Suvremena religiozna umjetnost između svetoga i svetogrđa
Talijanski portal La Nuova Bussola Quotidiana po peru autora Andreje Zambrana 4. ožujka 2024. donosi tekst i slike prilično uznemirujućeg sadržaja na temelju kojeg saznajemo da je u nekadašnjoj crkvi, a sada muzeju Biskupije Carpi, 2. ožujka otvorena izložba slika domaćeg umjetnika Andrea Saltinija pod nazivom Gratia Plena, a čiji se radovi u očima jednih čine bogohulnima, dok ih drugi iščitavaju kao slobodan umjetnički izričaj koji prati duboka duhovnost. Kritika je posebno usmjerena na sliku izrađenu u glini, gipsu i vosku, koja je smještena u podnožju glavnog oltara, a prosječan bi je promatrač mogao opisati ovako: prikazuje Isusa, feminiziranog i mladenačkog tijela, kako leži nag, prividno mrtav, a zapravo u grču sladostrašća (usp. njegovu desnu ruku kojom stišće platno, položaj lijeve ruke i stopala te zabačenu glavu), dok je drugi muškarac u zrelim godinama nagnut glavom nad njegovim genitalijama, tako da sve izgleda kao homoseksualni oralni snošaj i upućuje na efebofiliju. Desna ruka tog muškarca položena je na Kristovo bedro, a lijeva snažno gura njegova rebra i prsnu kost. Da je riječ o prikazu Isusa jasno se može zaključiti na temelju natpisa INRI i naziranju križa te na temelju rana na rukama i nogama, kao mjestima na kojima je bio proboden i prikovan.
I ostale slike koje su predstavljene javnosti kao suvremena religiozna umjetnost kritički su procijenjene nedostojnima svetoga prostora i bogohulnima. Tako slika Gratia Plena, po kojoj je izložba dobila naziv, čini triptih koji prikazuje Blaženu Djevicu Mariju razgolićenu i predstavljenu kao objekt seksualne pozornosti muškaraca koji na glavama nose ronilačke kacige. Slična neprimjerenost može se iščitati i iz djela nazvanog Uzašašće, koje je autor posvetio talijanskom velikom slikaru Caravaggiu, a prikazuje polugole muškarce koji drže mrtvog izblajhanog Isusa u pripijenom i razderanom kombinezonu gay pridea. S teološke strane tumačeno, slika se nikako ne može povezati s Kristovim uzašašćem, nego eventualno podsjeća na skidanje mrtvog Isusa s križa. I djelo nazvano Noli me tangere, koje se oslanja na riječi uskrsloga Isusa Mariji Magdaleni: Ne zadržavaj se sa mnom, također je prikazano bez jasne poveznice sa Svetim pismom, ali s izraženim seksualnim konotacijama.
Imajući u vidu sve navedeno, čini se da prirodna reakcija vjernika koji pokušavaju razumjeti bezgraničnu Božju ljubav po kojoj je darovao ljudskom rodu svoga Sina Jedinorođenca da nas po strašnoj muci i još strašnijoj smrti na križu otkupi od grijeha ne može biti drukčija nego nevjerica i zgražanje. Jednaka nevjerica i zgražanje čine se prirodnima jer je izložba postavljena u nekadašnjoj crkvi, svetom prostoru namijenjenom bogoslužju i bogoštovlju, a povrh toga to je učinjeno u korizmenom vremenu. Sve uz suglasnost tamošnjeg crkvenog autoriteta, štoviše u organizaciji Biskupije Carpi.
No, zanimljivo je primijetiti da je sve što smo napisali tek jedna strana medalje, odnosno takvo tumačenje slika, prema riječima autora i organizatora, vrlo je uskogrudno i zlonamjerno. Tako slika koja se čini kao felacija muškarca nad Isusom to zapravo nije, nego je riječ o dubokoj duhovnoj poruci koja se izražava trenutkom kada rimski vojnik Isusu lomi kosti. To potvrđuje i njezin naziv: INRI – sveti Longin. Sveti Longin je, naime, prema predaji, bio rimski vojnik koji je Isusu proboo bok, a kasnije se obratio i prešao na kršćanstvo. Činjenica da rimski vojnik nije, prema svetopisamskim zapisima, gnječio Isusova rebra, ostaje nebitna, a primjedbe o svetogrđu opravdavaju se riječima da je čistima sve čisto. Djelo Gratia Plena pojašnjava se tako da su muškarci s ronilačkim kacigama farizeji koji pokušavaju skinuti odjeću s Blažene Djevice Marije kako bi otkrili je li doista začela djevičanski, dok je ona navodno obučena u oklop. Na sličan način i ostale slike imaju svoja ne baš uvjerljiva pojašnjenja.
Nakon iznesenih kritika na izložbu, Biskupija Carpi objavila je priopćenje da nema nikakvih bogohulnih slika u dijecezanskom muzeju i da se to jasno može razumjeti na temelju autorovih interpretacija i popratnog kataloga. To je potaknulo i neke druge da obezvrijede iznesene kritike, tvrdeći da autor (koji se, usput budi rečeno, ni ne predstavlja vjernikom, a čest motiv su mu mladenačka androgina tijela) u svojim djelima pokazuje iznimnu dubinu, a njegovu duhovnost i vrijednost ne mogu prepoznati samo oni koji ne poznaju suvremenu sakralnu i religioznu umjetnost. Takvi su, kako to i obično biva, nazvani najkonzervativnijim i najtradicionalističkijim katoličkim krugovima koji su u sukobu s papom Franjom, i time označeni uskogrudnima, tvrdokornima, nemilosrdnima i nadasve glupima, jer u djelovanju svetog Longina vide čak i felaciju.
Nama ostaje da se zapitamo jesmo li izgubili osjećaj za sveto ili smo izgubili osjećaj za svetogrđe. Odgovor se možda nalazi na stranici autora kritiziranih slika, gdje stoji da je nakon studija umjetnosti magistrirao iz područja komunikacija s temom Kako govoriti prljavo i utjecati na ljude. Čini se da je ovom izložbom doktorirao na njoj.
