»Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu.« (Rim 6,10)
Shadow

Bartol Kašić i njegov Rimski obrednik

15. kolovoza 1575. godine rođen je, a 28. prosinca 1650. god. umro je veliki hrvatski pisac, jezikoslovac i prevoditelj – isusovac Bartol Kašić (Bogdančić) Pažanin, koji nam je iza sebe ostavio niz važnih jezičnih, liturgijskih i teoloških djela, a jedno od onih kojima se svakako možemo dičiti je i prvi cjeloviti prijevod Rimskog obrednika na hrvatski jezik.



Živio je u vremenu koje je za hrvatski jezik bilo nemilosrdno, a njegova jezična nastojanja velikim dijelom su ostala razapeta i obezvrijeđena u borbama onih koji su nametali latinštinu i onih koji su se svim silama borili za očuvanje glagoljice, a i jedno i drugo se pokazalo na uštrb hrvatskoga jezika. Tako je njegov prijevod Svetog pismaprvi sačuvani prijevod na hrvatski jezik – ostao u rukopisu sve do 1999. god., a sličnu su sudbinu dijelili i neki drugi njegovi radovi. Ipak, treba istaknuti kako je on napisao (i u takvim vremenima uspio objaviti) prvu gramatiku hrvatskoga jezika (Institutionum linguae illyricae libri duo) – 1604. god., a također je i bio prvi koji je preveo Rituale Romanum (Rimski obrednik) na hrvatski jezik – 1640. god. (to je ujedno bio i prvi cjeloviti prijevod Rimskog obrednika na neki živi jezik).

U današnjim turbulentnim i za hrvatski jezik nemilosrdnim vremenima itekako se valja prisjetiti veličine Bartola Kašića i njegova velikog doprinosa za našu jezičnu, opću i nadasve teološku kulturu, a ovdje ćemo samo svrnuti pogled na njegov nemjerljiv doprinos s obzirom na obrednik.

Obrednik je liturgijska knjiga kojom se služi svećenik za slavlje sakramenata i nekih drugih nesakramentalnih slavlja, poput blagoslova, procesija, sprovoda ili nekih drugih obreda. U počecima Crkve takve knjige nije bilo, nego su biskupi i svećenici zapravo improvizirali obred, ali se s vremenom pokazala potreba za stvaranjem konkretnih obrazaca kako se kroz improvizaciju ne bi uvukli elementi koji ne bi smjeli biti prisutni. Polako su se, dakle, oblikovale neke brošurice, koje su svećenici sami sebi pravili, a onda su, međusobnim dijeljenjem i prepravljanjem nastajale jedinstvenije knjižice, odnosno one kojima se služilo više svećenika. Kasnijim su ujedinjavanjem nastajali takvi predobrednici na razini gradova i biskupija, a kako je njih ipak bilo previše i kako su se međusobno prilično razlikovali, i sadržajem i kvalitetom, pokazala se potreba za stvaranjem jednog jedinstvenog obrednika za cijelu Crkvu.

Takav prvi obrednik u punom smislu riječi izdao je papa Pavao V. 17. lipnja 1614. god., i to pod nazivom Rituale Romanum (Rimski obrednik), ali on nije bio obvezujući, nego preporučljiv, odnosno biskupije i crkvene pokrajine su se i dalje mogle služiti svojim krajevnim obrednicima. U praksi je to najčešće bilo tako da su se na kraju tog rimskog obrednika dodali dodaci, odnosno oni obredi koji su se uvriježili u određenim krajevima, a kako za njih nije bilo mjesta u Rimskom obredniku, pridodani su na takav način. Uz takve obrednike, neke su biskupije ipak odlučile zadržati svoje obrednike, ali su i oni s vremenom iščezavali, odnosno sve češće preuzimali obrede iz Rimskog obrednika, tako da su u 20. st. ostale tek ponegdje neke specifičnosti. Mi se kao narod možemo pohvaliti dugim zadržavanjem naših specifičnosti, a neke su čak ostale do danas, ali je tu više riječ o “usmenoj predaji” i “dobroj tradiciji”, a ne o službenim liturgijskim propisima.

Takvo zadržavanje naših posebnosti možemo najvećim dijelom zahvaliti Bartolu Kašiću, ne samo kao prvom prevoditelju Rimskog obrednika na hrvatski jezik, nego i kao onome čiji je dodatak imao posebnog utjecaja na sve to, što će biti razvidno iz daljnjeg teksta.

Već sedam godina nakon izdanja Rimskog obrednika pape Pavla V. 1614., dolazi do objavljivanja njegova prvog prijevoda. Riječ je o djelomičnom prijevodu na albanski jezik, kojega je priredio biskup Petar Budi, a tiskan je u Rimu 1621. god. Prvi pak cjeloviti prijevod, što smo već naveli, bio je prijevod Bartola Kašića, i to je činjenica na koju trebamo kao narod i kao vjernici biti iznimno ponosni. Posebice jer je sve to teklo vrlo mučno, a Kašićev obiman i iznimno kvalitetan posao nije dovoljno niti poznat niti cijenjen.

Kašić je, naime, najprije 1622. god. počeo na hrvatski jezik prevoditi Novi zavjet, ali je tri godine poslije dobio nalog od rimske Propagande da prevede cijelo Sveto pismo. Kada ga je 1633. godine dovršio i dobio odobrenje za tisak, neki su mu “našijenci”, koji su bili protiv novog hrvatskog književnog i liturgijskog jezika, pisanog latinicom, počeli stvarati nemale poteškoće, što je rezultiralo zabranom njegova tiskanja. Taj će prijevod Svetog pisma, ponavljamo, biti objelodanjen tek 1999. godine, a u tom smislu označava tek određeno odavanje priznanja ovom autoru koji nije bio priznat za života.

Prijevod Rimskog obrednika takvoj je sudbini tek zamalo izbjegao. Naime, iako je na molbu tadašnjega tajnika Propagande, Francesca Ingolia, Kašić preveo Rituale Romanum još 1636., zbog iznimno teških okolnosti, izazvanih većim dijelom navedenom polemikama oko hrvatskoga književnog jezika, kao i činjenicom da brevijar, kao važnija liturgijska knjiga, još nije tiskana na hrvatskom jeziku, uspio ga je, i to teškom mukom, objaviti tek 1640. godine. Čini se kako je oko toga najviše nesuglasica imao s fra Rafaelom Levakovićem, tadašnjim urednikom hrvatskih liturgijskih knjiga u Propagandinoj tiskari, koji se zalagao za rusificiranu inačicu glagoljice, a uz to se i sam nudio za prevođenje Rituala, dakako glagoljskog.

Danas nam još uvijek ostaje nejasno kako se Propaganda odlučila izdati Obrednik na živom hrvatskom jeziku, pogotovo kada se zna kako su kardinali te Kongregacije, u nazočnosti pape Urbana VIII., na svojoj sjednici od 17. prosinca 1627. god., donijeli odluku da se liturgijske knjige za Hrvate tiskaju na ćirilici i glagoljici. Listajući Kašićevu autobiografiju, stječemo dojam kako bi jedan od razloga mogao biti i Kašićev podnesak Svetoj Stolici o apostolskoj vizitaciji na području pod Turcima, a koji se dojmio pape Urbana VIII. Naime, Kašiću je bilo jasno kako je narod tu gotovo bez duhovnog vodstva i u velikom vjerskom neznanju, pa bi mogao potpasti pod utjecaj šizmatika i heretika, a kako bi se to spriječilo, važno je da mu otajstva budu razumljiva, tj. na živom jeziku.

U tom smislu, kada bi obrednik tiskao na glagoljici, kako su drugi htjeli, on bi imao određeno, iako i tu sve manje, značenje za primorske krajeve, ali za ostala područja praktički nikakvo. Na takav zaključak upućuje i činjenica kako je Kašić, nakon što je u studenom 1640. god. primio 25 počasnih tiskanih Rituala, tražio i dobio još 25, jer je svoje djelo htio raširiti ne samo po Istri, Dalmaciji i Hrvatskoj, nego i među svoje prijatelje, isusovce misionare i župnike koje je svojevremeno upoznao, u Srijemu, Slavoniji, južnoj Ugarskoj i Srbiji. Također, u tom smjeru treba shvatiti i činjenicu kako je Kašić Obrednik preveo na štokavsku ikavicu, jezik koji on naziva našim ili bosanskim, odnosno jezik koji je u raznolikosti narječjâ hrvatskoga jezika bio najrašireniji i najvećem broju hrvatskih naroda najrazumljiviji.

Obrednik ima latinsku i “ilirsku” naslovnicu: Ritvale Romanum Vrbani VIII. Pont. Max. ivssv editvm Illyrica lingva, Ex Typographia Sac. Congreg. de Propag. Fide, Svperiorvm permissv, Romae MDCXL (1640.) / Ritval Rimski istomaccen slovinski po Bartolomeu Kaſsichiu Popu Bogoslovçu od Druxbæ Yeſuſovae Penitençiru Apoſtolskomu, Iz Vtieſteniçæ Sfet: Skuppa od Razplodyenya S. Vierræ, V Rimv 1640. Tiskan je u formatu male četvrtine (215 x 155 mm), na ukupno 566 stranica, u 2500 primjeraka.

Na samom se početku nalazi latinski naslov Obrednika, potom slijedi zahvala papi Urbanu VIII. što je Hrvatima dao povlasticu prevesti Ritual, pjesma njemu u čast, hrvatski naslov Obrednika, imprimatur kojega je izdao general isusovačkog reda Vitelleschi i imprimatur kojega je u ime Svete Stolice potvrdio Splićanin Franjo Manolla, te Poslanica pape Pavla V. Nakon toga slijedi autorov predgovor pod naslovom Blagomu i milomu štiocu, u kojemu, između ostaloga, objašnjava zašto je izabrao baš “bosanski jezik”, potom sadržaj Obrednika i popis psalama po abecedi, pismo pape Grgura XIII. o Grgurovskom kalendaru iz 1581. god., te sam Kalendar na 82 stranice. Potom dolazi Spovidanje prave vire koje se ima činiti slovinski od istočnih karstjana, a koje će tek 1642. god. doživjeti službeno latinsko izdanje. Riječ je o revidiranoj ispovijesti vjere pape Grgura XIII., koju je papa Urban VIII. odobrio i propisao 23. lipnja 1633. god., a vjerojatno je njezino uvrštenje u Ritual rezultat nastojanja Propagande da se ta nova Urbanova ispovijest što prije raširi. Napokon dolazi prijevod Rituale Romanum, s označenim stranicama od 1-394, a nakon njega Kašić donosi nekoliko dodataka na ukupno 51 stranici: blagoslov vode uoči Vodokršća, zaklinjanja primoguća i vridna, još jednu zakletvu protiv nevremena, te blagoslov krunica i blagoslov ruža Presv. Rožarija. Na samom se kraju Obrednika nalaze još 4 stranice ispravaka.

Blagoslov vode uoči Vodokršća svoje će mjesto naći u nekim krajevnim obrednicima, vjerojatno zaslugama franjevaca koji će u turskom razdoblju svoje djelovanje proširiti duboko u područje južne Ugarske, a na takav će način jedan prastari hrvatski (točnije istočni) blagoslov zaživjeti ne samo na hrvatskim, nego i na mađarskim područjima. Navedena će zaklinjanja s vremenom iščeznuti, dok će se blagoslov krunica i blagoslov ruža Društva Presvetoga Ružarija, podijeljeni Redu sv. Dominika, zadržati, te sadržajno nepromijenjeni naći u hrvatskim izdanjima Rimskog obrednika iz 1893. i 1929. god.

Pretpostavljamo kako se Kašićev obrednik mogao značajnije koristiti na području današnje istočne Hrvatske i Srijema do kraja turskog razdoblja, odnosno do razdiobe crkvenih granica, no isto tako vjerujemo da su od tada ugarske crkvene vlasti, pod čiju je jurisdikciju ponovno potpalo to područje, u rukama svećenika radije željele vidjeti Ostrogonski ili barem latinski Rimski obrednik, nego hrvatski. Osim toga, konkretni su primjerci Kašićeva obrednika, bez ponovljenog izdanja, s vremenom morali dotrajati i tako se i sami diskvalificirati. Na takav je način Kašićev prijevod, unatoč njegovoj živoj želji da se Obrednik usidri i u krajevima pod Turcima, ipak svoje pravo mjesto našao u drugim, napose primorskim biskupijama, a kao takav prvenstveno bio pomoć popovima glagoljašima koji nisu znali latinski, kao i onim svećenicima koji nisu dostatno poznavali ni glagoljicu ni latinski jezik.

Ipak, posredstvom Kašićeva obrednika u mnogim je kontinentalnim krajevima zaživio i dugo se održao posebno lijep i svečan blagoslov vode na Vodokršće (Bogojavljenje), blagoslov koji svoje podrijetlo vuče iz istočne tradicije, a u zapadne liturgijske knjige ušao je preko glagoljske tradicije. Iako ga je službena Crkva, zbog njegova istočna podrijetla, pokušavala nekoliko puta dokinuti, taj je blagoslov preživio sve do Drugog vatikanskog sabora, pa tako imamo primjerice potvrdu da se još 60.-tih godina 20. st. slavio u đakovačkoj prvostolnici. (Cjelovit uvid u taj blagoslov: Blagoslov vode na Vodokršće.)

S obzirom na sve rečeno, ostaje nam samo zaljučiti da je Kašić, unatoč tome što je bio ne samo nedovoljno priznat, nego podcijenjen i prezren od svojih suvremenika, ostavio neusporedivo veće i dragocjenije tragove od mnogih drugih, kako na jezičnom području, tako i na području teologije, napose na biblijskoj i liturgijskoj grani. U tom smislu ponosno ističemo ne samo njegovu učenost i rad od kojega cjelokupan naš hrvatski narod ima i koristi i časti, nego još više na činjenicu kako je bio svećenik i teolog, te je kao mnogi i mnogi drugi teolozi tijekom povijesti, koji su također svojim znanjem i radom ostavili neprocjenjivo blago, zaslužio da se to uvijek naglasi, nasuprot današnjim raznim pokušajima da se Crkva proglasi nazadnom i neznanstvenom, jer svatko tko imalo poznaje i povijest i kulturu i ono što nazivamo “znanstvenost”, itekako zna da su upravo teolozi prednjačili na svakom području.

I kao dodatak ovom radu, napominjemo kako su Kršćanska sadašnjost i Zavod za hrvatski jezik Hrvatskoga filološkog instituta izdali u Zagrebu 1993. god. reprint izdanje Kašićeva obrednika, i to prema primjercima koji se čuvaju u isusovačkoj Znanstvenoj knjižnici “Juraj Habdelić” u Zagrebu, a može se prelistati ovdje dolje.