Sveti Ignacije Lojolski
Od rođenja do obraćenja. Ignacije Lojolski rođen je u aristokratskoj obitelji u dvorcu Loyola kod Azpeitije, mjesta koje danas ima oko 15.000 stanovnika, u Baskiji, Španjolska, 1491. godine. Kršten je na ime Iñigo. Po dvorcu rođenja prozvan Loyola, a od 1528. godine kao pariški student zove se Ignatius de Loyola: Ignacije ili Vatroslav Lojolski. Dvorac rođenja, od 1738. godine pretvoren u Lojolino svetište i baziliku s pripadnim prostorima, nalazi se u biskupiji San Sebastian koja broji oko 600.000 katolika.
Ignacijev otac zaželje vidjeti sina u crkvenoj službi, a sin sebe u vojničkoj. Visok 1,58 cm, a duhovni gorostas. Izuči vojničku školu i s njome izvrsno vladanje. U mladosti grijeh mu ne bijaše tuđ, ali priznaje da nikada nije nikoga mrzio, niti Boga opsovao. Prijestupe svoje mladosti oplakivaše gorkim suzama. Platonski se zaljubi u neku damu koja bijaše „staležom uzvišenija i od barunice i od vojvotkinje“. Svi mu priznavahu velikodušnost, nesebičnost, diplomatsku vještinu. U obrani Pamplone francusko mu topovsko zrno jednu nogu slomi, a drugu rani, 1521.[1] Ranjenik se vrati kući u Loyolu. Osjećaše neopisive bolove. U vrijeme bolovanja dade se na čitanje „Kristova života“ i životopisa svetaca, osobito na Kempenčeva Nasljeduj Krista. Oduševi se herojskim djelima svetaca i sam sebi govoraše: „Sveti je Dominik učinio ovo, moram i ja. Sveti je Franjo učinio ovo, moram i ja“. Oduševljen božanskom osobom Isusa Krista, odluči njemu se viteški posvetiti i pohoditi Jeruzalem gdje Isus provede velik dio života posljednje tri godine javnoga djelovanja, umrije i uskrsnu. Konačno Ignacije doživje pravo obraćenje ujesen 1521., u svojoj 30. godini života.
Montserrat i Manresa. Željan poći u Jeruzalem, 1522. svrati se najprije u samostan Montserrat kod Barcelone u Katalunji, gdje obavi životnu ispovijed. Tu viteško odijelo zamijeni sirotinjskim, mač kao zavjetni dar položi pred Gospin kip, a konja darova benediktincima. Zbog neprilika osta u mjestu Manresi, ni 20-ak kilometara od Montserrata, gdje se oda pokori, molitvi i postu. Tu poče sastavljati svoja duhovna iskustva u knjigu koja će se kasnije nazvati Los Ejercicios Espirituales – Duhovne vježbe, za koju sv. Franjo Saleški (1567.-1622.) reče da je obratila više duša nego je u njoj slova. Duhovne vježbe, one velike, traju četiri tjedna: u prvom se prolazi Put čišćenja, u drugom se razmatra Život Isusov, u trećem Muka i u četvrtom Uskrsnuće Gospodinovo. Prvi su put objavljene 1548. po odobrenju pape Pavla III. (1534.-1549.) Te su Duhovne vježbe godine 1910. prevedene na hrvatski[2] i potom više puta objavljivane, posljednje izdanje 2021. godine.[3]
U Svetoj Zemlji. Zaplovivši iz Barcelone u Italiju, iz Rima s apostolskim blagoslovom pape Hadrijana VI. (1522.-1523.) doprije do Venecije. Odatle lađom do Palestine. Posjeti Jeruzalem, Betaniju, Betlehem, Jordan, mjesto Isusove kušnje, sa svim prisjećajima na Kristov život, smrt i uskrsnuće. U Svetoj Zemlji provede mjesec rujan 1523. i još bi ostao i kuću sagradio da mu boravak ne zabrani franjevački poglavar koji imađaše sve apostolske ovlasti. Zašto ga franjevci potjeraše iz Svete Zemlje, teško je znati. To ga ipak nimalo ne zasmeta da se i dalje ispovijeda pred franjevcem, do smrti. Ignacije je i nakon osnutka Družbe planirao vratiti se u Svetu Zemlju, čak u jednom pismu desetak dana prije smrti, govori o tome. Sve je ostalo pium desiderium – puka želja.
Studij u Parizu. Da bi ostvario što je naumio, odluči se na daljnje studije. U 33. godini dade se na latinsku gramatiku u Barceloni, zatim na studij filozofije i teologije na sveučilištu u Alcali, pa Salamanci i konačno u Parizu, 1528. U ratu između Francuza i Španjolaca čak se proširi glas da će Francuzi okrenuti Španjolce na ražnju. A hrabri Ignacije pješke iz Barcelone u Pariz, 1037 km, gdje na studiju provede 7 godina. Svojim Duhovnim vježbama dodade Pravila suosjećanja s Crkvom da u katolicima ojača savršen posluh „Svetoj Majci Crkvi hijerarhijskoj“. Postiže stupanj doktora filozofije ili magister artium.
Na Veliku Gospu 1534. sedmorica pariških studenata, među kojima sv. Ignacije, sv. Franjo Ksaver i sv. Petar Faber, zavjetovaše se u kapelici sv. Dionizija na Montmartreu (mons martyrum), da će hodočastiti u Svetu Zemlju i dati se u trajnu službu u siromaštvu i čistoći pod zastavom Kristovom. Ne budu li mogli za godinu dana poći, stavit će se Papi na raspolaganje, neka on odluči. Zaneseni bijahu Isusovom istinom: „Što koristi čovjeku da tijelu svomu ugodi, a duši svojoj naškodi“! Kako bijahu bez glavara, rekoše da im Isus bude glava Družbe.[4]
Godine 1535. Ignacije se teško razboli, vrati se iz Pariza u Baskiju na liječenje.
Ređenje. Godine 1537. dođe u Veneciju. Zajedno s ostalom šestoricom „isusovaca“ zaredi ga za svećenika Vincenzo Negusanti, biskup iz našega Raba (1514.-1567.), 24. lipnja 1537. A Mladu Misu proslavi do godinu i pol na Božićnu polnoćku 1538. u Svetoj Mariji Velikoj u Rimu.
Družba. Budući da ne mogoše poći u Svetu Zemlju, zbog rata između Venecije i Turaka, za Uskrs 1538. Ignacije pozva svoje sudrugove u Rim i ozbiljno odlučiše utemeljiti novi Red, nazvati ga Družba Isusova. Sve izložiše Papi, Vrhovnom svećeniku, Glavi Crkve, Isusovu namjesniku na zemlji, Pavlu III., stavljajući se potpuno njemu na službu „spremni ići posvuda, k Turcima i u novi svijet, k Luteranima ili drugima, k vjernicima i nevjernicima“.[5] Papa godine 1539. usmeno, a godinu dana poslije, 1540., i napismeno bulom Regimini militantis Ecclesiae – „Za upravu vojujuće Crkve“ odobri Družbu Isusovu, s članovima koji su poznati kao siromašni svećenici hodočasnici. Njegovi će redovnici biti u službi Boga, Crkve i ljudi. Oni su kao i drugi, ali ti doživotni zavjetovanici siromaštva, čistoće i posluha imaju i četvrti zavjet, ravan ovima prvima, a to je posluh Svetom Ocu. Papa s njima može izravno raspolagati. Poslati ih u bilo koju zemlju svijeta: u Kinu, u Bjelorusiju, u Brazil, na Madagaskar, k Turcima, k Luteranima, da otvore zavode za školu, sveučilišta, misije. Ignacijevi sudrugovi pođoše u misije po Europi, Aziji, Africi i Americi, on osta u Rimu razvijajući apostolat i pišući svojima pisma od kojih je očuvano 6.795, što cjelovitih što izvadaka.
Sv. Ignacije „utemelji“ i neki ženski red. Javiše se dvije-tri pobožne duše. Ali kako je na razgovore s njima trošio više vremena nego na svoje tri provincije, ukinu i te tri ženske prije nego se pravo i začasniše.[6] Ipak jedna položi isusovačke zavjete, princeza Ivana Austrijska, kći Karla V., poznata kao jedina „isusovka“ u povijesti.[7] Kažu da danas ima 11 ženskih kongregacija koje žive po isusovačkim statutima, ali isusovci za njih ne znaju.
Učilište Gregoriana – bogoslovno sjemenište Germanicum. Želeći obnoviti Rim ne samo moralno nego i kulturno i znanstveno, utemelji Collegium Romanum 1551. Okupi najučenije isusovce kao profesore za sveučilište koje se potom prozva u čast Grgura XIII. (1572.-1585.), njegova zaštitnika, Universitas Gregoriana, kojoj će se od 1928. priključiti Biblijski institut i Orijentalni institut.[8] Godine 1552. Ignacije utemelji Collegium Germanicum-Hungaricum, odgajalište klerika za njemačke krajeve. On mu napisa zavodska pravila. U to vrijeme sastavi Konstitucije Družbe, Ustav, djelo kojim zaželje da „njegova vojska može s najmanje troška postići najveća dostignuća“. Vrhovni poglavar, doživotni general (ad vitam, odnosno ad vitalitatem), imenuje provincijale, poglavare, rektore sveučilišta i zavoda. Izabrani asistenti ili konzultori ne samo da Generala savjetuju, nego ga mogu u krajnjem slučaju, sazvavši skupštinu, suditi i svrgnuti s vlasti. Nikada se to nije dogodilo ni s jednim od 31 generala. Evo kakva treba biti generalova osoba:
„povezana i familijarna s Bogom u molitvi, krjepostan čovjek, pun prave ljubavi i poniznosti i uzor podložnicima, mora obuzdati sve svoje strasti, biti pravedan i strog, dobrohotan i blag, velikodušan i jak, obdaren velikom inteligencijom i sposobnošću prosuđivanja, učenosti i razboritosti, tjelesno zdrav, dobra nastupa i prave dobi, te velike dobrote i ljubavi prema Družbi, zdrava suda i prikladne kulture“.[9] 24 karakteristike!
Ignacije preminu u kući pokraj crkve „Al Gesù“ u Rimu, 31. srpnja 1556., ostavivši 1000 isusovaca. Njegov je slogan Ad maiorem Dei gloriam – „Sve na veću slavu Božju“. Semper magis – „Uvijek više“. Čovjek sve većih želja. Nikada dosta za Boga.
Beatificiran je 1609., papa Grgur XV. (1621.-1623.) kanonizìra ga godine 1622. Njemu je posvećena crkva sv. Ignacija u Rimu, a grob mu je u crkvi „Al Gesu“.[10] Spomendan mu slavimo 31. srpnja.
* * *
Četrdeset godina bez Družbe. Spomenimo jednu crkvenu pustinju kroz 40 godina nakon uzorne isusovačke poslušnosti na razini cijele Crkve. Ukinuće – prihvaćanje. Sint ut sunt, aut non sint, veli generalni prepozit pater Lorenzo Ricci papi Klementu XIV. (1769.-1774.) – „Neka budu kakvi jesu ili neka ih ne bude!“ Klement XIV. franjevac – konventualac, koji 1543. u Rimu sastavi djelo Diatriba theologica – „Teološka rasprava“ – i posveti ga upravo sv. Ignaciju Loyoli, prihvati svjetovni izazov – pritisak burbonske monarhije (francusko-španjolske) i ostalih europskih kraljeva i carica, 1773. godine.
A zapravo otpoče to ukidanje stotinu i više godina prije toga. Godine 1656./57. glasoviti Blaise Pascal (1623.-1662.), filozof i matematičar, objavi 18 pisama nekomu isusovačkom provincijalu,[11] inače remek-djelo francuske književnosti, ali ciničan otrov protiv molinizma i isusovaca. I to moralno pomože ukinuću Družbe. A potom se burni događaji strmoglavljivahu na neslućen način:
U Portugalu isusovcima bijahu sva dobra konfiscirana 1759. godine, 14 godina prije ukinuća.
U Francuskoj javna ljubavnica kralja Luja XV. madame Pompadour, poput Herodijade, hoće glavu otaca isusovaca koji joj uskratiše apsoluciju. U zemlji je zatvoreno 80 kolegija, koje je 3.000 isusovaca uzorno vodilo.
Iz Španjolske je 1767. dovedeno 5.500 isusovaca na lađe i upućeno u Civittavecchia, u Papinsku državu, u progon, ostracizam. Eto ti, Papa, tvoje vojske! Acies ordinata – Bojna postrojba! Bijaše to šest godina prije ukinuća Družbe.
Iste godine istjerani su i iz Napuljskoga kraljevstva i Kneževine Parme u Italiji.
Budući da Družba bijaše de facto dokinuta, još joj preosta samo završni udarac, de jure. Papa izdade bulu 21. srpnja 1773., pisanu u dogovoru sa španjolskim veleposlanikom, pod naslovom: Dominus ac Redemptor noster – Gospodin i Otkupitelj naš – predade je generalu Družbe 16. kolovoza 1773. pod geslom: „Dok je Družbe, nema mira“, odnosno: Aut non sint.[12] I to nakon 233 godina njezina vrlo plodna i vrlo vjerna rada u korist Pape i Svete Stolice, osobito snagom 4. zavjeta, oboedientiae Summo Pontifici, „poslušnosti Vrhovnomu svećeniku“. General Ricci (poglavar Družbe od 1758.), poljubivši Papine papuče, odmah bì iz audijencije pod pratnjom švicarske garde proveden i zatvoren u Castel Sant’Angelo, blizu Vatikana, da mu ne padne na pamet da pobuni svoj brojni izabrani narod. Pokušan je i proces protiv njega, ali je prekinut. Prekinut mu je i život normalnom smrću 1775. nakon dvije godine zatočeništva. Članovi su se mogli vratiti u svijet, a svećenici u dijecezansku službu ili u druge redove. Racionalisti, enciklopedisti, filozofi, iluministi, osobito framasoni jubilaju od veselja. Egzaltirano vrište zbog poniženja Svete Stolice, Svetog Oca i osobito uzorna crkvenoga Reda. Trijumf prosvjetiteljstva. Pokapa se mračni jezuitski red i rod! Osim u protestantskoj Pruskoj i pravoslavnoj Rusiji, gdje carica Katarina dopusti otvaranje novicijata 1780. godine, više isusovaca preživje, te ih Pio VI. (1775.-1799.) nekako odobri najprije usmeno, zatim i napismeno, 1784.
Posljedice? U tome naletu ukinuto je u Crkvi 39 isusovačkih provincija, 61 novicijat, 84 skolastikata (studij filozofije), 176 sjemeništa, 273 misije, 335 rezidencija, 679 kolegija. Red je brojio 22.589 članova: skolastika, bogoslova, braće, a najviše svećenika – 11.293, od kojih najbrojniji bijahu profesori po učilištima i gimnazijama. Među njima bijaše i naš glasoviti Ruđer Bošković u Rimu.[13]
U Dubrovniku nadbiskup Nikola Pugliesi (1767.-1777.) dođe u Kolegij, koji se i danas kiti Boškovićevim imenom, i dade nalog fra Ivanu Stulliju da provede papinski breve!
A tko bijahu ti isusovci?
Voditelji kontroreformacije protiv heretika Martina Luthera, pro Ecclesia et Pontifice – za Crkvu i za Papu!
Voditelji europske mladeži. Na primjer, u Beču u neka doba na njihovu kolegiju 1.000 studenata, a na cijelom Bečkom sveučilištu 200 studenata! Pet puta jači od sveučilišta.
Odgojitelji dijecezanskoga klera kojega su oni, gotovo jedini od crkvenih redova, sustavno izobražavali i odgajali? Svi drugi redovi uglavnom su gledali odgajati vlastitu duhovnu mladež.
Isusovci su svoje formalno ukinuće prihvatili i poslušali besprigovornom disciplinom!
Papinstvo je degradiralo svoj ugled na najnižu točku hlađenja.
Družbu je nakon 40 godina uspostavio Pio VII. godine 1814. bulom Sollicitudo omnium Ecclesiarum – „Salijetanje svih Crkava“. Opet se obnoviše. I bijahu još bolji, još stariji i još noviji. I još poslušniji![14]
Prema godišnjaku Annuario Pontificio 2024. (statistike: 31.XII.2022.) danas ima 1219 isusovačkih kuća, 14.195 članova, od toga 10.270 svećenika,[15] najviše između svih muških redova. Danas iz Družbe ima živih: oko 60 nad/biskupa, aktivnih i umirovljenih, 9 kardinala i Sveti Otac Papa Franjo, jedini isusovac u skoro 500 godina Družbe.
[1] M. Korade – M. Aleksić – J. Matoš, „Ignacije Loyola“, u: Isusovci i hrvatska kultura, Zagreb, 1993., str. 8.
[2] J. Celinšćak, Duhovne vježbe sv. o. Ignacija Lojolskoga, Sarajevo, 1910.
[3] Posljednje izdanje: I. Lojolski, Duhovne vježbe, Zagreb, 2021.
[4] „Ignacije Lojola“, str. 16.
[5] G. Schurhammer, S. Francesco Saverio S. J., l’Apostolo dell’Oriente, Venezia, 1923., str. 30.
[6] Sveti Ignacije, Načela jezuita, (na srpskom, na latinici), Mladost, Beograd, 1990., str. 203: Isabela Roser „godine 1543, već kao udovica, došla je u Rim i položila je zavjete pod vodstvom sv. Ignacija 25. XII. 1545. Izabela se 1547. vratila u Barcelonu i stupila u samostan naše Gospe od Jeruzalema koji se držao franjevačkog pravila, gdje je i sveto umrla“.
[7] G. De Rosa, Gesuiti, Roma, 2006., str. 41-42.
[8] Danas – prema Liber annualis 2022 – Papinsko gregorijansko sveučilište ima šest fakulteta, tri instituta i pet studijskih centara. Priključeni Biblijski institut ima dva fakulteta a Orijentalni institut također dva fakulteta. https://www.unigre.it/it/universita/chi-siamo/liber-annualis/edizioni/liber-annualis-2022/
[9] Isusovci i hrvatska kultura, str. 23.
[10] „Ignazio de Loyola, santo“, u: Bibliotheca Sanctorum, VII., str. 674-705.
[11] B. Pascal, Lettres à un Provincial, 1657.
[12] Kažu da je Papa potpisao dodavši inicijale c. f.= coactus feci: prisiljen potpisah.
[13] B. Čavec, Ruđer Bošković i ukinuće Družbe Isusove, u: Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa o Ruđeru Boškoviću, Zagreb, 1991., str. 279-281.
[14] Opširnije o isusovcima: „Obljetnice isusovačkih velikana Loyole, Ksavera, Fabera“, u: Obnovljeni život, 2/2006., str. 187-199.
[15] Annuario Pontificio 2024., str. 1573. U usporedbi s nekim drugim redovima – Salezijanci: 14.018 (svećenika: 9.346); Dominikanci: 5.432 (svećenika: 4.093); Franjevci malobraćani: 12.169 (svećenika: 8.140); Franjevci konventualci: 3.879 (svećenika: 2.727); Franjevci kapucini: 9.880 (svećenika: 6.675); Franjevci trećoredci: 804 (svećenika: 578).
