Porodi, povi, položi

Porodi, povi, položi


U staroj jezgri Rima ima jedan gradski prostor koji se zove Augusteum. Nazvan upravo po imperatoru Augustu kojega spominje polnoćno Evanđelje svetoga Luke koji pomno uokviruje događaj Isusova rođenja u opću povijest svijeta:

“U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta” (Lk 2,1).

Car August. Ne bijaše mu izvorno ime August, nego nadimak, a znači „uzvišeni“. Pravo mu je ime Oktavijan. Bijaše unuk bake Julije, sestre Julija Gaja Cezara (100.-44. prije Krista), koji ga prije svoje nasilne smrti, 45. godine posini. Tomu svomu imenu Oktavijan dodade poočimovo ime Julije Gaj s naslovom Cezar – car. Eto i Cezar bijaše car, ali ne bijaše okrunjen. August je prvi okrunjeni rimski car, kako ga proglasi Rimski senat 27. godine. Taj je Octavianus Julius Gaius Caesar Augustus živio 77 godina (63. prije Krista – do 14. nakon Krista), tj. 63 u staroj eri, a 14 u kršćanskoj eri. Carevao je 41 godinu: od 27. prije Krista do smrti.

Herod. Oko dvadeset i pet godina prije Isusova rođenja August politički uredi tako da Herod Veliki, Idumejac, bude njegov “saveznički kralj” u Palestini, kojemu car dade krunu. Time steče simpatije Herodove, a antipatije svega puka izraelskoga. Na primjer, kada se provodio jedan popis, po svoj prilici ovaj o kojemu govori evanđelist Luka, oko 6.000 farizeja iz farizejskih obitelji prkosno odbi Augustu položiti prisegu. Ne će u vojsku!

Pax Augustea. Oktavijan se ženio tri puta. Ali ni od jedne žene ne imađaše muška odvjetka da ga naslijedi. Zato 4. godine pr. Kr. uze za baštinika Tiberija (42. pr. Kr. – 37. n. Kr.; carevao od 14. n. Kr. do smrti), sina iz prijašnjega braka svoje posljednje žene. Za carevanja toga Oktavijana nastupi mir u Rimskome carstvu, ponajviše s pomoću careva biča i mača. Pax Romana ili Pax Augustea.

Na drugoj strani, u Palestini, Herod se Veliki ženio šest puta. Imao je nekoliko sinova, ali tri je sina zadavio. Josip Flavije kaže da Herod pod svoje stare dane zatvori jednu oveću skupinu „najuglednijih Židova iz cijele Judeje“, možda njih tridesetak, i naredi da se na dan njegove smrti svi posmiču. Zašto? – Da se plače na taj račun na dan njegove smrti, jer je znao da ne će nitko živ pustiti suze kada samo njega pogodi smrt.[1]

Krist Gospodin. Eto za carevanja Augustova i kraljevanja Herodova rodi se Isus Krist. Sveti se Josip nije bunio, kao oni farizeji koje spomenusmo, ni Gospa Marija koja ga je pratila, iako je bila u visokim mjesecima blagoslovljene trudnoće; oni poslušno pođoše iz Nazareta oko 140 kilometara radi popisa u gradu svoga plemena, Davidova, u Betlehemu, 10-ak km južno od Jeruzalema. Car August htjede znati koliko ima muških osoba, koliko vojske može podignuti u ratove i koliko poreza može zatražiti iz pojedinih pokrajina.

Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna (Lk 2,4-5).

Josip, Marijin zakonski muž, kojega evanđelist naziva „zaručnikom“, pokorno prihvati dekret poganskoga cara Augusta da dadne svoje ime u popis u Betlehemu, a Marija vjerno pođe s Josipom; žene se nisu morale popisivati, jer nisu imale prava biti vojnikinje!

Mausoleum. Već spomenuti car August za svoga života sagradi u Rimu veleban mauzolej, nadgrobni, ne spomenik, nego neboder, konstruiran uokrugalac. Opseg mu je oko 90 metara, a visina 44 metra. Nekoliko katova. Kada car umrije, a preminu u mjesecu koji se po njemu nazva august, tijelo mu bî spaljeno a pepeo zatvoren u zlatnu kutiju. Kutiju poganski Goti polovicom 5. stoljeća ukradoše, a pepeo iz nje vjetar raznese po Rimskomu carstvu. Tu pokraj toga Augustova mauzoleja  – tu je u blizini i hrvatska crkva i zavod sv. Jeronima – ima jedna velika ploča (danas kopija), oko 20 metara duga, uz Ara pacis – žrtvenik mira. Na ploči su na latinskom jeziku ispisane Res gestae divi Augusti – „Djela božanskog Augusta“. On to sve sam sebi za života dade isklesati i urediti.[2]

A ove Noći ili Ponoći ne će se ni pokraj toga mauzoleja, ni pokraj te povijesne ploče, ni pokraj toga „žrtvenika mira“ nitko zaustaviti, još manje kleknuti a najmanje uskliknuti: “Slava tebi, care Auguste, a mir ljudima koje si popisao, osvojio, oporezovao ili pobio, a ovaj mauzolej sebi samomu podigao!”

Ne će se noćas nitko zaustaviti ni pred palačom zvanom herodion na jednome brežuljku između Jeruzalema i Betlehema, gdje stanovaše zloglasni kralj Herod.

Betlehem. Ali hoće se noćas milijarda, ma što milijarda! – hoće dvije milijarde kršćana, vjernika, pokloniti u mislima, u srcu i na koljenima pred božanskim Djetetom, Božićem, kojega majka Marija milo gleda u jednoj štalici, u jaslama, u svim jaslama u svim funkcionalnim crkvama svijeta.

I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu (Lk 2,6-7).

Novorodilja obično ima asistenciju primaljâ koje se nesebično zauzimaju oko novorođenčeta. Ovdje Rodilja: i porodi sina svoga, i povi ga u pelene, i položi u jasle. Sve sama. Neka životna Žena!

Noćas nam uši slušaju vijesti iz betlehemske bazilike. Oči su nam usmjerene na onu kamenu ploču na kojoj je na latinskom napisano osam riječi:

            Hic ex Virgine Maria natus est Jesus Christus
            „Ovdje se od Djevice Marije rodio Isus Krist“.

Prvi pohoditelji novorođenomu Spasitelju, Kristu Gospodinu, bijahu pastiri i silna vojska anđela:

A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im reče: “Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.” I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći:

“Slava na visinama Bogu,

a na zemlji mir ljudima,

miljenicima njegovim!”

(Lk 2,8-14).

Pastiri. Kada čuvari stada doznaše za „blagovijest“ koju im anđeo prenese  ohrabrivši ih da se ne plaše, oni se odmah obuše i zaogrnuše te uputiše prema „jaslama“! Jednostavna srca jednostavnim srcima. Poniješe što imadoše pri ruci. Ti pastiri bijahu čuvari svećeničkih janjaca na betlehemskim poljanama (svećenici spavahu dubokim snom, nije ih anđeo ni budio!). Bijahu to stada janjaca, čistih, bijelih, bez ljage i šare, koje su obitelji darivale za žrtve prinosnice, okajnice i pomirnice. Samo se čekao dan kada će doći na njih red da budu prikazani u Hramu. Eto pastiri tih bijelih janjaca dođoše k Isusu Jaganjcu Božjemu, svomu „Spasitelju“ (2,11), koji postade žrtva od samoga rođenja. I pokloniše mu se. I pozdraviše rodilju Mariju, i Josipa, gledajući Božje Čedo. Ostaviše svoje dare. Marija se obradova toj čestitki, jer je i sama bila pastirica. Oni složno otpjevaše svoju pastirsku pjesmu Novorođenčetu, nešto poput ove:

Veselmo se i mi, braćo, ovdje zajedno,
al veselje neka naše bude pravedno.
Svi se grijeha odrecimo i srčano utecimo
Bogu rođenu, Bogu rođenu!

Gospa im i Josip srdačno zahvališe i na darima i na pastirskom pjevanju.

Anđeli sa svojim najvećim orkestrom i dobro uvježbanom pjesmom proslaviše pod „vedrim nebom“ (Lk 2,8) betlehemsku tihu i blaženu Noć, hvaleći Boga i pjevajući:

          “Slava Bogu na nebu, a mir ljudma dobre volje na nizini tuj!”

Kristov mir. Danas je općeprihvaćeno tumačenje da se ovaj izraz „dobre volje“ ne odnosi na ljude nego na Boga, koji je pun „dobro-hotnosti“ prema ljudima, koji su po njegovu milosrđu i milosti postali – „miljenici“ Božji. Novorođeni donosi mir, ne kao što ga daje Rimsko ili bilo koje ovosvjetsko carstvo. Mir koji svijet daje oslanja se više na politiku jačega, na etničko čišćenje, na pokolj nevine djece, na lažnu toleranciju, na ignoranciju ljudskoga i nacionalnog identiteta, na diktat ubojita oružja, a ne toliko na imperativ savjesti, glasa Božjega u ljudima. Kristov je mir ispunjenje i posjedovanje svih dobara što dolaze od Boga, svega onoga pozitivnoga, istinitoga i lijepoga što trajno ispunja ljudsko srce i dušu. Mir je ujedno ozbiljno i odgovorno suočenje sa svim poteškoćama i nevoljama koje čovjek susreće na svome zemaljskom putu i s pomoću Božjom svladava i nadvisuje. 

Poruke iz evanđeoskoga teksta:

Zašto se Isus rodio? – Rodio se da otkupi Oktavijana Gaja Julija Cezara Augusta. Njegove tri žene i njegovu kćer jedinicu. Cijelo Rimsko carstvo od 100 milijuna stanovnika. Da otkupi kralja Heroda i sve njegove žene, sinove koje nije pobio i one koje je podavio. Da otkupi cijelu Palestinu, cijelo čovječanstvo, od prvoga do posljednjega Adama, grješnika. Da oprosti svima koji žele oproštenje koje će sam Krist s križa zamoliti od Oca i ponuditi svima. A Stvoritelj je moćan od svakoga svoga ljudskoga stvora tražiti spasonosnu vjeru i nadu koja je samo Bogu znana. Ako čovjek ne želi Božjega otkupljenja i spasenja, to je njegov izraz osobne slobode za koju snosi odgovornost koja posljedično seže u vječnost. I tu je sva tajna ljudskoga života!

Zašto je Marija, unatoč nevoljama, radosna? – Koliko bijaše tjeskobna što Josip ne uspje naći nikakva konačišta u gradu, pa ni u svratištu, radi njezina mirna porođaja, i to zbog mnoštva ljudi koji se sliše u Betlehem radi popisa, toliko bijaše radosna kao majka što u jednoj pastirskoj spilji živo i zdravo Dijete donese na ovaj svijet, što dođoše čestitari, i nebeski i zemaljski, i pokloniše se Sinu Svevišnjega i sinu njezinu. Radosna i zahvalna Bogu što sve izvede na divan i čudesan način sebi na slavu a na vječnu korist  čovjeku i ljudskomu rodu.   

Zašto je Josip išao na popis? – Josip se u svemu pokaza da je savršeno poslušan Bogu u službi djeteta Isusa i prije i poslije njegova rođenja. Putovanjem iz Nazareta u Betlehem i izvršenjem dužnosti odazva se na popis, na obveze poreza i vojske, i pokaza da nije farizejski buntovnik protiv Rima, nego pošten, pravedan i uzoran građanin. Da su u „one dane“ bili i izbori, nemoj misliti da Josip ne bi izišao i na izbore!

Blagoslovljen, radostan i sretan Božić – Isusovo Rođenje!


[1] Josif Flavije, Judejski rat, I., 33,6 (s latinskoga na srpski preveo dr. Dušan Glumac, Beograd, 1967.): „Kada je pri povratku stigao u Jerihon, uhvati ga crna žuč, pa kao da je još hteo da prkosi smrti, pristupi još jednom bezočnom delu. Naredi, naime, da dođu iz pojedinih mesta najugledniji ljudi iz cele Judeje, pa ih zatvori u takozvanom hipodromu (trkalištu). Zatim pozove svoju sestru Salomu i njenog muža Aleksisa i reče im: ‘Znam da će Judejci slaviti moju smrt kao radosni praznik, zbog toga mi drugi moraju pomoći da budem oplakan a i najsvečanije sahranjen. Samo ako budete hteli da ispunite moj nalog. Odmah, čim ispustim dah, neka vojnici opkole zatvorene ljude i pobiju ih što brže da tako cela Judeja i svaka pojedina porodica, i protiv volje, oplakuje mene.“  

[2] Kopija je na latinskom izvorniku i na grčkom prijevodu pronađena 1555. godine u Ankari, Monumentum Ancyranum. Na hrvatski preveo R. Matijašić, uz izvorni latinski i prijevod grčki, Zagreb, 2007.