Pastoral onih koji će napustiti Katoličku Crkvu

Istina je kako se iz dana u dan povećava broj onih koji sve neobičnije poteze vrha Crkve apsolutno podržavaju, a one koji ih ne prihvaćaju ocrnjuju i ismijavaju, ali takvo aplaudiranje onome što je do jučer bilo nezamislivo u katoličkom svijetu prije ili poslije pokazat će se uzaludnim i štetnim. Naime, sensus fidei ne može uništiti ni najjača propaganda svijeta, jer ne dolazi od ljudskog celofaniranja, nego je zajamčen milošću Duha Svetoga.

Primjećuje se kako se Overtonov prozor sve više razjapljuje do granice pucanja okvira pa tako nemali broj današnjih katolika odobrava i promiče ono što su Sveto pismo i Predaja uvijek označavali grešnima. Pritom mislimo na potpuno ili djelomično prihvaćanje kontracepcije, pobačaja, umjetne oplodnje, eutanazije, potpomognutog samoubojstva, homoseksualnog ponašanja, „promjene spola“ i svega drugoga što ulazi u okvir civilizacije smrti, tzv. rodne teorije i drugih suvremenih ideologija. Slično se odnosi i na nijekanje razlike između hijerarhijskog i laičkog krila Crkve sa svim posljedicama koje su donedavno bile vidljive u njemačkom sinodalnom putu, a danas su jasno prepoznatljive u sveopćoj sinodi o sinodalnosti. Također je uočljivo i nijekanje apsolutnosti Prve Božje zapovijedi promicanjem takvog vida ekumenizma i međureligijskog dijaloga u kojem je mjesto za jedinoga Spasitelja svijeta predviđeno u nekom kutu, ako i ondje. Svemu tome prosječan bi se katolik čudom čudio prije svega tri-četiri godine i tvrdio da je takvo što nemoguće u Katoličkoj Crkvi, ali stvarnost pokazuje drukčije.

U tom svjetlu samo usput spominjemo nedavan događaj prema kojem je papa Franjo, na zatvorenom sastanku s talijanskim biskupima, navodno rekao da „u sjemeništima ima previše pederčina“, a netko između okupljenih biskupa tu je informaciju s pogrdnim nazivom podijelio medijima. S obzirom da se Tiskovni ured Svete Stolice vrlo brzo ispričao, može se pretpostaviti da je vijest točna. No, ostaje upitnik zašto se sam Papa nije ispričao, ako je za tim imao potrebu, s obzirom da je redovito u medijima i to je itekako mogao učiniti.

Ne ulazeći u taj dio problematike i ne insinuirajući koji su Papini motivi da iznese određene tvrdnje riječima koje ne priliče Svetom Ocu i za koje je mogao s potpunom sigurnošću pretpostaviti da neće ostati iza zatvorenih vrata, radije se zadržavamo na reakcijama, a koje su jasno pokazale da ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže svoj trag. Naime, reakcije pršte sa svih strana, a jedan njihov veliki dio dolazi od katoličkog klera, tj. od onih koji homoseksualne svećenike predstavljaju ni manje ni više nego blagoslovom Katoličke Crkve. Nema sumnje da koriste priliku kako bi izmijenili trenutačnu disciplinu Crkve prema kojoj se ni osobe s homoseksualnim sklonostima ne smiju primati u sjemeništa, a izravan je povod guranje novog nacrta talijanskih biskupa kojim bi se to omogućilo.

Hoće li se sada celofanirani teolozi i novinari, tj. oni koji redovito brane svaku Papinu riječ i svaki njegov potez, suprotstaviti toj pasivnoj agresivnosti na Papu, a koja, prilično je razvidno, dolazi od homoseksualnog lobija u Crkvi? Čini nam se da se ovdje, gle čuda, okreću protiv Pape, točnije da prevagu odnose izvještaji o istupanju svećenika i biskupa u korist homoseksualne ljepote, duhovnosti i bogatstva. Zapravo, ruku na srce, s obzirom na Papine riječi: „Tko sam ja da sudim“ i: “Todos, todos, todos” te njegovo, kako neki tvrde, koketiranje s homoseksualcima, posebno vidljivo u imenovanju takvih na najviše položaje Crkve, ne može se procijeniti postoje li tu dvije ili tek jedna strana priče.

No, pustimo i tu problematiku. Nama je na srcu ipak nešto drugo. To drugo odnosi se na činjenicu da mnogi katolici po svojoj savjesti ne mogu biti članovi Crkve koja promovira grijeh, koja nema poštovanja prema svetoj misnoj Žrtvi, koja i od nauka i od bogoslužja i od bogoštovlja i od ćudoređa i od crkvenoga prava pravi lakrdiju. Ići, primjerice, na svetu Misu gdje će župnik brbljati o temama koje nemaju veze s Bogom i vjerom, nego se svode na svjetovni aktivizam, gdje će laici preuzimati uloge koje im po pravu nisu priznate, gdje će biti postavljene instalacije ili se izvoditi performansi koji su protivni vjeri itd., ne može dovesti do drugog rezultata nego da će dobar dio vjernika uskoro prestati dolaziti u crkvu. U prvo vrijeme možda će odlaziti na neka druga mjesta gdje se sveta Misa još uvijek slavi na dostojan način, ali kad se otrov proširi i ondje, neće imati gdje primiti ono što traže: ljepotu navještaja i uprisutnjenja Božje ljubavi. Zato je logičan zaključak da takvoj Crkvi ne žele ni pripadati, a posebno ne žele izdvajati novac da bi financijski podupirali ono što je protivno njihovoj savjesti i usađenim vjerničkim stavovima. Vjerojatno je to situacija velikog dijela njemačkih vjernika, a koji u sve većem broju službeno istupaju iz Crkve.

Možemo pretpostaviti da će se, ako se takav trend relativiziranja i rastakanja čvrstih katoličkih vrednota nastavi u Crkvi, to događati i u drugim dijelovima svijeta, a ne samo u onim čije se mjesne i nacionalne Crkve održavaju umjetnim putem, tj. putem plaćanja poreza. Kakvu duhovnu hranu npr. može prosječnom katoliku ponuditi svećenik koji u štoli ili misnici blagoslivlja homoseksualce, koji pričešćuje poznate proaborcioniste ili jednostavno ne vodi dovoljno računa o dostojanstvu dijeljenja svetog Sakramenta? Primjera je bezbroj i bespredmetno ih je navoditi. Prosječnom je vjerniku bolno gledati kamo to sve ide, a s obzirom da ne može ništa sam učiniti da se to promijeni, na kraju će kao jedini izlaz vidjeti oproštaj s Crkvom. Nakon dubokih rana proživljenih u vrijeme COVID-a, ovakav se potez čini logičan.

Ipak, vidimo nadu, a nju nam budi informacija koju smo nedavno negdje uhvatili na internetu. Naime, prema njoj proizlazi da su neki hrvatski svećenici u Njemačkoj odlučili ponuditi pastoral za one koji su napustili Crkvu, prepoznajući da je često riječ tek o formalnom izlasku iz razloga jer po savjesti ne žele plaćati ono za što drže da je protivno Svetom pismu i Predaji. Mogli bismo reći, Bogu hvala što ima svećenika koji nisu potpali pod propagandu i pritisak sinodalnog puta, nego su prepoznali duhovne potrebe vjernika, ali isto tako valja imati na pameti da će oni možda danas-sutra morati djelovati u ilegali jer će ih Centralni komitet njemačkih katolika (ZdK) pritiskati i sve činiti da im se zabrani takav rad. Baš onako kako se drsko obrušavaju na njemačke biskupe i sve one koji odbijaju plesati kako to aktivističko tijelo svira.

Po načelu danas u Njemačkoj, sutra kod nas, dobro je već sada misliti na važnost pastorala onih koji će napustiti Crkvu, a s obzirom na opće raspoloženje prema kojem se čini da sve veći broj vjernika ne dobiva u svojim župama ono što im duša žudi, možemo očekivati da taj broj neće biti mali. Jedni će se možda službeno ispisati, a drugi će tek prestati dolaziti na svete Mise i primati sakramente. Postpandemijsko vrijeme već sada pokazuje da je vjernika koji redovito idu u crkvu osjetno manje i može se pretpostaviti da će se takav trend nastaviti. Važno je zapamtiti da to napuštanje ne mora značiti da je riječ o stvarnom otpadništvu, odnosno da će mnoge između njih biti lako usmjeravati i ponovo pridobiti za Crkvu, pod uvjetom dobrog i učenju Crkve vjernog pastorala. Dobro je uočiti i kako novija istraživanja pokazuju da su mlađi svećenici pobožniji i vjerniji učenju Crkve (npr. ovdje ili ovdje) pa je i to razlog za optimizam.

Duh Sveti puše gdje hoće i kad hoće, a primjer svetog Ilije pokazuje da je najsnažniji u lahoru (usp. 1 Kr 19,9-18) pa se tako, kao i toliko puta kroz povijest, možemo nadati da će upotrijebiti čiste i svete duše za obnovu Crkve. Dovoljno je samo prisjetiti se velike klinijevske obnove u 10. st., a po kojoj su samozatajni redovnici u francuskom samostanu Cluny, po Božjem mudrom naumu, pridonijeli obnovi cijele Crkve. Možda se u tom smislu, ako je Božja volja, danas-sutra pastoral onih koji su službeno, ali ne i u srcu napustili Crkvu pokaže vrlo važan i plodonosan.