Biti vrabac ili orao ili princeza


Biti vrabac?

Nije vam dovoljno otmjeno?

Nedjelja je Dan Gospodnji. I naš dan. Dan obitelji. Nekako to zaboravimo. Uglavnom je Dan Gospodnji. Nikako shvatiti kada je nešto Gospodnje, onda je to uglavnom naše! Ništa Gospodin ne traži za sebe, nego je to uvijek, baš uvijek dobro za nas.

I tako jutros na nedjeljnoj misi u jednom malom slavonskom selu. Od ulaska u malu crkvicu vrata otvorena. Ptice, vrapci, lastavice uporno cvrkuću. Nitko se na njih ne obazire. Sabrali smo se slaviti nedjelju misu. Tek na početku propovijedi svećenik kaže: Slušajte! Ptice cvrkuću. A Gospodin nam je rekao kako samo vrjedniji od svakog vrapčića. I kaže: Uporni su, cvrkuću. Raduju se. Prestat će tek kad se uplaše!

I do kraja misnog slavlja slušala sam vrapčiće, lastavice, ptice. I osjećala kako mi je biti vrabac, pjevati i radovati se ljubavi Gospodnjoj svaki dan. I nije bitno tko me čuje, nije bitno kome se sviđa ili ne sviđa ono što i kako pjevam, bitno je pjevati. Bitno je živjeti. I završilo je misno slavlje. I zažamorili su glasovi ljudi pred crkvom. Prekrili glasnoću ptica. Živnuli osmijesi i zagrljaji. Pozdravi i dobre želje za ugodan dan, ukusan ručak. Zažamorili ljudi radošću susreta.

Biti kao vrabac. Veseo i radostan. Neopterećen ljudima i ostalim prizemnim bićima koji samo gledaju pred sebe, u sebe i vide samo sebe. Biti slobodan. Toliko toga nam je Gospodin darovao i doista imamo pravo pjevati i biti radosni. Gledati dalje i više, gledati prema nebu i suncu. Biti svjestan topline na svom perju i uživati u lahoru vjetra koji nam miluje kljun.

Biti vrabac. Ljudi često s misnog slavlja odlaze noseći sa sobom misao, spoznaju, otkriće toga dana. Često temeljeno na misnim čitanjima. Moja odluka današnjeg dana je biti vrabac.

Ako to nije dovoljno otmjeno, evo – biti orao. Osim veličine i širine krila… čini mi se kako su obje ptice prilično slične (samo neka me ne čuje neki ornitolog!).

Iako, ponekad mi se čini tako zamamno biti princeza. Princeza voljena i ljubljena. Njegovana i mažena pogledom svoga Oca. Nekako povezujemo ‘biti princeza’ s razmaženošću. A tko može reći da ga Otac nebeski nije razmazio? Toliko smo mu važni da niti jedna vlas ne pada s glave naše bez njegove pažnje i njegova pogleda, njegova znanja. Nismo li prinčevi i princeze Oca našega nebeskoga?

A kako se ponašaju princeze i prinčevi? Prvo i osnovno: svjesni koliko su ljubljeni i koliko su važni.

Eh, kad bi svaki moj dan bio ispunjen sviješću koliko sam važna Ocu nebeskom. Sigurna sam kako bih dobar dio gluposti odgurnula od sebe jer to ne priliči Njegovoj princezi, Njegovoj mezimici. Kada bih makar dio svojih odluka donosila propitujući koliko je to prikladno za nekoga tko je princeza Oca nebeskoga!

Pa eto. Na volju nam danas. Biti vrabac ili orao ili princeza.