Biskupija Linz u raljama parafilijske umjetnosti i teologije

Uvod

Uopćeno gledano, može se reći da smo kao vjernici izgubili osjećaj za sveto. Crkve su nam, doslovno ili figurativno, velikim dijelom pretvorene u muzeje, galerije i izložbene prostore, ne zastajemo da se divimo umjetničkim djelima u svetom prostoru, a kamoli da preko njih kontemplacijom nastojimo otkriti štogod od Božje ljepote. Još više, kroz stoljeća baštinjena veličanstvena religiozna i sakralna djela koja tumače otajstva spasenja nerijetko se zamjenjuju nekim novim uradcima koji se ne mogu nazvati umjetnošću, nego tek majstorskim radovima, a nerijetko ni tako. S gubitkom osjećaja za transcendenciju gubi se i strahopoštovanje pa se sve češće može čuti kako se u svetom prostoru izdvode performansi, plesovi, organiziraju glazbene večeri, izložbe i sl., i to na način da njihove poruke odudaraju od namjene svetoga prostora, a ponekad ga iskorištavaju do razine svetogrđa. Nasuprot tome, sveti prostor namijenjen je štovanju Boga i sve u njemu mora biti usmjereno prema duhovnom uzdizanju vjernika u pobožnosti i razumijevanju otajstava. Iako u tom smislu posebno treba voditi računa o svetosti i dostojanstvu unutrašnjosti crkve kao prostora u kojem se sabire zajednica vjernika da bi slavila svetu Misu i druge bogoslužne čine, ne smije se zanemariti ili povrijediti dostojanstvo cijele zgrade kao svetog zdanja koje je podignuto zato da bi svaki njegov dio bio u službi slavljenja Boga.

Erotska skulptura žene koja rađa u katedrali u Linzu

Svjedoci smo kako se u novije vrijeme ne pazi previše na to, nego se događa da se liturgijski prostor olako ustupa u profane svrhe, obično pod prividom umjetnosti. Između sve većeg broja takvih primjera, posebno je zanimanje javnosti izazvalo djelo Crowning (krunidba), postavljeno u kapeli zapadnog tornja u katedrali Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Linzu u sklopu serije događanja DonnaStage o stogodišnjici posvete katedrale. Riječ je o umjetničkoj instalaciji koju je financirala i organizirala Biskupija Linz, a predstavlja skulpturu koja se pripisuje trima umjetnicama: idejno Esther Strauß, u izradi Theresi Limberger, a s obzirom na patiniranje Klari Kohler.

Skulptura bi se mogla opisati kao naturalistički prikaz trudne žene u trenutku porađanja, a karakteriziraju je erotski torzo, maskulinizirane ruke i noge, goli trbuh i gola raširena bedra s eksplicitnim prikazom izlaska dječje glavice iz rodnice, oko koje raširena stidnica prirodno oblikuje krunu. Odatle i engleski naziv djela: crowning. Dok se rukama oslanja na stijenu, glava žene zabačena je unazad s pogledom prema nebu i nalazi se u grču porođajnih bolova koji licu daju pomalo groteskan izgled. Zanemarujući činjenicu da su ženi ruke i noge, posebno šake i stopala, prikazani mimo prirodnih anatomskih karakteristika, skulptura bi se u nekom svjetovnom ambijentu, npr. na odjelu ginekologije, i s obzirom na ideju i s obzirom na izvedbu mogla ocijeniti vrlo zanimljivom i vrijednom. U crkvenom pak ambijentu u kojem cjelokupna zgrada katedrale predstavlja sveti prostor i ni jedan se njezin dio ne može apsolutno odvojiti od bogoštovne i ćudoredne svrhe, takva skulptura s erotskim i pornografskim elementima čini se vrlo neprimjerena.

Erotska skulptura žene koja rađa ne predstavlja Blaženu Djevicu Mariju

Problematiku još više produbljuje tvrdnja da skulptura ne predstavlja bilo koju ženu, nego Gospu koja rađa na stijeni, prikazanu iz feminističke i, čini se, ateističke perspektive. Da umjetnice u tom prikazu smjeraju na Blaženu Djevicu Mariju vidljivo je iz nekoliko očuvanih ikonografskih pravila: u aureoli, crvenoj donjoj haljini, plavom plaštu sa zlatnom podstavom te bijelim velom (koji, znakovito, nije na glavi nego u ruci). Međutim, riječ je o atipičnom i provokativnom prikazu koji ne uvažava druge nužne zakone ikonografije, simbolike i liturgike zapadnog kršćanstva u predstavljanju Bogorodice i ne udovoljava kriterijima lijepe, a kamoli religiozne ili sakralne umjetnosti Katoličke Crkve, niti ih može proizvoljno mijenjati prema vlastitim preferencijama ili pod krinkom umjetničkih sloboda, i zato i samu pomisao da takva skulptura može predstavljati Blaženu Djevicu Mariju treba s indignacijom odbaciti.

Takav ginekološki prikaz poroda ipak je povrijedio mnoge vjernike diljem svijeta zbog inzistiranja umjetnika i organizatora da je riječ o Blaženoj Djevici Mariji, a time i zbog izostanka dužnog poštovanja prema svetosti i intimi Bogorodice, zbog obezvrjeđivanja svih četiriju marijanskih dogmi, a posebno o bezgrešnom začeću i o svetoj Mariji kao vazda Djevici, zbog izlaganja takve skulpture u svetom prostoru, a ponajviše jer je sve to bilo uz znanje, odobrenje, financiranje i opravdavanje Biskupije Linz. U tom svjetlu posebno valja istaknuti kako je oko 500 hrvatskih katolika iz Linza i šire okoline 1. srpnja, četiri dana nakon otvorenja izložbe, uz znanje pa čak i sudjelovanje katedralnog svećenika koji je dozvolio izlaganje skulpture, organizirano došlo u katedralu i kao zadovoljštinu za učinjeno svetogrđe zajednički molilo Boga za oproštenje. Prethodno je 29. lipnja na platformi CitizenGO pokrenuta online peticija za uklanjanje skulpture, a upućena biskupu Linza Manfredu Scheueru i katedralnom svećeniku Maximilianu Strasseru, no unatoč tim nastojanjima, Biskupija nije uklonila djelo iz svetog prostora i time je još više povrijedila vjerničke osjećaje pa ne čudi što ga je nepoznata osoba obezglavila. Nakon toga izložba je zatvorena za javnost, ali skulptura nije uklonjena.

Odgovornost i obveze biskupa Linza

No, ne treba se oko svega toga previše uzrujavati, također ni zato jer je pila okrenuta naopako pa su vjernici koji brane svoje svetinje ispali vandali i nazadnjaci, a oni koji tako bezočno gaze po dostojanstvu Blažene Djevice Marije i osjećajima vjernika vrsni i napredni umjetnici, kritičari i teolozi, nego samo treba ustrajno podsjećati biskupa Manfreda Scheuera da je dužan svoju biskupsku službu vršiti u skladu s onim što piše u Konstituciji o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium:

„Biskupi treba da svojski nastoje udaljiti od Božjih zgrada i od ostalih svetih mjesta ona umjetnička djela koja se protive vjeri, ćudoređu i kršćanskoj pobožnosti te vrijeđaju pravi vjerski osjećaj, bilo iskrivljeno oblicima, bilo nedostatnom, osrednjom i prividnom umjetnošću“ (br. 124). 

Da te riječi nisu tek savjeti, nego njihovo nepoštovanje povlači stegovne mjere, opominje ga i Zakonik kanonskoga prava:

„U svetom mjestu neka se dopusti samo ono što služi vršenju ili promicanju bogoštovlja, pobožnosti i vjere, a zabranjuje se sve što nije u skladu sa svetošću mjesta” (kan. 1210).

Na takvu revnost potiče ga i Katekizam Katoličke Crkve, ovom odredbom:

„Biskupi moraju, sami ili po svojim zastupnicima, voditi skrb o promicanju sakralne umjetnosti, stare i suvremene, u svim njezinim oblicima, te, s istom religioznom brigom, iz liturgije i bogoslužnih prostora uklanjati sve što nije sukladno istini vjere i autentičnoj ljepoti sakralne umjetnosti“ (br. 2503).

Skulptura „Gospe koja rađa“ provokacija je feminističkih aktivistica

Da se djelo triju navedenih umjetnica protivi i vjeri i ćudoređu i kršćanskoj pobožnosti i da zbog svoje iskrivljene, nedostatne, osrednje i prividne umjetnosti vrijeđa pravi vjernički osjećaj, jasno su pokazale i Esther Strauß i Theresa Limberger u svojim reakcijama na čin uništenja skulpture. Prva je rekla da još uvijek postoje ljudi koji dovode u pitanje prava žena na vlastito tijelo te da moraju zauzeti odlučan stav protiv toga, a druga da su netolerancija, zaostalost i nedostatak prosvijećenosti u Katoličkoj Crkvi zastrašujući. Time su otkrile svoje motive i pokazale da je njihova feministička perspektiva promišljanja o rođenju Isusa kroz oblikovanu skulpturu tek drski aktivizam koji promiče pobačaj, transrodnu ideologiju i civilizaciju smrti te da je kao takav spreman u borbi protiv ćudorednog učenja Katoličke Crkve poduzeti odlučne korake.

Na to upućuje i činjenica da u njihovom djelu nije naglasak na Isusu, Bogu koji postaje Čovjekom za spas svijeta, nego se fokus tendeciozno prenosi na Mariju koja rađa, opet ne u svjetlu Bogorodice, nego u svjetlu povijesno značajne žene čiji je umjetnički prikaz oblikovao mizoginu zapadnu kulturu i moral, a to se mora promijeniti u skladu s feminističkim ciljevima. Oni su jasno napisani i objavljeni u prospektu DonnaStage, gdje se na samom početku tvrdi da su tijekom izgradnje katedrale bile raširene idealizirane slike Marije, Josipa i malog Isusa kao ‘Svete Obitelji’ (u izvorniku stavljeno u navodnike!), a kao takve poslužile su kao predlošci za izgradnju obitelji na temelju rodno specifičnih, heteronormativnih dodjela uloga, ali danas raste svijest o nebinarnim rodnim identitetima i pluralnim obiteljskim konstelacijama, pa se Sveta Obitelj, kako će se insinuirati na više mjesta, treba kritički preispitati (sic!). Brošura uz te feminističko-heretične tvrdnje, izravno glorificira transrodnost (str. 18) i promovira poganske obrede kroz lik “Majke Prirode” i “Majke Zemlje” (str. 22). Smijemo li si stoga priuštiti malo drskosti pa se zapitati je li biskup Linza umno ograničen da ne vidi takav feministički, rodnoideološki i poganski aktivizam ili je toliko duhovno otupio da teološkim i umjetničkim stručnjacima koji ga okružuju daje punu slobodu da otvoreno uništavaju katoličku vjeru i njezino ćudoređe?

Vulgarnost koje se stide i svjetovni mediji

Ako se ponovo vratimo na samu skulpturu, možemo primijetiti da su je čak i mnogi između onih koji u njoj ni ne pokušavaju vidjeti išta dublje od feminističkih i svjetovnih ideja prepoznali neukusnom i neprimjerenom, a o tome svjedoči činjenica da je ni liberalni sekularistički mediji na fotografijama ne prikazuju frontalno, nego postrance, razumijevajući da je tu riječ o zadiranju u ljudsku intimu, svođenje žene na puki objekt, a uzvišenost čina rađanja na pornografiju. Jednako tako ni Biskupija Linz nema hrabrosti na svojoj mrežnoj stranici pokazati svu tu „umjetničku“ i „teološku“ ljepotu fotografijama frontalno prikazane golotinje pa se pitamo zašto, ako je ona toliko prirodna, sveta, vrijedna i dostojna same Blažene Djevice Marije? Nije li svrha religiozne i sakralne umjetnosti pozivati na kontemplaciju i prebiranje očima i srcem po cjelovitom djelu kako bi dovela do skrušenog prigibanja koljena i izlijevanja duše na molitvu, a kloniti se svakog jalovog ovozemaljskog mudrovanja, racionalizacije i rasprava koje se iscrpljuju same u sebi? U tom smislu, iako razumijemo sve ono mnoštvo zgroženih katolika koji se bune protiv dijeljenja fotografija skulpture na društvenim mrežama, ipak smatramo da su dobro učinili oni mediji koji su fotografije takve opscenosti podijelili iz svih kutova, jer su time pokazali svu ozbiljnost slučaja i upozorili na odgovorne. Uz to, nije li smiješno, ili barem neozbiljno da se središnja ideja djela i os kritičkog promišljanja – uzvišenost vaginalnog krunjenja – ne želi ni pokazati?

Zato se može zaključiti da sporna skulptura, okolnosti u kojima je nastala, gdje je izložena i kako je protumačena ilustrira cijeli niz društvenog i crkvenog oronuća, kako s obzirom na samu umjetnost, tako i s obzirom na općeljudske vrline i kršćanske kreposti, a posebno s obzirom na teologiju, duhovnost i pobožnost. Sve nam to pokazuje kako nismo samo izgubili osjećaj za sveto, nego i za svetogrđe, odnosno otkriva gorku istinu koliko je Crkva uspjela potonuti, zahvaljujući i pojedincima koji vulgarne zamisli provokativno podastiru katoličkoj javnosti i izlažu ih u svetom prostoru bez ikakvih sankcija i uz tek iznimno rijetko negodovanje iz redova episkopata.

Parafilijska umjetnost i parafilijska teologija

Primjećujemo da se ta degeneracija redovito vrti oko seksualnosti pa bi se možda mogla imenovati ovim sintagmama: parafilijska umjetnost i parafilijska teologija. Parafilija je seksualni poremećaj širokoga spektra, a riječ je o postizanju uzbuđenja putem atipičnih objekata ili ponašanja. Svoj intenzitet posebno dobiva na temelju količine štete ili boli koje se nanose onima koji su pogođeni takvim ponašanjem. Kada u tom kontekstu govorimo o parafilijskoj umjetnosti, mislimo na uvjerenje da je rezbarija iz Linza plod nekromanijsko-egzibicionističkog koncepta osoba čiji umjetnički domet ne prelazi razinu performansa i instalacija, a kada govorimo o parafilijskoj teologiji, mislimo na činjenicu da su nositelji i podupiratelji tih nastranih ideja teolozi, laici i klerici, koji uživanjem u oskvrnjivanju svetoga i nepropitljivoga namjerno izazivaju bol onima koji to vide kao svetogrđe. Da bismo to pojasnili, proći ćemo kroz nekoliko točaka preko kojih ćemo nastojati pokazati stogodišnji put jednog pada od dubokog razumijevanja značenja svetosti do veličanja svetogrđa u Biskupiji Linz.

Od ljepote do strahote katedrale u Linzu

Crkva Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u Linzu naziva se i nova katedrala, za razliku od stare katedrale, građene od 1669. do 1678., posvećene svetom Ignaciju Lojolskom, a koja je bila stolna crkva od osnivanja Biskupije Linz 1785. do 1909. Nastanak nove katedrale ima svoju lijepu povijest i dirljivu pouku, koja nažalost pokazuje koliko je današnji odnos prema tom svetom mjestu, točnije prema Bogu, izokrenut.

Neogotička katedrala Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, poznata i kao katedrala Svete Marije i Mariendom, najveća je crkva u Austriji. Njezina je gradnja potrajala od 1. svibnja 1862. do 29. travnja 1924., kada je posvećena, dok je u cijelosti dovršena 1935., a taj su veličanstveni sveti prostor Bogu na slavu u potpunosti financirali vjernici svojim darovima. Na takav su način, iako je crkva građena u teškim vremenima neimaštine, promicanja jozefinizma i svjetovnog liberalizma, nastanka, djelovanja i kraja Austro-Ugarske monarhije, a nisu je mimoišli ni Prvi svjetski rat i bijeda poraća, vjernici pokazali koliko je njihova vjera snažna i kolika je bila živa svijest da crkve trebaju biti veličanstvene jer se njima daje slava Bogu, jedinome Svetom. Također su pokazali što znači Crkva: zajednica, sveti zbor onih koji su okupljeni oko svetih otajstava i koji svojim materijalnim odricanjima i doprinosom za potrebe Crkve životno pokazuju zajedništvo pastira i vjernika. 

Danas je Linz treći po veličini grad u Austriji, a posebno se želi razvijati kao središte kulture i znanosti. Dakako, pritom se kultura bazira na suvremenom pogledu na umjetnost, a koji rijetko računa s onim postulatom po kojem prava umjetnost nužno primatelja poruke potiče na udivljenje i uzdizanje duše, nego je više bazirana na izazivanju šoka kroz tzv. slobodu izričaja koji ne poznaje granice. U tako shvaćen okvir kulture sasvim se prirodno uklapa i skulptura postavljena u katedrali Bezgrešnog začeća. Kako, naime, prosvijećeni teolozi, svećenici i biskupi ne bi ispali nazadni, i oni se dragovoljno bacaju u zagrljaj moderne umjetnosti, štiteći više umjetničku slobodu nego vjerske istine, i tako dopuštaju da se probiju dosad neprobijene granice. (Vjerojatno se motivacija može naći i u činjenici da se takvi projekti, posebno oni koji se temelje na marksističkom feminizmu, rodnoj ideologiji i ismijavanju svetinja Katoličke Crkve, obilato financiraju i nagrađuju iz različitih svjetovnih fondova, dok se materijalna potpora koja dolazi od vjernika osjetno smanjuju zbog velikog broja onih koji napuštaju Crkvu.) Tako je Mariendom, točnije zavjetna kapela zapadnog tornja, kako smo već naveli, o 100. godišnjici posvećenja katedrale ponuđena kao mjesto za raspravu o suvremenim pitanjima o ženskim ulogama, obiteljskim slikama i rodnoj ravnopravnosti. Rekli bismo, eto dubokih teoloških i eklezioloških tema koje jasno pokazuju odakle vjetrovi pušu. Eto i jasne slike kako se veličanstvena crkva Bezgrešnog začeća u svom dostojanstvu srozala do najnižih granica.

U tom se smislu mogu kao misaono, duhovno i kulturno oprečne osobe usporediti dva biskupa: onaj koji je započeo gradnju katedrale i onaj koji danas njome upravlja.

Od svetog do svetogrdnog biskupa Linza

Prvi je časni sluga Božji Franz Josef Rudigier (1811.-1884.), profesor crkvene povijesti, kanonskoga prava i moralne teologije, učitelj Franje Josipa I. i brata mu Maksimilijana I., kasnijih careva Austrije i Meksika, a koji je u svojoj 42. godini postao biskup Linza 1853. god. Zapisano je da je kao biskup bio revan, dalekovidan pastir duša, gorljivi branitelj prava Crkve i odlučan protivnik jozefinizma i svjetovnog liberalizma. Svoje je snage stavljao u službu Bogu i Crkvi tako što je promicao katolička udruženja, katolički tisak i katolički društveni pokret te branio konfesionalne škole, a sve ga je to dovelo do kandidata za čast oltara.

Godinu dana nakon što je postao biskup, tj. 8. prosinca 1854. papa Pio IX. proglasio je dogmu o bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije, pa je biskup Rudigier već naredne godine, svjestan dubine tolikoga otajstva po kojem je Blažena Djevica Marija od začeća izdvojena između svih ljudi, odlučio sagraditi novu katedralu i posvetiti je upravo na čast njezine neokaljanosti ljagom istočnoga grijeha. Htio je da katedrala bude majka-crkva svim vjernicima Linza pa je predvidio da bude toliko velika da u nju stane čak 20.000 osoba. Iako je bilo jasno da će se gradnja crkve protegnuti na nekoliko generacija, biskupu je bilo važno da se ona gradi isključivo prilozima vjernika, a to se danas pokazuje kao vizionarski čin koji opominje aktualnog biskupa da ne provodi svoju samovolju obezvrjeđujući činjenicu da je crkva građena novcima predaka današnjih vjernika, a on joj je tek upravitelj.

Nažalost, današnji se biskup Manfred Scheuer, trenutačni zamjenik predsjedatelja Austrijske biskupske konferencije, sudeći prema navedenim okolnostima oko izložbe, ponaša kao apsolutni vlasnik koji se Boga ne boji, a za ljude ne mari. Stoga ne čudi kako se od plemenitih misli biskupa Rudigiera o bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije došlo do obezvrjeđivanja još jedne dogme – o Mariji vazda Djevici – definirane na Lateranskom saboru 649. god. Ironija je da to dozvoljava biskup koji je po struci dogmatičar i bivši profesor povijesti dogmi.

Od ljepote do strahote katedralnih jaslica

Katedrala u Linzu može se pohvaliti velebnim, jedinstvenim i iznimno umjetnički izrađenim jaslicama minhenskog kipara Sebastiana Osterriedera, koje su nastajale od 1908. do 1913. godine, a od godine 1921. smještene su u kripti crkve. Ukupna kompozicija široka je 12 metara, duboka oko 4 metra, a visoka oko 5 metara. To su jedne od najvećih i najvažnijih jaslica na svijetu, s 80-tak figura i skupina figura do visine jednoga metra, izrađenih od lipovog drveta, obojenih i djelomično pozlaćenih, s izuzetkom Isusa u jaslicama koji je načinjen od bjelokosti. Riječ je o najvažnijem djelu umjetnika Ostrerriedera, a koje ima tri postava: za došašće (bez Svete Obitelji), od Badnjaka 24. prosinca, kada se stavljaju Isus, Marija, Josip i pastiri, te od 6. siječnja, kada se u bogojavljenske jaslice uvode tri mudraca s pratnjom i Isus kao dvogodišnje dijete koje sjedi Mariji u krilu. Svaka je figura teološki dobro promišljena, a umjetnički vrsno izrađena do najmanjih detalja. Razumijevajući ulogu Blažene Djevice Marije u djelu otkupljenja i pomno pazeći na pravila ikonografije, simbolike i liturgike, umjetnik u božićnom postavu Mariju prikazuje kako, u crvenoj donjoj haljini, znakom njezine ljudske naravi i kreposnog života, zaogrnuta plavim plaštem sa zlatnim obrubom, simbolom božanske milosti po kojoj je izuzeta od svih ljudi za Majku Spasitelja, i pokrivene glave bijelim velom, znakom djevičanske čistoće, bogobojazno kleči u molitvi pred niskim jaslicama s bijelim lanenim platnom prostrtim preko slame, a na kojem leži novorođeni Isus povijen u pelene. I bogojavljenska kompozicija prikazuje Blaženu Djevicu Mariju kao poniznu službenicu Božju koja svakim dijelom svoga bića upućuje na otajstvo našeg spasenja po utjelovljenju Boga koji se zaodjenuo u čovještvo.

Rezbarija Gospe koja rađa na stijeni, prema onome što se čita na mrežnoj stranici Biskupije Linz, a povodom proteka 110 godina od dovršenja jaslica Sebastiana Osterriedera, želi kritički upozoriti na takav patrijarhalni i time mizogini prikaz Isusova rođenja, odnosno cilj joj je ponuditi feminističku perspektivu i zaroniti u ona područja otajstava koja još nikada nisu bila javno pretočena u djela: ginekološki prikaz Blažene Djevice Marije kako rađa. U tom svjetlu, idejna autorica ne samo da pomiče fokus s Isusa na Blaženu Djevicu Mariju, ne samo da Isusovo začeće i rođenje u sili Duha Svetoga izvrgava ismijavanju i time se izruguje s katoličkim dogmama, nego pretendira postavljeni uradak pretpostaviti veličanstvenim katedralnim jaslicama, tj. ponuditi još jedan postav – onu scenu koja po njoj nedostaje, pa se zato skulptura naziva i Treća Marija. I ona je izrađena od lipovog drveta i jednake je veličine kao i likovi Blažene Djevice Marije u Osterriederovim jaslicama, također je, kako smo već rekli, poštovana norma crvene i plave boje odjeće, ali tu svaka usporedba prestaje. Štoviše, važno je primijetiti kako su Trećoj Mariji umjetnice skinule bijeli veo s glave i time poručile da ne priznaju njezino djevičanstvo ili da je ono barem porodom izgubljeno. Sve nas to vodi pitanju koje je značenje suvremene lijepe, religiozne, a napose sakralne umjetnosti, ako je u njima važnija sloboda umjetnika od Istine.

Od ljepote do strahote sakralne umjetnosti

Današnji digitalni svijet, dostupan gotovo svima, otkriva neizmjerno bogatstvo i ljepotu sakralne umjetnosti kroz povijest, a s posebnim udivljenjem i poštovanjem možemo gledati na one nebrojene umjetnike čijim se djelima divimo u katoličkim crkvama i po kojima u molitvama zaranjamo u dubine otajstava našeg spasenja. Katedrala u Linzu ima se u tom smislu itekako čime podičiti. To je bit sakralne umjetnosti, one pred kojom zastaje dah i siromahu i bogatašu, i neukome i veleumniku i potiče svakog vjernika na slavljenje Boga poradi veličanstvenih djela Njegovih. Religiozna umjetnost nalazi se stubu niže, jer nije nužno usmjerena na bogoslužje, ali također nezaobilazno računa s estetikom, vjerskim istinama, vjerskim osjećajima i uzdignućem duše.

Koliko nasuprot tome bijedno i žalosno izgleda djelo izloženo u katedrali u Linzu, jer je njime ismijan sam Bog koji je odabrao Blaženu Djevicu Mariju od svih ljudi i izuzeo je od istočnoga grijeha da bi je silom Duha Svetoga, u tajnosti svoga mudrog i ljudima nedokučivog nauma, osjenio i učinio svetim šatorom svome Sinu, a našem Otkupitelju. Prečista i neoskvrnjena Bogorodica ostala je Djevica i u porodu, kako to ispovijedamo u Apostolskom vjerovanju riječima: „Vjerujem u Isusa Krista…, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice.“ Kako je samo rođenje izgledalo ne znamo i ne moramo znati, jer je riječ o otajstvu koje se, kako to tumači sveti Ignacije Antiohijski, a ponavlja kardinal Gerhard Ludwig Müller, izvršilo u Božjoj šutnji. Na nama je da tu Božju šutnju ponizno prihvatimo i ne padnemo u zamku grijeha prvih ljudi.

Mogu li to razumjeti feminističke autorice ako njihov domet shvaćanja vjerskih istina ne prelazi biološke okvire, a uloga Blažene Djevice Marije u povijesti spasenja ne nadilazi ulogu bilo koje snažne žene? Tu je srž blasfemije, ali čini se kako milost tog spoznanja nije svima dana. Stoga je važno pokušati zaviriti u mentalni sklop koji pokreće tri umjetnice.

Umjetnički trojac: Esther Strauß, Theresa Limberger i Klara Kohler

Esther Strauß – feministička umjetnica nekromanijsko-egzibicionističkoga tipa

Esther Strauß nema ni jednu provjerenu samostalnu izložbu i teško je objektivno reći da je umjetnica. Naime, prema najjednostavnijoj definiciji, umjetnik je onaj koji stvara umjetnička djela, odnosno onaj koji potaknut umjetničkim nadahnućem, uz talent i osjećaj za lijepo, izražava svoje misli, osjećaje i ideje u stvaranju nečeg novog. Esther Strauß nije na takav ni na bilo koji drugi način stvorila djelo, spornu skulpturu, nego je tek o njemu dobila ideju. U poštenom svijetu reklo bi se da je prisvojila djelo koje joj ne pripada, kako joj to i poručuje otac prave autorice, umjetnički fotograf i promicatelj zaštite prirode Josef Limberger.

Čini se kako i ostala njezina djela pokazuju da ne zaslužuje da je se naziva umjetnicom, nego tek onom koja izvodi performanse i jezično ih opisuje te ponekad postavlja jednostavne instalacije. Tako, na temelju njezinih djela objavljenih na vlastitoj mrežnoj stranici, izvodimo zaključak da je najvažnije između njih nekromanijsko-egzibicionistički performans koji je izvela tako da je rukama kopala djedov grob te na toj zemlji koju je unijela u svoju sobu gola prespavala jednu noć. Usput snimila i još pokoju sliku svoga golog tijela, a slično je učinila i u nekim drugim performansima koji pokazuju njezinu opsjednutost mrtvacima, vještičarenjem i vlastitom golotinjom. U tom je kontekstu lakše razumjeti i njezinu parafilijsku ideju da i Blaženu Djevicu Mariju prikaže vulgarno i pornografski.

Ništa što o njoj pronalazimo na internetu ne upućuje na zaključak da je vjernica, pogotovo ne katolkinja (izuzev tvrdnje da je 2008. god. bila prva pustinjakinja u egzotičnom eremitoriju postavljenom u vrhu tornja katedrale u Linzu, iako se na drugom mjestu navodi da je on otvoren godinu poslije), ali pokazuje da su joj rituali vezani uz pokojnike posebno dragi. Zato je i razumljivo da ne može prihvatiti upućene kritike da je njezina ideja plitka i bogohulna, jer takav konceptualizam nema ničega zajedničkog s religioznom, a pogotovo sakralnom umjetnošću Katoličke Crkve.

Uz to, osim ako nije u pitanju lapsus calami, Esther Strauß pokazuje da ne zna ni na koji se dan slavi Isusovo rođenje. Naime, u objavljenom PDF-u na stranici Biskupije Linz, koji su, zajedno s idejnom umjetnicom, priredile nositeljice projekta DonnaStage, i u kojemu odgovaraju na najčešća pitanja vezana uz skulpturu Krunidba, Esther Strauß na stranici 7 navodi kako milijuni ljudi slave Isusovo rođenje 24. prosinca. Malo poslije donosi i insinuaciju da je kršćanstvo od poganstva preuzelo ideju božice Majke i transformiralo je u aseksualan lik Majke Božje, a koji je poslužio za patrijarhalnu dominaciju kroz povijest. 

Nama ostaje pitanje koje su to umjetničke i vjerničke reference po kojima je Esther Strauß zaslužila da je iz Biskupije Linz pozovu da se izrazi o tako teškoj teološkoj i dubokovjerničkoj temi kao što je Sveta Obitelj?

Theresa Limberger – još jedna feministička umjetnica bez umjetničkih djela

Theresa Limberger stvarna je autorica skulpture iz katedrale u Linzu, odnosno ona koja je oko 200 sati rezbarila kip po ideji Esther Strauß, što je čini više majstoricom nego umjetnicom. Ni ona nema provjerenih samostalnih izložbi, a ima tek jednu skupnu, i to iz 2010. god., dok je bila studentica ili eventualno diplomantica. Unatoč tome, na temelju nedokučivih zasluga zavrijedila je i povjerenje i izložbeni prostor i obranu Biskupije Linz.

Ovdje nije naodmet ni dodati kako je otac Therese Limberger na svom Facebook profilu 29. lipnja podijelio nekoliko fotografija dovršene skulpture svoje kćeri, snimljenih u dvorišnom ili nekom sličnom vanjskom prostoru, ali bez aureole, što nas vodi do pomisli da prvotna ideja djela možda ni nije bila otvoreno vezana uz Blaženu Djevicu Mariju, nego je ona naknadno domišljena u skladu s feminističkim ciljevima. Na tu vjerojatnost upućuje i uvjeravanje javnosti da je nastanak djela povezan uz 110. obljetnicu dovršetka Ostrerriederovih jaslica, iako je prošla godina više. S obzirom na sve okolnosti, ne bi ni to bilo čudno.

Bit će zanimljivo i vidjeti hoće li obezglavljena skulptura biti popravljena, jer je vjerojatno Theresa Limberger ozlojeđena zbog oduzimanja autorstva pa će možda idejnoj autorici predložiti da pokaže svoje umjetničke sposobnosti liječenjem svoga djela.

Klara Kohler – ipak malo drukčija umjetnica

Klara Kohler umjetnica je koja, između ostaloga, posebnom tehnikom stvara crteže od pepela, nastojeći time izraziti odnos stvaranja i prolaznosti. Imala je jednu samostalnu i 26 skupnih izložbi. Uglavnom izlaže zajedno s umjetničkim partnerom Franzom Frauenlobom, koji je imao udjela i u skulpturi Therese Limberger. Njezina su djela izlagana u crkvama i samostanima, a nekoliko je puta napravila korizmeno platno koje je bilo razapeto u svetom prostoru. Religiozni izričaj Klare Kohler prilično je zanimljiv, iako više usmjeren na traženje ovozemaljskog smisla postojanja, nego što bi pokazivao traganje za Božjim licem i izražavao slavu Stvoritelju i Otkupitelju. Prema onome što se javno može pronaći o trima umjetnicama, Klara Kohler u umjetničkom smislu i religioznom izričaju visoko nadmašuje ostale dvije. No, njoj je u ovom radu povjerena tek zadaća patiniranja, a nju je obavila korektno.

Posredništvo feminističkog tima okupljenog oko projekta DonnaStage

Odabir i poziv umjetnika proveden je na prijedlog povjesničarke umjetnosti dr. Martine Gelsinger, kustosice za suvremenu umjetnost i konzultantice u Odjelu za umjetnost i kulturu Biskupije Linz, u koordinaciji s timom projekta DonnaStage i naknadno s nositeljima projekta katedrale Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Čini se da je njezina najvažnija uloga u projektu DonnaStage povezivati umjetnice s crkvom, neovisno o njihovoj vjeri, točnije omogućiti im financijsku i prostornu podršku Biskupije Linz. Protočnost tih zahvata u vidu kustoskog posredovanja snažno obuhvaća i mnoge zaposlenike i diplomante s Katoličkog privatnog sveučilišta u Linzu, na kojem je i kustosica Gelsinger doktorirala, a između svih naročito se agilnošću ističu povjesničarka umjetnosti i arhitekture dr. Anna Minta i vječita studentica, a ipak asistentica na Institutu za fundamentalnu teologiju i dogmatiku Martina Resch.

Uz njih, snažan doprinos projektu DonnaStage pružaju i Veronika Kitzmüller, duhovna asistentica Katoličkog ženskog pokreta Gornje Austrije koji se, između ostaloga, zalaže i za promicanje propovijedanja žena u svetoj Misi i uvođenje službe đakonisa, te Eva-Maria Kienast, upraviteljica Ženske kuće, odnosno centra za obrazovanje unutar kojeg se mladim umjetnicima osigurava besplatno stanovanje. Projekt DonnaStage organiziran je u suradnji s medijskim partnerom Svijet žena, časopisom koji izdaje Katolički ženski pokret Gornje Austrije, a prepoznatljiv je po tome što promiče feminističke ideje i radosnu otvorenost svim vidovima seksualnosti. Svoj doprinos daju i Žene katedrale, odnosno 30-tak žena različitih zanimanja, godina, vjeroispovijesti i svjetonazora, koje se naizvan prepoznaju po posebno dizajniranim personaliziranim šeširima, a pozvane su otkrivati svoje omiljeno mjesto unutar katedrale, odatle govoriti o svom životu i vjerskom iskustvu te pozivati posjetitelje na slušanje, zadržavanje i otkrivanje događanja koja nudi DonnaStage. Vrijedno je napomenuti da su svi navedeni odsjeci pod financijskim patronatom Biskupije Linz te da se Katoličko privatno sveučilište prepoznaje kao rasadište onih koji će u tom razgranatom feminističkom pastoralu preuzeti važne uloge.

Čini nam se da je opravdano zaključiti da su okupljeni oko projekta DonnaStage feministički fundamentalisti koji svoje mizandrijske zamisli promoviraju bez obaziranja nanose li time nekome nepravdu i duševnu bol. U tom smislu najveća odgovornost oko sablazni koju je izazvala instalacija Krnunidba leži na njima kao posrednicima između umjetnica i Biskupije. Dok se, naime, za umjetnice može pronaći određeno opravdanje, jer se čini da ne razumiju značenje katoličke vjere i zato ne mogu shvatiti ni ulogu Blažene Djevice Marije u povijesti spasenja, organizatorice projekta DonnaStage uglavnom su teološki izobražene i povjerene su im značajne uloge u Biskupiji, ali unatoč tome svjesno zanemaruju prvenstvo vjerskih istina, svetog prostora, pobožnosti, vjerničkih osjećaja itd., i podređuju ih feminističkim ciljevima, napose onim koji se odnose na obezvrjeđivanje institucije braka i razbijanje naravnih spolnih razlika, te onim koji su u službi zauzimanja crkvenih hijerarhijskih pozicija kako bi se željene promjene mogle ostvariti. Sve pod vidom povezivanje Crkve, kulture i društva.

U skladu s tim, glavne nositeljice projekta DonnaStage, kao i rektor Katoličkog privatnog sveučilišta Christoph Niemand javno su podijelili svoje viđenje cjelokupne situacije, a svima je zajedničko, uz neznatna međusobna odstupanja i eventualno priznanje da su neki skulpturu mogli doživjeti kao provokaciju, to što bezrezervno ističu važnost poštovanja umjetničke slobode nauštrb svetinja i stavljaju težište na ozbiljnost čina obezglavljivanja skulpture, a da pritom uopće ne propituju svoju odgovornost u tome. Njih ne zanima silna patnja pobožnih vjernika diljem svijeta koje su sablaznili zbog gaženja dostojanstva prečiste Djevice i Majke Crkve, nego u njoj uživaju. A rezultat je pad Biskupije Linz u ralje parafilijske umjetnosti i teologije.

No, ipak najveća je odgovornost za to na biskupu i odgovornima za čuvanje i promicanje sakralne umjetnosti u katedrali Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije.

Odgovornost biskupa i zaduženih za katedralu

Kako smo već naveli, crkveni dokumenti opominju biskupe da se moraju svojski truditi da udalje iz Božjih zgrada ona umjetnička djela koja se protive vjeri, ćudoređu i pobožnosti te vrijeđaju pravi vjerski osjećaj, bilo da je riječ o iskrivljenim oblicima, bilo da je riječ o nedostatnoj, osrednjoj ili prividnoj umjetnosti (ponovo usp. Sacrosanctum Concilium, br. 124). Mnogobrojne javne reakcije vjernika diljem svijeta pokazuju da je instalacijom Krunidba u katedrali u Linzu duboko povrijeđen vjerski osjećaj, jer se izložena skulptura i po svojem obliku i po osrednjosti i po prividnoj umjetnosti protivi vjeri, ćudoređu i pobožnosti. Štoviše, vjerojatno je riječ o djelu koje je izazvalo dosad najsnažniju povredu osjećaja vjernika na razini cijele Katoličke Crkve. Stoga je bilo normalno očekivati da će se biskup ispričati zbog sablazni i poduzeti sve potrebno da se skulptura odmah ukloni iz svetog zdanja, no on to nije učinio ni nakon što su mu mnogi vjernici pisali, ni nakon što je pokrenuta peticija na CitizenGO i prikupila veliki broj potpisa, ni nakon što su toliki hrvatski katolici došli u samu katedralu i u suzama vapili da se svetogrđe ukloni. Štoviše, dosad se nije ni oglasio.

Jedini znak dobre volje u tom smislu pokazao je katedralni dekan i svećenik dr. Maximilian Strasser koji se, prema svjedočanstvu okupljenih hrvatskih vjernika, ispričao, odgovarao na njihova pitanja pa čak i s njima izmolio krunicu, no čini se da ipak nije razumio dubinu problema, odnosno nije shvatio da su vjernici toliko povrijeđeni jer se silne uvrede nanose Blaženoj Djevici Mariji, a ne njima. Ne znamo je li unatoč tome razmatrano da se djelo ukloni, ali nakon što su umjetnice i organizatorice instalacije podigle buru jer je nepoznati počinitelj u svom pravednom gnjevu uništio glavu skulpture, potpuno se ignorirao uzrok i iskoristila posljedica za daljnju agendu.

U tom smislu, uz već navedene reakcije od strane tima okupljenog oko projekta Donna Stage i Katoličkog privatnog sveučilišta u Linzu, kao i uz mnoge druge feminističke fundamentaliste koji su sve sveli na vandalski čin ultrakonzervativaca, uskraćivanje slobode umjetničkog izražavanja i dovođenje u pitanje prava žena na vlastito tijelo, tek tada se oglasila Biskupija, točnije dr. Johann Hintermaier, biskupski vikar za obrazovanje, umjetnost i kulturu, i to ne službenim priopćenjem, nego tek kratkim osobnim mišljenjem. Priznao je da su u Biskupiji bili svjesni da će instalacijom izazvati rasprave i izrazio žaljenje ako su time povrijedili vjerske osjećaje ljudi, a onda je odmah dodao da najoštrije osuđuje čin nasilja, odbijanje dijaloga i napad na slobodu umjetnika.

Eto, rekli bismo da je sve rekao o ulozi Biskupije Linz u tom slučaju. Ponajprije, pokazao je da se izlaganje skulpture u katedrali nije zbilo nečijim propustom ili podmetanjem, bez znanja biskupa i drugih odgovornih za sakralnu umjetnost, nego namjerno, uz sigurnost da će izazvati reakcije. Dakle, oni koji po svojoj službi i svetom redu trebaju gorjeti žarom Kristovih pastira za očuvanje vjere, ćudoređa i pobožnosti i koji moraju pomno paziti da u svetom prostoru nema ničega što bi vrijeđalo vjerničke osjećaje, svjesno i namjerno odlučili su učiniti suprotno. Problem je, možda još i veći, u tome što uopće ne uviđaju da je skulptura svetogrdna, jer izražava prezir prema neokaljanosti Blažene Djevice Marije u trenutku velikog otajstva po kojem sam Bog iz svoje nebeske transcendencije ulazi u ljudsku imanenciju kako bi nas po drvu križa otkupio od grijeha. Uzvišenost tog neizmjerno velikog otajstva ne može se izraziti vaginalnim krunjenjem, nego samo svetom šutnjom, kako su to jako dobro razumjeli i činili pravi umjetnici kroz povijest. Bol koju osjećaju vjernici, bol je upravo tog otvrdnuća srca koju vide kod onih koji su skulpturu naručili, izradili, izložili, odbili ukloniti i tako je zdušno brane.

Zato iznimno jadno zvuči ono uvjetno ispričavanje vjernicima koje je izrazio biskupski vikar, jer ono ako sadržava glasno nerazumijevanje vjerničkih osjećaja, a koji su još dodatno prezreni izostankom pokušaja shvaćanja razloga uništavanja skulpture, jer je riječ o očajničkom činu spašavanja dostojanstva Blažene Djevice Marije i svetinja Katoličke Crkve, a umjesto toga oni koji bi o tome trebali danonoćno skrbiti sve su sveli na puki čin nasilja. I zato ti isti ne mogu ni razumjeti da su oni ti koji koče dijalog, a još manje mogu razumjeti da onaj vid slobode umjetnika za koji se zalažu nema ništa zajedničko ni sa slobodom ni s umjetnošću. Teško je prihvatiti da to ne razumiju oni kojima je po službi povjereno da njeguju lijepu, religioznu i sakralnu umjetnost.

Zaključak

Biskupija Linz ima prekrasnu katedralu. Izgrađena je na čvrstim temeljima vjere i svetog života biskupa Franza Josefa Rudigiera, na ljubavi i darovima vjernika te u nadi da će se u njoj uvijek na najčišći način davati slava Bogu, prinositi sveta misna Žrtva, njegovati pobožnost, čuvati vjera i štovati bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije. O tim uzvišenim ciljevima mnogi su umjetnici u njoj ostavili divna svjedočanstva i pokazali značenje svete umjetnosti. O 100. godini posvećenja crkve postajemo na osobit način svjesni te ljepote.

Katedrala ima i veličanstvene jaslice, velebno djelo kroz koje umjetnik Sebastian Osterrieder poziva na promišljanje o otajstvu silaska Sina Božjega na zemlju radi nas ljudi i radi našega spasenja, a po neoskvrnjenom tijelu Blažene Djevice Marije. A i puno toga drugoga što su dobri pastiri i vrsni i bogobojazni umjetnici ostavili u baštinu budućim naraštajima poziva na zahvalnost i Bogu i ljudima.

No, čini se kako snovi časnog sluge Božjeg biskupa Rudigiera današnjem biskupu Linza i onima koji su po službi zaduženi za brigu o svetom prostoru i duhovnom dobru vjernika ne znače puno. Iako, naime, grafički i strukturalno izvrsna mrežna stranica Biskupije svjedoči o iznimno bogatom pastoralu i razgranatoj mreži suradnika, očigledno je da je taj pastoral i da su ti suradnici sve manje usmjereni na spasenje duša, a sve više na suradnju s društvom i kulturom, pa i onda ako to podrazumijeva odbacivanje svojih svetinja. U tom svjetlu posebno se ističu feminističke skupine, a svoj su aktivizam otvoreno pokazale preko projekta DonnaStage, napose kroz glorificiranje provokativne skulpture Esther Strauß, Therese Limberger i Klare Kohler i kroz obranu svetogrđa u ime slobode umjetničkog izražavanja. 

Na temelju svega što smo napisali u ovom razmišljanju, ponavljamo da je najveći problem u tome što je Biskupija Linz pala u smrtonosni zagrljaj parafilijske umjetnosti i parafilijske teologije, odnosno u zagrljaj feminističkih i rodnoideoloških fundamentalista koji su ovladali strukturama i izazivaju sablazan na sablazan, a hrane se vrijeđanjem vjerskih osjećaja. Koliko je to duboko, svjedoči i činjenica da su mnogi između njih izgubili osjećaj za svetogrđe i čude se zastrašujućoj netoleranciji, zaostalosti i nedostatku prosvijećenosti, kako je to u riječi uobličila Thersa Limberger, ako netko odbacuje njihovu ideologiju.

Situacija u Biskupiji Linz vrlo je ozbiljna i iznimno štetna za cijelu Crkvu. S obzirom na svjetski domet sablazni vulgarnog i pornografskog prikazivanja Blažene Djevice Marije, bilo bi jako dobro da je reagirala Sveta Stolica i bilo bi jako dobro da smo u većoj mjeri čuli biskupe i svećenike. U ovoj stvari bilo je sasvim dovoljno da se podsjeti na značenje sakralne umjetnosti i na odredbe koje se moraju obdržavati. Ovako će, kako to biva i u drugim područjima, uskoro doći do natjecanja tko će, u ime umjetnosti i kulture, načiniti što veće svetogrđe.

Međutim, svaka medalja ima dva lica, a to znači da su mnogi vjernici, za razliku od navedenih i zavedenih u Biskupiji Linz, jako dobro uočili srž problema i neće ih se, unatoč sve širem feminističkom i rodnoideološkom pastoralu, moći pridobiti za njega. Štoviše, svakom izazvanom situacijom raste mogućnost za produbljivanjem vjere i vjerskog znanja i ne treba u tom smislu podcjenjivati pastoralnu ulogu interneta. Jedino što nedostaje, to je glas Kristu i Crkvi vjernih pastira. Eto prilike da se utječemo molitvom časnom sluzi Božjem biskupu Rudigieru da nam isprosi svetih i hrabrih biskupa te da se po čudu obnove Crkve, po njegovim herojskim krepostima i zagovorom Blažene Djevice Marije nastavi njegova beatifikacija te da bude uveden u društvo blaženika.