Veliki četvrtak – nacrt za homiliju
Naše se ljudsko društvo u dobroj mjeri temelji na posjedovanju. Točno se zna kome pripada određena nekretnina, određeno zemljište, na kome se vodi automobil, tko je vlasnik nekog bankovnog računa, a tko suvlasnik… I nama je samima, makar to nerado priznajemo, ipak važno imati i posjedovati.
Večeras smo svjedoci nečeg što je posvema suprotno. Ova je večer obilježena darivanjem. Neshvatljivim posvemašnjim i božanskim darivanjem. Čuli smo (Iv 13, 1-15). Isus daje učenicima kruh i veli da je to njegovo tijelo koje se za njih, dakle, za nas predaje. I onda im daje čašu s vinom za koju svojom božanskom riječju veli da je to njegova krv koja se za nas prolijeva. Znamo da se upravo tako dogodilo. Isus je sama sebe u cijelosti predao za nas. Možemo reći da je posljednju kap svoje krvi za nas prolio. I to ne slučajno, ne nesretnim slučajem, nego dragovoljno, s predanjem i ljubavlju. Upravo tako: za nas. I onda, večeras slavimo to veliko otajstvo posljednje večere, otajstvo euharistije, otajstvo svete mise. Kad god lomimo kruh i pijemo iz čaše spasenja, dakle, kad god slavimo euharistiju, među nama se ostvaruje, uprisutnjuje i čini djelatnom i prisutnom žrtva Kristove ljubavi. On se za nas predaje i njegova se krv za nas prolijeva, da bismo, zajedno s njime već ovdje na zemlji postali dionicima njegove nebeske proslave.
To je žrtva Kristova predanja
I još nešto. Krist u potpunosti odlaže svoje božansko dostojanstvo. Uzeo je obličje sluge i postao je slugom. On svojim učenicima pere noge, kao da je on posljednji poslužitelj. Večeras nam Krist pokazuje kako čovjek može biti velik a da se odrekne samoga sebe. Ostajemo zadivljeni Kristovom ljubavlju, ostajemo zadivljeni nježnošću koju nebeski Otac iskazuje nama po svome ljubljenome Sinu.
Što nam je činiti? Dok zahvaljujemo Bogu što se udostojao učiniti nas dionicima Kristovih darova spasenja, zamolimo Gospodina da i nas učini velikodušnima u davanju i darivanju. Isus je također rekao: “Blaženije je davati nego primati.” Dopustimo da nas Gospodin zahvati tom svojom ljubavlju da mognemo nasljedovati Krista Gospodina u njegovoj predanosti, u njegovoj darežljivoj ljubavi. Samo ako hoćemo, lako ćemo iznaći načina u našem životu. Svatko za sebe. Bog nas čini kadrima da budemo dar jedni drugima, da jedni drugima budemo na radost. Kada, na primjer, pogledamo u svoju vlastitu obitelj, koliko ima prigoda i mogućnosti da se dajemo i predajemo u jednostavnosti i dobroti. Uvijek iznova možemo jedni drugima pomoći, pristupiti, oprostiti, biti jedni drugima na radost. Kako u obitelji, tako i sa svim ljudima. Služenje, ljubav, samodarivanje – temelj je pravog ljudskog življenja. Naprotiv, sebičnost i oholost temelj su izobličavanja čovjeka, njegova onečovječenja.
Ako iskreno Gospodina želim slijediti, dat će mi Bog mudrost Duha Svetoga da uvidim što mi je činiti, dat će mi i snage da to u svome životu i provedem. Tako su postupali sveci. Bili su veliki u ljubavi, jer su dopuštali da se u njima i po njima proslavlja darežljivi Bog. Neka se i na nama to ostvari, pogotovo ovih svetih dana.
