Slučaj žene koja je “promijenila spol” i postala pustinjak
Uvod
Prema propisima Katoličke Crkve prije sklapanja crkvene ženidbe obvezatno se moraju provesti izvidi kako se ne bi dogodila bilo kakva zloporaba sakramenta i ženidbenog veza. Osim što će župnici obiju strana temeljito provjeriti postoji li kakva zapreka za ženidbu, oni će zatražiti i pomoć vjernika putem ženidbenih navještaja ili oglasa. Ako se pak pokaže da smetnja postoji i ne može se otkloniti niti od nje dobiti oprost, od crkvene se ženidbe mora odustati.
Čini se da će suvremeni način života dovesti do toga da će se slični navještaji morati tražiti i za svećeničke kandidate. Na to upućuje nedavno otkriven slučaj tridesetdevetogodišnje Nicole Coberly Matson iz Teksasa koja je 2006., u svojoj 21. godini života, operacijom „promijenila spol“ i pravno postala Cole Coberly Estel Matson. Riječ je o prezbiterijanki koja je 2010. god. prešla na katoličanstvo, a njezin životni put baca sumnju na stvarno obraćenje. Naime, taj slučaj poziva na veliku opreznost kod prihvaćanja konvertita u Katoličku Crkvu jer se na temelju nekih poznatih primjera može zaključiti kako ima onih koji nisu postali katolici da bi živjeli po učenju i moralu Katoličke Crkve, nego da bi ih rastakali. Nama je u tom smislu poznata feministička nastavnica religijske kulture Tina Beattie, također obraćenica s prezbiterijanstva, koja je svoje nekatoličke ideje, na poziv tadašnjega dubrovačkog biskupa Mate Uzinića, širila na prvoj Ljetnoj školi teologije u ljeto 2019.
Put od nekatolkinje do katoličkog brata pustinjaka
Kako nas Tina Beattie nije uvjerila u stvarno obraćenje, tako nismo uvjereni ni u obraćenje Nicole Matson. Riječ je o ženi koja danas izgleda kao proćelav muškarac s bradom i brkovima i ne potiče na pomisao da se iza toga krije biološka žena. O njezinom pravom spolu svjedoči tek jedna sličica iz 2002. god. Završila je studij dramske i likovne umjetnosti, a kasnije je i doktorirala teologiju u Škotskoj. Zauzeta je u povezivanju kazališne i filmske umjetnosti s vjerom i teologijom i na tom je polju bila na više menadžerskih i rukovodećih funkcija. Ona je i glumica s nekoliko odigranih filmskih sporednih (muških) uloga.
No, Nicole Matson nije samo žena u muškom tijelu koja je po sudskoj odluci postala Cole Matson, nego je također i pustinjakinja koju se naziva brat Christian. Tako prema pisanju portala Religion News Service saznajemo da je Nicol Matson godinama pokušavala stupiti u različite muške redovničke zajednice, ali su je sve, u skladu s crkvenim propisima, odbijale jer je riječ o biološkoj ženi. Ipak, nakon što je došla u kontakt s biskupom Lexingtona u Kentuckyju – Johnom Stoweom, njezine su želje naišle na plodno tlo. On ju je, naime, prihvatio kao dijecezanskog pustinjaka i benediktinskog oblata, odnosno nakon formacije u muškom benediktinskom samostanu (primljena u veljači 2021.) obukla je habit i postala brat Christian.
LGBT aktivizam Biskupije Lexington
Biskup Stowe i Biskupija Lexington poznati su po promicanju rodne ideologije, a u tom smislu valja podsjetiti na podatak kako je vrlo brzo nakon objavljivanja izjave Dikasterija za nauk vjere Fiducia supplicans vlč. Richard Watson, župnik crkve Svetog Pavla u Lexingtonu, javno u crkvi blagoslovio dvije žene koje su bile u civilnom partnerstvu 22 godine, a ta je slika obišla svijet. Budući da je vlč. Watson biskupski vikar za svećenike biskupije, razumljivo je da za ono što čini ima odobrenje svoga biskupa. Na isto upućuje i široko djelovanje Stanleya Francisa Zerkowskog, voditelja službe za LGBTQ+ osobe te biskupije, a koji se hvali da za svoje djelovanje ima i podršku pape Franje.
Zato nije iznenađujuće što je Nicole Matson, protivno crkvenim propisima, baš u toj biskupiji prihvaćena kao muškarac i postala pustinjak brat Christian. Još više, ona je nakon prvih položenih zavjeta u kolovozu 2022. god. i obnovljenih na tri godine u kolovozu 2023. godine odlučila javno objaviti da je transrodni katolik i to je učinila, uz znanje i odobrenje biskupa Stowea, na svetkovinu Duhova, 19. svibnja 2024. Također je istom prilikom pojasnila i da prijepodne živi pustinjačkim životom u molitvi, a poslijepodne i navečer se bavi kazališnom i filmskom umjetnošću.
Crkveni dokumenti o rodnoj ideologiji
Međutim, taj slučaj otvara niz vrlo ozbiljnih pitanja na koja će odgovore možda morati dati Sveta Stolica. Naime, Kongregacija za nauk vjere objavila je 2000. god. povjerljivu bilješku i poslala je na sve nuncije i biskupske koferencije svijeta, a u njoj je, prema pisanju medija, navedeno da postupak promjene spola nema nikakav crkveni učinak te da se oni koji su to učinili ne mogu crkveno vjenčati, zarediti se za svećenika ili stupiti u vjerski život. Papa Franjo više je puta govorio o opasnostima rodne ideologije, a Kongregacija za katolički odgoj 2019. god. objavila je dokument pod naslovom Muško i žensko stvori ih. Za put dijaloga o pitanju rodne teorije u obrazovanju, u kojem je rodnu teoriju nazvala ideologijom koja niječe naravnu razliku između muškarca i žene i dokida sam antropološki temelj obitelji, a promjenu spola označila nemogućom. Dikasterij za nauk vjere objavio je 8. travnja 2024. god. deklaraciju Dignitas infinita, gdje je u brojevima 55-60 za rodnu teoriju i promjenu spola navedeno da su protivni ljudskom dostojanstvu. Pitanje je stoga kako Nicole Matson može biti pustinjak(inja) dok istovremeno odbacuje učenje Crkve, kako je moguće da je kao žena prošla formaciju u samostanu s muškim redovnicima, kako ju je biskup Stowe smio prihvatiti i voditi, po kakvom uopće pravilu živi jer ono ne udovoljava zahtjevima pustinjačkog života, kako će se taj slučaj odraziti na budućnost Crkve te konačno hoće li zbog toga biti proveden stegovni postupak.
Crkveni dokumenti o pustinjacima
U Zakoniku kanonskoga prava čitamo ovako:
„Kan. 603 – § 1. Osim ustanova posvećenoga života, Crkva priznaje pustinjački ili osamljenički život, kojim vjernici strožim odvajanjem od svijeta, šutnjom samoće, postojanom molitvom i pokorom posvećuju svoj život Bogu na slavu i za spasenje svijeta.
§2. Pustinjak, kao Bogu prikazan u posvećenom životu, priznaje se u pravu ako tri evanđeoska savjeta, potvrđena zavjetom ili kojom drugom svetom vezom, javno prihvati pred dijecezanskim biskupom i pod njegovim vodstvom provodi svoj način življenja.“
Katekizam Katoličke Crkve o pustinjačkom životu govori u br. 920-921. Ondje čitamo:
„920 I ne zavjetujući uvijek javno tri evanđeoska savjeta, pustinjaci ‘strožim odvajanjem od svijeta, šutnjom samoće, postojanom molitvom i pokorom posvećuju život Bogu na slavu i za spasenje svijeta’.
921 Oni svakome pokazuju onaj nutarnji vidik otajstva Crkve, to jest osobnu intimnost s Kristom. Skriven ljudskim očima, život je pustinjakâ šutljivo propovijedanje onoga kojemu su se potpuno posvetili, jer on je za njih sve. Poseban je to zov da se u pustinji, upravo u duhovnoj borbi, nađe slava Raspetoga.“
Teme pustinjaštva, barem indirektno, dotiču se i neki drugi noviji dokumenti, npr. postsinodalna apostolska pobudnica pape Ivana Pavla II. o posvećenomu životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu Vita consecrata iz 1996., br. 7, smjernice Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života Za novo vino nove mješine iz 2016. i Dar vjernosti – radost ustrajnosti iz 2020., a 2021. godina ista je Kongregacija izdala smjernice vezane baš uz oblik pustinjačkog života. Njihov je prijevod Hrvatska redovnička konferencija objavila 2023. god. pod nazivom Oblik pustinjačkoga života u mjesnoj Crkvi (OPŽMC), a iščitavanjem se može jasno razaznati da Nicole Matson nije imala temelja postati brat Christian.
Tko može biti pustinjak?
Dokument OPŽMC u br. 17 razlikuje četiri vrste pustinjaka:
“1. članovi (klerici/laici) ustanova pustinjačkoga ili polupustinjačkoga života čiji je život uređen općim i vlastitim pravom
2. članovi (klerici/laici) ustanova posvećenoga života, monaškog ili apostolskog, koje predviđaju mogućnost provoditi pustinjački život uređen vlastitim pravom
3. vjernici (klerici/laici) koji provode pustinjački život bez zavjetovanja evanđeoskih savjeta
4. vjernici (klerici/laici) koji zavjetuju evanđeoske savjete čistoće, siromaštva i poslušnosti, pomoću zavjeta ili koje druge svete veze, u ruke dijecezanskoga biskupa.”
Nicole Matson pripada četvrtoj navedenoj vrsti pustinjaka, odnosno ona je laikinja koja je javno zavjetovala evanđeoske savjete i podložna je izravno biskupu Stoweu. Dokument u br. 7 pojašnjava tko je pustinjak ovim riječima:
„Pustinjački se život izražava u odluci da se živi intenzivno i isključivo traženje Božjega lica. Nošen je željom prisnoga sjedinjenja s njim, samo se njemu predaje u najstrožoj odvojenosti od svijeta.“
Pustinjak je po definiciji odvojen od svijeta
Međutim, prema vlastitim riječima, Nicole Matson ili brat Christian uopće ne živi u najstrožoj odvojenosti od svijeta, nego u eremitoriju provodi tek jutra i prijepodnevne sate, dok poslijepodne radi u kazalištu, piše i producira projekte, organizira predstave, nastupa na turneji za prevenciju samoubojstava, mašta o organiziranju vjerske zajednice za umjetnike itd. Uz to, provodi puno vremena na društvenim mrežama, a u opisu svojih dana najprije navodi podatak da život na vrhu šumovitog brda dijeli s njemačkim ovčarom, a tek onda s Presvetim Sakramentom.
Istina je da pustinjaci ne moraju pripadati ni jednoj ustanovi posvećenog života, nego „pod vodstvom dijecezanskoga biskupa opslužuju oblik života koji im je vlastit“ (OPŽMC, br. 1), ali to ne znači da pustinjak ili biskup mogu djelovati izvan crkvenih propisa. Pustinjački život treba biti odraz dvijetisućljetne tradicije Crkve, a on je uvijek podrazumijevao strogo odvajanje od svijeta u šutnji i samoći, molitvi i pokori te u hvali Bogu i zagovoru za čovječanstvo, uz dobro doziranu monašku gostoljubivost primanjem onih koji traže savjet (usp. OPŽMC, br. 14-26). Drugim riječima, dodiri s drugim ljudima vrlo su rijetki, a bavljenje poslovima koji na bilo koji način ometaju samotni život sjedinjenja s Bogom nije zamislivo. Dok su naime stari eremiti, stiliti, dendriti, boskoi, zazidane djevice i drugi pustinjaci zarađivali za život svojim rukama i u samoći, npr. obrađujući zemlju ili izrađujući ručne radove, Nicole Matson to čini u kazalištu i u kontaktu s drugim ljudima, a to je po naravi protivno obliku života za koji se opredijelila.
Dakle, već s te osnove biskup John Stowe kao onaj koji je primio Nicole Matson, pred kim je izrekla javne zavjete i koji je prati, nije imao opravdanja primiti je u svoju biskupiju, jer daleko veće pustinjaštvo od nje žive prosječne bake i djedovi, a i mnogi drugi koji provode veliki dio dana sami u molitvi. Stoga proizlazi da je ovdje riječ o izrugivanju, o potrebi da se bude priznat, kao i o aktivističkom pritisku na Katoličku Crkvu da se otvori transrodnim osobama, a grijeh proglasi stilom života. Na to upućuje podatak da je Nicole Matson bila frustrirana kada je pročitala dokument Muško i žensko stvori ih, a frustracija se još više povećala nakon deklaracije Dignitas infinita te je odlučila svojim javnim istupom poslati poruku da u Crkvi svi moraju biti dobrodošli.
Iskrena želja za Bogu posvećenom životu ili običan aktivizam?
Iako je godinama zataškavala podatak da je biološka žena, sada joj se, izgleda, učinio pogodan trenutak da se on iskoristi. Naime, u SAD-u se u zadnje vrijeme vode velike rasprave o pravima transrodnih osoba i svrhovitosti postupaka promjene spola, uz to papa Franjo s jedne strane istina govori o rodnoj teoriji kao opasnoj ideologiji, ali s druge strane prima osobe koje se nazivaju transrdonima i odobrava njihovo sudjelovanje u sakramentima krsta i ženidbe, pa se takve okolnosti čine kao dobar trenutak za dalekometni javni nastup s prividnom pobožnom pozadinom. Koja je točno uloga biskupa Stowea zasad se ne zna, no s obzirom da puno snaga troši na promicanje onih koji se svrstavaju u LGBT skupine i na takav način prkosi ostalim biskupima SAD-a, ne bi začudilo da i sam pripada tom miljeu. U svakom slučaju, Nicole Matson dobro je došla biskupu Stoweu, a biskup Stowe dobro je došao Nicole Matson.
Odgovornost mjerodavnog biskupa
U OPŽMC-u čitamo da pustinjački život, „s obzirom na njegovu radikalnost, zahtijeva pomno razlučivanje, u smislu provjere osobnih sklonosti i prikladnosti da se prihvate obveze koje taj oblik života sa sobom nosi“ (br. 30). Nismo sigurni da je taj korak, koji je pripao biskupu Stoweu, dobro učinjen. Isti dokument u br. 32 ističe da kod primanja kandidata, između ostaloga, treba voditi računa i o njegovoj prikladnoj naravi i dovoljnoj zrelosti, s posebnim naglaskom na psiho-afektivnoj uravnoteženosti, kao i da treba provjeriti postoje li dugovi ili druge neriješene uvjetovanosti građanske, kaznene i kanonske naravi. Osoba koja sebe ne prihvaća kao sliku Božju u darovanoj spolnosti ne može imati traženu zrelost, a uz to je i kanonski neprikladna jer je osakaćivanjem odbacila učenje Crkve i nije pokazala nikakav oblik pokajanja pa stoga nije smjela biti prihvaćena u stalež posvećenog života.
OPŽMC u br. 22 navodi kako „iskonska samoća postaje borba protiv taštine i potrebe da budemo priznati, tražeći od drugih odobravanje i poštovanje“ te podsjećajući na djelo Tome Kempenca Nasljeduj Krista kaže da je „znak … ponizne duše: uvijek ispravno postupati, a malo držati do sebe“. Imajući to u vidu, jasno je da djelovanje Nicole Matson nije u svojoj srži pustinjačko, jer ne živi ni u stvarnom siromaštvu ni u siromaštvu duha. U tom je smislu zanimljiva i odluka da nosi habit, kao znak svoga posvećenja polaganjem javnih zavjeta, tj. odluka koju je morala donijeti u dogovoru s biskupom. S obzirom na okolnosti koje su pratile metamorfozu od Nicole Matson preko Colea Matsona do brata Christiana, čini se više nego prikladnim ostati nezapažen, no izgleda da su motivi biskupa i njegove štićenice drukčiji.
Pustinjak nije privatna osoba odvojena od Crkve
U tom smislu nisu u pravu oni koji tvrde da Nicole ne može biti crkveno vjenčana, postati svećenik ni redovnik, ali može postati pustinjak jer je to njezina privatna odluka i njezin privatan život. To bi se eventualno odnosilo na one pustinjake koji ne polažu zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti, iako bi i tada, zbog drugih ograničenja, posebno zbog odbacivanja učenja i discipline Crkve te javne sablazni, bilo crkvenopravno nemoguće. Nicole Matson položila je javne zavjete pred biskupom i obukla habit, a time je njezin način života poprimio crkvenu dimenziju. Kao takav ne može biti izjednačen s odlukom bilo kojeg vjernika da se samoinicijativno nastani na nekom otoku, u šumi ili na nekom drugom samotnom mjestu i organizira svoj život kako hoće. Ovdje je riječ o obliku posvećenog života izravno povezanom s benediktinskim samostanom, a iz toga proizlaze prava i obveze. Iako je takav pustinjak prvenstveno podložan biskupu, ni on ni biskup ne mogu činiti ništa što je u suprotnosti s kanonskim pravom, a u ovom je to slučaju učinjeno. Oboje imaju odgovornost pred mjesnom i općom Crkvom, a Kristove oštre riječi o sablažnjavanju malenih trebali bi vrlo ozbiljno shvatiti.
Zaključak
Pitamo se stoga još jednom koji su motivi Nicole Matson? Od osobe koja tvrdi da želi svim srcem uranjati u otajstva Božje ljubavi i svojom zagovornom molitvom i askezom zdušno raditi na posvećenju Crkve očekuje se samozataja, a ne aktivizam i promicanje rodne ideologije. Njezin fizički izgled ni na koji način ne odražava isposnički život, a poslijepodnevni i večernji kazališni i društveni angažman pokazuje kako joj nedostaje stvarna želja za istinskim pustinjaštvom. Na temelju mnogobrojnih dostupnih internetskih zapisa o Coleu Matsonu i bratu Christianu lako se može stvoriti slika da je riječ o svjetovnom, ambicioznom i autocentričnom „muškarcu“, a vrlo teško da se iza habita krije doista produhovljena osoba koja žudi za Božjom blizinom. Na sličan zaključak upućuju i javni zapisi o biskupu Stoweu. Možda im je dovoljna motivacija u prestižu, tj. da je (vjerojatno) riječ o prvom transrodnom muškarcu među pustinjacima Katoličke Crkve.
Ponovo se vraćamo i na problematiku olakog primanja obraćenika na katoličanstvo, posebno onih koji su potom završili teologiju, jer je i iz slučaja Nicole Matson i iz slučaja Tine Beattie jasno da ni jedna od njih nije prelaskom prihvatila i učenje Katoličke Crkve. Naprotiv, sav su svoj angažman aktivistički usmjerile prema njezinom rušenju. Pitanje je koliko takvih katoličkih teologa ima u svijetu.
Cijeli slučaj pomalo podsjeća na legendu o papisi Ivani, s tim da sada ni sella stercoraria ne bi više bila dovoljna da se utvrdi muški identitet kandidata. Čini se stoga razboritim da se i za svećeničke, redovničke, pustinjačke i druge kandidate za crkvene službe uvedu crkveni navještaji i na takav način spriječe mnoge zloupotrebe. Bojimo se i pomisliti što bi se sve otkrilo da su oni već primijenjeni.
