to zapamtio od kojega apostolskog propovjednika, od Petra, s Jeruzalemskoga sabora i zabilježio je u svoju memoriju. To Ti je bio kriterij ispita savjesti u početku večernjega kompletorija kada se ono malo šuti i ispituje: Jesam li danas više dao ili primio? Jesam li bio blaženiji ili škrtiji? Jesam li danas više mislio na Isusa ili na sebe? Na dušu ili na tijelo? Kuda su me misli vodile? Ne vjerujem da Ti ta izreka nije bila misionarsko geslo na sličici: Blaženije je davati nego primati. Geslo koje je bilo ostvarivano u tisućama darežljivih gesta.

Pouzdanje u Duha – okovan Duhom 

A sad, evo, okovan Duhom idem u Jeruzalem (Dj 20,22).

– Pavao, koji je žestoko doživljavao svoje tijelo i njegovu trnovinu, osjećao se svezan Duhom Svetim. Dao je svoju slobodu Duhu. Od njega mu je i došla, njemu je i vraća. U svojim je Poslanicama spjevao litanije Duhu Svetomu.[1] On je njegov sluga, rob, zarobljenik, okovan. S Duhom uspostavlja vezu, ali Duh mu ništa ne kazuje što će mu se dogoditi u bližoj ili daljnjoj budućnosti. Duh kuša Pavla. Kušao je i Isusa. Duh kuša, a zloduh napastuje.

Jamstvo Duha 

Što će me u njemu /u Jeruzalemu/ zadesiti, ne znam, osim što mi Duh Sveti u svakom gradu jamči da me čekaju okovi i nevolje (Dj 20,23).

– Budući da Duh prokušava ljudsku slobodu, i to po patnjama i križevima, Pavao je sto posto siguran da je uza nj Duh Sveti, posebno onda kada ga nevolje stižu i stežu, a gvožđa ili okovi režu. Kada bi se on našao bez nevolje, on bi se smrtno prepao jer nema Duha. Duh mu za budućnost ništa drugo ne garantira nego to da će ga pratiti progoni, jadi, nevolje, nerazumijevanja, bičevanja, osuđivanja, zatvori – odrubljenje glave. Sve po Duhu. Kada se god našao u velikoj nevolji, bio je siguran: Duh je tu! I kada bi došao u neki grad a nije naletio na nevolje i okove, odmah je zaključio: ovdje ti nema Duha! Uskoro će to doživjeti u Cezareji u kući Filipa đakona, gdje će mu prorok Agab po Duhu nagovijestiti da će ga „svezati Židovi u Jeruzalemu“ i predati poganima (Dj 21,10). Pavao ga ispravi: Kolega, kaže se „okovan Duhom“!

Tijelo u službi Duha 

Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za evanđelje milosti Božje (Dj 20,24).

– Propovjedniku istine i Učitelju naroda – Praedicatori veritatis et Doctori gentium – tako stoji posveta na pročelju bazilike sv. Pavla u Rimu izvan zidina, gdje mu je odrubljena glava i gdje mu je Crkva podigla crkvu, baziliku koja se posjećuje prigodom biskupskih Ad limina Apostolorum. Priznaje da mu uopće nije stalo do tjelesnoga ovozemnog života. Ne zato što bi ga kao Božji dar prezirao, Bože zakloni, nego zato jer ima mnogo viših vrjednota koje mu je Bog postavio. Njegov je najveći ideal: dovršiti „trku“ koju je započeo pred Damaskom, dovršiti službu koju je primio od Uskrsloga: svjedočiti za Radosnu vijest milosti Božje. Sa zahvalnošću Bogu napisat će Timoteju: Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao (2 Tim 4,7). Kakve li svijesti i kakva li djelovanja jednoga Božjeg službenika! To Pavao govori prijateljima Milećanima i Efežanima u jeku svoga apostolata, u vrijeme najžešćih progona i okova. Stavio je sve svoje tjelesne i duhovne sposobnosti u službu Duha, milosti Božje. Upustio se u maratonsku trku. Tako je Pavao, noseći baklju Blagovijesti, doletio u Atenu, u Efez, u Solun, u Jeruzalem, u Rim, i navijestio da je Isus pobijedio grijeh, smrt i pakao. I pao mrtav. Kao onaj Filipid s Maratona pred Atenom! I Isus i Pavao. Nazarećanin u vrijeme Tiberija, a Taržanin pod Neronovim mačem. Isus uskrsnuo, a Pavao je navjestitelj toga uskrsnuća. Tko želi na Isusovu stranu, pobijedit će! Pavao je pobijedio jer je ustrajao s Isusom.

Grob se Pavlov nalazi u istoimenoj bazilici u Rimu ispod glavnoga oltara, s natpisom:  „Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak“ (Fil 1,21).


Detaljniji prikaz u: Savle, brate, progledaj! Mostar, 2006., str. 181-189.


[1] Vidi Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, Mostar, 1999., str. 277.