U našim vrlim modernim životima gdje se prati sve što kaže struka, pa i ako je to potpuno besmisleno, mi smo spremni oduzeti sebi glas, pokriti usta i slušati poslušno što nam kažu stručnjaci. A stručnjaci rastu kao gljive nakon kiše. Čudo jedno!
Sačuvati dobri stari glas razuma je iznimno teško. Evo danas, Svijećnica je, blagdan Prikazanja Gospodnjega. Nekoć davno (zašto sve zvuči kao bajka?) odlazak u crkvu sa svijećom na današnji dan je bio izraz brige za sve ukućane. Naime, danas će svećenik blagosloviti svijeću i mi ćemo taj znak Kristove prisutnosti ponijeti doma. Čuvala se ta svijeća na posebnom mjestu u kući. Svi ukućani su znali gdje je ta ‘marijanska svijeća’, svijeća blagoslovljena na Svijećnicu. Nije se palila kada je nestalo struje, nije se palila kada je romantična večer u tijeku, nije se palila u trivijalnim trenutcima. Palila se onda kad je umirao član obitelji, okružen drugim članovima obitelji. Onda mu je u ruke pružena ova blagoslovljena svijeća i on je sa zahvalnošću pogledao svoje ukućane i u miru je mogao umrijeti. Dobro je znao što je ta gesta značila. Značila je puno više od svijeće. Bila je gesta spremnosti otpustiti svoga člana obitelji da krene na put Svjetlosti, prema Kristu. Njemu ususret. To bi bio znak međusobne komunikacije koja je davno dogovorena. Znakovita gesta. Bogata i bremenita značenjem.
Nitko ništa nije morao objašnjavati nadugačko i naširoko. Sve se znalo. Pripremano je svakom Svijećnicom i svakim blagoslovom svijeća na današnji blagdan.
Sjećam se, kada sam bila teško bolesna i nisam mogla poći na Svijećnicu u crkvu, navečer, drag prijatelj mi je donio blagoslovljenu svijeću i rekao: nosio sam je za tebe u crkvu danas. Evo, donio sam ti blagoslovljenu svijeću!
Te godine sam je često gledala, a i danas je imam. Ona je podsjetnik kako treba biti spreman poći za Svjetlom. Kada ‘dođe naše vrijeme’.
Nadam se da ćete i danas ponijeti svijeću na blagoslov u crkvu i da ćete razumjeti i osjetiti dubinu ovog događaja.