Blaženi mučenici: fra Serafin Glasnović Kodić i don Anton Muzić
Crkva u Hrvata 5. studenoga spominje se dvojice svojih članova koji su zajedno s ostalih 36 Albanaca, Talijana i Nijemaca proglašeni blaženim mučenicima 5. XI. 2016. u Skadru: fra Serafina Glasnovića Kodića (1893.-1947.) iz Janjeva, člana Albanske franjevačke provincije, i don Antona Muzića (1921.-1948.) iz Vrnavokola, župa Letnica, svećenika Skadarske nadbiskupije. Pravi buket raznolika cvijeća!
Blaženi fra Serafin Glasnović Kodić
Janjevo. Mjesto 13 km južno od Prištine, glavnoga grada Kosova. Tijekom vremena u Janjevo doseljavahu Hrvati, trgovci i rudari, osobito u XIV. stoljeću, iz područja Dubrovnika (neki spominju Janjinu), iz Hercegovine i Bosne, tako da su sve do nedavnih 1990-ih godina u Janjevu bili većinom Hrvati. U vrijeme raznih nemira, osobito 1992.-93. te NATO-ova bombardiranja 1999., Hrvati se većinom odseliše u Hrvatsku, a u Janjevu se naseli albanski živalj koji danas broji i do 80% stanovništva. Janjevo kao katolička župa djeluje od XIV. stoljeća sa zaštitnikom sv. Nikolom, biskupom i mučenikom. Župnici su nekada svjetovni svećenici, nekada redovnici franjevci, koji su imali svoja sjedišta u Peći i Đakovici, gdje je poznato svetište sv. Ante Padovanskoga.
Glasnovići (na albanskom: Koda, Kodić). U Janjevu u obitelji Gašpara Glasnovića i Antonine rođ. Rodić rodi se 25. travnja 1893. dječak kojemu na krštenju nadjenuše ime Ivan. Krstitelj fra Frano Brkić, Hercegovac.
Skadar – Rubik. U to doba franjevci na Kosovu pripadahu Franjevačkoj provinciji Marijina Navještenja u Skadru u Albaniji. Dječak Ivan pođe u Red manje braće u Skadar u franjevačko sjemenište. Sa 16 godina, 1909., uđe u novicijat i uze ime Serafin u samostanu u Rubiku, 40 km južno od Skadra. Prve zavjete položi 1910. i vrati se u Skadar pohađati dvogodište filozofije na franjevačkoj bogosloviji.
Graz. Trogodišnji teološki studij upisa i završi u Grazu u Austriji (1912.-1915.). U vrijeme njegova naukovanja dogodi se mučeništvo njegova starijega redovničkog subrata, sumještanina i starijega kolege, fra Alojzija Palića na Kosovu, 7. ožujka 1913. (proglašenje blaženim: 16. studenoga 2024.) Događaj još više ojača fra Serafina na putu redovništva i svećeništva. Svečane zavjete položi 1915. i iste godine bȋ zaređen u Grazu za svećenika.
Skadar – Rubik. Od 1915. do 1918. bijaše kateheta u Skadru. Potom godinu dana poučavaše klerike u Rubiku.
Kosovo. Od 1919. bȋ određen za župnika u Zjumu kod Prizrena, tadašnja nadbiskupija Skoplje, današnja biskupija Prizren-Priština, uzdignuta na razinu dijeceze 2018. godine. Dođe u Zjum, ali se ubrzo vrati u Albaniju.
Raja-Merturi. Zamijeni župnika u župi Raja-Merturi, u albanskoj biskupiji Sapa, na granici s Kosovom, koju u Prvom svjetskom ratu zauzeše Srbi.
Prvo uhićenje i zatvor: Srbi ga 1920. u toj župi uhitiše i zatvoriše zajedno s nekim drugim svećenicima, gdje osta više od godine dana. Oslobođen tek ljeti 1921. Više se ne vrati na Kosovo, jer mu srpske vlasti onemogućiše zakonit ulazak u zemlju.
Kada potkraj dvadesetih godina Kosovo prijeđe pod Bosnu Srebrenu, bosanski provincijal zamoli Albansku provinciju da na Kosovo pošalje franjevce Kosovare; među prvima fra Serafina. Albanski provincijal Vincenc Prenuši (Prennushi) odgovori da je fra Serafin tražio od konzulata vizu da posjeti svoje na Kosovu, ali mu je ne dadoše. Prema tomu, fra Serafinu ne bi dali vizu ni za njegovo župničko djelovanje u nekoj župi na Kosovu. Tako fra Serafin prođe kao pastoralac više albanskih župa, a u Lješu od 1941.
Medicinska sestra Marija Ndoje Jaku, prava Albanka, godine 1994. sasvim ispravno reče za fra Serafina, kada je bio bolestan i izgovarao nešto za nju nerazumljivo, da je govorio „hrvatski“.
Lješ (Lezhë). Godine 1941. fra Serafin bȋ imenovan župnikom u Lješu i izabran za provincijskoga definitora i ekonoma. Za vrijeme II. svjetskog rata Janjevo posjeti više puta.
Positio ga prikazuje kao čovjeka značaja tiha, vedra, razborita, druževna, odlučna. Cijenila ga i braća franjevci i pripadnici drugih religija.
Drugo uhićenje i zatvor. Fra Serafin slavljaše svoj imendan 12. listopada 1946. – u kalendaru sv. Serafino da Montegranaro, talijanski kapucinski franjevac, brat laik (1540.-1604.). Dođoše brojna braća svećenici, franjevci i svjetovni, čestitati subratu definitoru i podignuti malo čašice i u njegovo krhko zdravlje. Albanski komunisti, koji se domogoše „narodne vlasti“ od jeseni 1944., fra Serafina dulje vremena snimahu i „obrađivahu“. Sutradan po imendanu bȋ uhićen. Sigurimi – tajna služba sigurnosti – uhiti ga i barbarski premlati. Odvedoše ga u zatvor. Pod istragom dva mjeseca. Mučen na razne načine, bȋ konkretno optužen da je 12. listopada, pod izlikom imendana, organizirao politički sastanak na kojem svećenici raspravljahu i osnovaše Demokršćansku stranku koja bi radila na tome da prevrne komunistički režim Envera Hoxhe. Sve bajka do basne, a za komuniste vrhunski dokaz da neprijatelj, koji je posve poražen, opet diže glavu!
Prema izjavi spomenute bolničarke Marije Ndoje: „Nakon dva mjeseca patnji i bolnih mučenja, dovezli su ga u bolnicu (tj. u samostan, koji je pretvoren u bolnicu) da ga se liječi. Kada su ga dovezli, bio je gotovo mrtav zbog mučenja i patnja koje je podnio. U bolnici prva stvar koju je Sigurimi učinio bila je ta da je postavljen pokraj njegova kreveta policajac da ga čuva. Ja, koliko sam mogla, nastojala sam mu pomoći i brinuti se za njega, nabavljajući mu hrane i odjeće. U dva posljednja tjedna puno je trpio. Teško sam mogla s njime razgovarati, a kada bi govorio, činio je to na hrvatskom, tako da nitko nije mogao razumjeti što govori“.
Preminu u 54. godini života u Lješu, 11. svibnja 1947., u franjevačkom samostanu, koji već bijaše pretvoren u bolnicu. Bolničarka Marija, koja ga njegovaše u vrijeme njegove agonije, pokopa ga kriomice ispod masline u samostanskom vrtu. Prema onomu kako ona dade iskaz, pošlo se u potragu te su kosti fra Serafinove pronađene 16. rujna 1994. I identificirane. Od tada su njegovi posmrtni ostatci u zidinama franjevačke crkve u Lješu.
Skadar. Postupak za proglašenje blaženim započe 2002. u Skadarskoj nadbiskupiji. Kauza za beatifikaciju bȋ svedena samo na mučenike komunističkih mučenja, od 1944. do 1974., u Albaniji. Kauza bȋ svečano zaključena 2010.
Proglašenje blaženima bijaše u Skadru 5. XI. 2016. Toga se dana slavi njihov zajednički spomendan.[1]
Blaženi don Anton Muzić
Rođenje i djetinjstvo. Anton je rođen 12. svibnja 1921. u Vrnavokolu, filijali župe Letnice na Kosovu u Skopskoj nadbiskupiji. Kršten je 15. svibnja iste godine na ime Ton. Otac mu se zvao Dejko Muzić, Hrvat, a majka Dilja, Albanka. Otac mu se ženio dva puta. Kada mu je prva žena umrla, oženio se Diljom, koja je u Muzića zatekla četvero djece i rodila drugo četvero. Bijaše pobožna i požrtvovna kršćanka, pa poučavaše djecu upravo tim dvjema krjepostima: pobožnosti prema Bogu i požrtvovnosti u životu. Mali Anton bijaše skladan ministrant.
Školovanje u Albaniji. Kada mu bijaše devet godina, 1930., Antona roditelji odvedoše u Skadar na škole, ostajući mu državljanstvo Kraljevine SHS/Jugoslavije. Upisaše ga u „Xaverianum“, školu i zavod kojima talijanski isusovci upravljahu od 1877. do 1946. kada bȋ zatvoren, i 1995. ponovo otvoren. Ne bijaše to sjemenište, nego konvikt i gimnazija. Tu se Anton školovaše do 1938. Njegovi kolege iz toga razdoblja za njega svjedoče da pokazivaše uočljivu inteligenciju i duh zajedništva. Budući da se pokaza marljivim i razumnim mladićem i još k tomu osjećaše svećenički poziv, skadarski ga nadbiskup Gašpar Thaçi (1889.-1946.) primijeti i 12. studenoga 1938. preporuči, kao kandidata svoje nadbiskupije, rektoru Propagandina zavoda Urbanuma Lorenzu Balconiju ovim riječima: „S obzirom na to da novi propagandist Anton Muzaj, jugoslavenski državljanin, mora odmah otputovati, nije bilo vremena pribaviti mu putovnicu. Ali i u protivnu slučaju, mislio sam da on pođe s običnom propusnicom, jer mladić emigrant, kada bude punoljetan, uzet će albansko državljanstvo da služi u našoj nadbiskupiji u koju je upisan“. Anton se mogao tijekom vremena osjećati po ocu Hrvatom, po majci Albancem, ali se njegova braća i sestre osjećahu Hrvatima.
Studij u Rimu. Upisa se na učilište „Urbanum“ – Atheneum Urbanom, s boravkom u zavodu istoga naziva – Collegium Urbanum na brežuljku Janikulu s pogledom na Vatikan. Na kraju prve godine položi uobičajenu prisegu da će se vratiti u vlastitu biskupiju, osobito da ne će otići u redovnike bez izričite dozvole Svete Stolice. Godine 1940. postiže diplomu iz filozofije. Na svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka 1944., zaredi ga za svećenika u zavodskoj crkvi, zajedno s ostalih 16 novoređenika, pročelnik Kongregacije za širenje vjere kard. Pietro Fumasoni Biondi, koji ujedno bijaše veliki kancelar Urbanova učilišta. Nakon ređenja ostade i postiže stupanj magisterija te, položivši sve ispite, 30. travnja 1945. pozdravi se s rimskim Zavodom i preko Barija doplovi u Albaniju.
Službe u nadbiskupiji. Početkom svibnja 1945., zajedno s don Antonom bijahu i druga dva svećenika, koja se vratiše iz Rima u Albaniju: don Dede Maçaj, koji prije don Antona podnese mučeništvo, 1947. i zajedno s don Antonom bȋ proglašen blaženim, i don Ljuš Kolaj. Don Antona na povratku sa studija dopratiše pohvalne riječi pročelnika Kongregacije de propaganda fide, od 7. svibnja 1945.: „Mladić dobrim duhom prožet, inteligentan i marljiv, dobrim karakterom obdaren, pohvalno sve redovito obdržavaše, ali slaba zdravlja, katkada se jadaše na bubrežne boli. Izvrsne pobožnosti, bijaše prefekt ceremonijâ“.
Komunizam na vlasti. Od 28. studenoga 1944. državnu vlast u Albaniji od njemačkih okupatora preuzeše komunisti s Enverom Hoxhom na čelu. Lukavo i prijevarom 25. ožujka 1945. iz Albanije odstraniše apostolskoga nuncija Leona Giovannija Nigrisa.
Kada don Anton stiže u Skadar, nadbiskup mu Thaçi tijekom vremena povjeravaše razne službe: rektor crkve sv. Nikole u gradu, kapelan u katedrali, kancelar na ordinarijatu, ekonom nadbiskupije, a nakon tragične smrti nadbiskupa Thaçija, 27. travnja 1946., bijaše tajnik kapitularnoga vikara don Tome Lace.
Na mučilištu. Komunistički teroristički režim uhiti don Antona 19. svibnja 1947. (iako nalog za uhićenjem bijaše potpisan 20. svibnja) i odvede ga u istražni zatvor Gjuhadol, bivši franjevački samostan u Skadru, gdje bijaše mučen pod optužbom špijunaže i zavjere – vatikanski špijun! – a zapravo iz mržnje prema njegovoj vjeri i pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Prema zapisniku istražitelja, o don Antonu čitamo: „Krivim je okom gledao oslobođenje zemlje. Govorio je vrlo loše protiv reformi koje je poduzimao režim. Primio je posebne upute od msgr. Thaçija s obzirom na ono što je trebao raditi. Poslije smrti msgr. Thaçija organizirao sprovod pozivajući učenike iz škola. Za vrijeme istrage odbacio optužbe. Pokušavao je ne uzeti na sebe posljedične odgovornosti. Izdajnik“. Od 1. listopada 1947. provede 15 dana i noći stojeći uza zatvorski zid, a neprijatelji ga polijevahu mrzlom vodom. Ležaše na golu podu. Zahvati ga tuberkuloza. Prema pričanju suzatvorenika, don Anton u svojoj sobici danju i noću glasno ponavljaše: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Živio Krist Kralj!“
Optužen 27. studenoga 1947. zbog
1) aktivna sudjelovanja u organizaciji „Albansko jedinstvo“, koju je formirao kler;
2) animiranja katoličke mladeži protiv narodne vlasti i
3) organiziranja mladih da sudjeluju na sprovodu nadbiskupa Thaçija.
Prema presudi od 8. siječnja 1948. don Antona Vojni sud proglasi krivim zbog zločina protiv države i osudi ga na godinu dana zatvora.
Fra Zef Pllumi (1924.- 2007.), koji i sam bijaše po albanskim zatvorima u dva maha oko 25 godina i prođe svih „devet krugova pakla“, te kao preživjeli zatvorenik u svom djelu – Živi samo da ispričaš, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2014., opisuje don Antona Muzića na više mjesta. Prepisujemo s nekih mjesta: „Onda su se obratili don Antonu Muzaju. Doveli su ga zajedno sa fra Donatom na početku ove sjednice, ali kad su ga dovodili, policajci su ga više nosili na rukama, nego što je mogao hodati. Nama je izgledalo da nam donose mrtvaca. Bio je žut kao vosak, kost i koža. S puno poteškoća je kašljao. Torture su ga dovele na prag smrti. Kad su ga prozvali, sudci su se sažalili i upitali ga: ‘Možeš li stajati na nogama?’ Vidjelo se da ne može stajati, primakli su mu stolicu da sjedne i počeli ispitivanje. Optužili su ga kao agenta kojega je Vatikan poslao za subverziju u Albaniji. On je odgovarao s velikim poteškoćama, ne iz straha, nego je samo toliko imao snage koja mu je ostala u osakaćenom tijelu. – Pravo govoreći, nisu ga tretirali grubo kao nas druge. Vidjeli su da on više nema života i da im je mogao umrijeti pred očima. Pitali su ga vrlo malo, a onda su prozvali fra Donata” (str. 165-166). – „Treći dan suđenja, opet u istoj sobi Redakcije revije. (…). Don Anton Muzaj – uvjetno oslobođenje“ (str. 175 i 178).
Višemjesečnim mučenjima izmrcvaren i teško bolestan, da ne umre u zatvoru, don Anton bȋ pušten, uvjetno, u proljeće 1948. Ne vrati se u obitelj na Kosovu zbog zatvorene granice, pa uđe u nadbiskupski dvor, koji vojska već bijaše zauzela, osim nekoliko soba gdje bijahu svećenici koji don Antona kao osuđenika ne smjedoše ni primiti „tako da je umro pod stepenicama u nadbiskupiji“. Pokopan na mjesnom groblju Rrmaj u Skadru. Točan datum smrti nije poznat, nije čak ni na grobnom spomeniku naznačen.
Dijecezanski proces za proglašenje blaženim poče 10. studenoga 2002. u Skadarskoj nadbiskupiji. Kauza svečano zaključena 2010. Beatifikacija u Skadru, 5. XI. 2016.[2]
Zaključak. Kosovski Hrvati u Janjevu i Letnici i širom Hrvatske i svijeta 5. studenoga slave svoja dva mučenika blaženika, don Antona i fra Serafina. Molimo svemogućega Boga da ovu Trideset i osmoricu blaženih mučenika u Albaniji što prije okruni oltarskim vijencem svetosti.
[1] Opširnije o fra Serafinu u: Crkva na kamenu, 2/2020., str. 4-7.
[2] Opširnije o don Antonu u: Crkva na kamenu, 11/2018., str. 4-7.
