Blockbuster kršćanstvo
U svojoj knjizi Amusing Ourselves to Death Public Discourse in the Age of Show Business (Ubijajući se od dosade javni diskurs u razdoblju zabave) izdanoj još 1986. teoretičar medija i kulturni kritičar Neil Postman piše o načinu kako je televizija promijenila način izlaganja, razgovora i komunikacije. Postman tvrdi da je svaki medij ne poruka nego je svaki medij prije svega jezik koji govori i sposoban je drugima nametnuti načine razmišljana i govora tim istim jezikom. Temeljne karakteristike televizijskog jezika za Postmana su dvije: zabava i diskontinuitet.
Zabava se odnosi na sposobnost televizije kao jezika da vizualnim porukama gledatelju prije svega omogući zabavu i ništa više dok se diskontinuitet odnosi na sposobnost televizije da omogući međusobno nepovezanu argumentaciju koja ne zahtijeva kontinuitet u razumijevanju i shvaćanju argumenata. Kao primjere ovih karakteristika Postman navodi različite „talk-show“ programe gdje se razmjena argumenata svodi samo na zabavu gledatelja gdje nakon emisije gledatelj nema osjećaj da je neka rasprava imala „glavu i rep“ nego je riječ o mnoštvu međusobno nepovezanih argumenata koji su često suprotni, kontradiktorni i konfuzni. Za Postmana element zabave služi da se previdi i zaboravi na diskontinuitet argumenta. Ipak, oba elementa tvore jezik televizije pa Postman zaključuje da su zabava i diskontinuitet racionalnih argumenata jezik na kojem je televizija sagrađena, što onda gledatelju omogućuje da istovremeno prati nekoliko različitih emisija gdje nije potreban napor da se argumenti povežu u smislenu cjelinu niti je potrebno njihovo razumijevanje.
Ono što je zanimljivije u Postmanovoj knjizi jest njegova kritika televizije kao jezika koji želi i religioznu poruku prenositi isključivo televizijskim jezikom. Postman ne kritizira televiziju kao tehnološko otkriće, njegova kritika je usmjerena na televiziju kao jezik koji nam određuje kako i mi trebamo misliti i promišljati stvarnost televizijskim jezikom. Postman kritizira „televizijske“ propovjednike (uglavnom su to u vrijeme kada nastaje njegova knjiga različiti protestanski pastori uz iznimku Fultona J. Sheena na katoličkoj strani) jer smatra da je u televizijskom jeziku Bog podređen i da iako se ime Bog non-stop ponavlja ipak je u središtu on (propovjednik), a ne Bog. Razlog Postmanove kritike televizijske religioznosti leži ne u onome što mi gledamo kada gledamo prijenos svete mise, nego u zahtjevu televizije da svojim jezikom izrekne i ono što se ne može izreći preko televizijskog prijenosa.
Postman u svojoj kritici televizijskih propovjednika podsjeća da ono što nedostaje televizijskom jeziku jesu oni elementi religioznog jezika koji su specifično religijski i ne mogu biti dio televizijskog jezika. Postman navodi kao bitne elemente religioznog jezika ritual (obred), odjeću, prostor, specifične geste, specifične načine izražavanja koji nedostaju televizijskim propovjednicima kada „propovijedaju“ o Bogu u velikim dvoranama pod televizijskim reflektorima, obučeni u skupa odijela, glatko izbrijani i lijepo preplanuli od sunca, zategnutih mišića i stomaka, dok s blistavim osmijehom izgovaraju ime Bog ili Isus. Postman ističe da je sav televizijski jezik utemeljen isključivo na zabavi i diskontinuitetu argumenta. Često, govori Postman, televizijski propovjednik govori nepovezano, konfuzno, nepripremljeno, bez ikakvih jasnih smjernica, ali to se često ne primjećuje uslijed zabavnog elementa televizijskog jezika.
U svojoj kritici televizijskog jezika Postman inzistira da televizija, ne kao medij, nego kao jezik koji nam se nameće, kao jezik kojim trebamo govoriti i misliti, umanjuje čovjekovu sposobnost da ozbiljno misli i razmišlja o istim stvarima o kojima televizijski jezik govori. Postmanova kritika televizije podsjeća i na jedan drugi element televizijskog jezika, a to je sposobnost televizijskog jezika da prikazujući izmišljeno uvjerava gledatelja da je to stvarnost. Ovaj treći element utječe i na društvenu pojavu novijeg datuma, pojavu koju ćemo nazvati blockbuster kršćanstvo. Termin blockbuster označava nešto jako veliko ili nešto jako velike moći. U filmskoj industriji blockbuster označava neko filmsko ostvarenje u koje je uloženo puno novaca i od kojeg se očekuje enormna zarada i od kojeg se očekuje da privuče ogroman broj gledatelja, kao što su to filmovi redatelja Jamesa Camerona Titanic i Avatar i druga slična filmska ostvarenja.
Kako bismo razumjeli televiziju kao jezik koji nas tjera da razmišljamo na način na koji televizija od nas zahtijeva, poslužit ćemo se primjerom. U filmu Pasija redatelja i glumca Mela Gibsona u jednom dijelu filma odigrava se scena bičevanja. Scena je mučna i teška za gledanje. Međutim, to nije stvarnost, nije riječ o pravom bičevanju, u sceni nije bičevan Isus, nego glumac glumi da ga bičuju i glumi da ga boli. Ništa u toj sceni nije stvarno. Međutim, ima kršćana koji će se pobuniti protiv tvrdnje da je to izmišljena scena za potrebe filma i tvrditi da je upravo tako bilo s Isusom, točno onako kako se predstavilo u filmu. Ali to nije točno, jer ta scena nije stvarna na način kako je bilo stvarno Isusovo pravo bičevanje.
Odbijanje da se, recimo, ova scena prihvati kao nestvarna iako je dobro režirana i dobro glumljena, opisuje fenomen blockbuster kršćanstva, koje više ne govori kršćanskim jezikom, nego razmišlja i shvaća samo sebe televizijskim jezikom i interpretira kršćanske stvarnosti televizijskom jezikom. Fenomenom blockbuster kršćanstva ugroženi su i neki drugi elementi kršćanskog života i stvarnosti, među njima i eshatologija. Eshatologija kao teološka disciplina studira ono što zovemo posljednje stvari, kao što su smrt, sud, raj, pakao, čistilište, uskrsnuće mrtvih.
U televizijskom jeziku eshatologija je znanstvena fantastika kojom se televizija služi kako bi vlastitim jezikom progovorila o posljednim stvarima koje kršćanska teologija naziva eshatologijom. U znanstveno-fantastičnom televizijskom jeziku o posljednjim stvarima kršćanske eshatološke stvarnosti prikazuju se kao planetarni sukobi različitih civilizacija s mnoštvom naprednih tehnoloških izuma (svemirski brodovi, laseri, različite vrste oružja i komunikacijskih uređaja poput teleportacije) ili se prikazuju kao saga o junaku koji polazeći od dna društvene ljestvice otkriva da je on nekakav izabranik koji će pobijediti iskonsko zlo koje prijeti cijelom svemiru, otkriva se da je on zapravo visokog porijekla, sin nekog dobrog svemirskog vladara i njegove kraljice (sličnosti sa stvarnim Isusovim porijeklom nisu uvijek slučajne nego ciljane i dobro osmišljene).
Filmovi poput Ratova zvijezda, Matrixa, Supermana, Thora i mnogi drugi filmovi slične tematike su modusi kojima televizijski jezik interpretira kršćansku eshatologiju stvarajući pri tom nuspojavu koju nazivamo blockbuster kršćanstvo. Blockbuster kršćanstvo je interpretacija kršćanskih eshatoloških stvarnosti televizijskim jezikom pa se ne treba čuditi kada neki blockbuster kršćanin Isusov drugi dolazak vidi kao završnu scenu filma u kojem glavni junak dolazi na svemirskom brodu okružen velikim brojem vojnika spremnih za rat protiv nekog iskonskog zlog počela svemira koje se uvijek javlja kao neki tamni predio bez oblika iz kojega dolazi duboki i hrapavi muški glas moduliran zvučnom distorzijom.
Sličnu sudbinu ponekad doživljavaju i raj i pakao kao eshatološke stvarnosti koje televizijski jezik interpretira jakim vizualnim efektima (svjetlo, ptice, zelenilo, bistra rijeka, lijepa žena u bijelom za raj i vatra, kosturi, izobličena lica različitih demona, glavni demon s crvenim očima, rogovima i trozubcem koji sjedi na prijestolju od mrtvačkih glava za pakao) čineći ih do te mjere uvjerljivima pomoću vizualnih efekata da ponekad kršćanin misli da su to stvarni raj i pakao.
Blockbuster kršćanstvo kao interpretacija kršćanskih stvarnosti, tradicije, jezika i rituala televizijskim jezikom utječe na same kršćane na način na koji je to opisao Neil Postman tako što sami kršćani počinju razmišljati i promišljati kršćanske stvarnosti jezikom televizije, uvjereni da je televizijski jezik vjeran i autentičan tumač stvarnosti. Televizijski jezik klasičnu definiciju istine kao podudaranja uma i stvarnosti definira kao podudaranje uma i zabave, gdje je stvarnost isključena ili je potpuno pogrešno interpretirana i predstavljena, jer temeljni cilj televizijskog jezika je zabava, a ne autentično i stvarno tumačenje stvarnosti. Televizijski jezik kao jezik zabave i diskontinuiteta racionalne argumentacije ne bi ni bio tako privlačan da nastoji ozbiljno, duboko i racionalno povezano protumačiti stvarnost, jer to nije njegova svrha niti sadržaj, kako piše Postman.
Njegova je svrha samo i isključivo da zabavi, bez obzira o kojoj je temi riječ, je li u pitanju nešto humoristično ili jako ozbiljno, kao, recimo, nuklearni rat. Ono što televizijski jezik čini zabavnim jest kratkoća i brzina kojom televizijski jezik govori gledatelju i ne zahtijeva od gledatelja nikakav prethodni napor i znanje konteksta o onome što trenutačno gleda, jer se televizijski jezik temelji isključivo na onom kratkom izrazu voditelja kada kaže, kako piše Postman, Now… this (A sada…). Tu kratkoća i brzina međusobno nepovezanih vijesti u smislenu cjelinu omogućuje gledatelju da se zabavlja i uživa i kada gleda vijest o ratnim razaranjima i nakon toga vijest o nogometnim transferima ili vremensku prognozu, jer nema racionalne povezane cjeline koja bi gledatelja potaknula na ozbiljnije i duže razmišljanje.
Televizijski jezik generirao je društveni fenomen blockbuster kršćanstva. Fenomen interpretacije kršćanskih stvarnosti televizijskim jezikom u kojem blockbuster kršćanstvo kršćansku eshatologiju interpretira kao znastvenu fantastiku i, recimo, Isusa vidi kao Luka Skywalkera, filmskog lika iz Ratova zvijezda, gdje gospodar Yoda iz istoimenog filma uživa ulogu Nebeskog Oca, Dart Wader je Lucifer, dok je Sila (Let Force be with you je jedna od najpoznatijih rečenica iz tog filma) nekakva imitacija Duha Svetoga koji je stalno prisutan svuda kao sila koja vodi glavnog junaka do konačne pobjede.
U završnoj sceni trećeg dijela filma Matrix glavni junak Neo žrtvuje se za cjelokupno čovječanstvo boreći se protiv zaraženog kompjutorskog programa. Nakon što pobijedi program, glavni junak umire, a scena umiranja neodoljivo sa svojim vizualnim efektima podsjeća na čovjeka koji je razapet i njegovo tijelo je predano glavnom programu koji kontrolira cijelu strukturu informatičkog stvorenog svijeta matrice (glavni program matrice sastoji se od bezbrojnih malenih robota koji se formiraju u jedno ogromno lice koje liči na ljudsko, oponašajući ideju nekoga tko sve vidi i sve promatra, a scena umiranja glavnog junaka neodoljivo podsjeća na predanje Isusa u Marijine ruke nakon skidanja s križa ili predanje Isusa Ocu u trenutku umiranja na križu).
Ponekad nismo svjesni koliko je blockbuster kršćanstvo kao televizijski jezik zabave koji interpretira kršćanske stvarnosti izokrenuo i promijenio ozbiljan teološki jezik, koji govori o kršćanskim stvarnostima, i sve češće, pogotovo među mlađim generacijama kršćana, susretnete nekog mladog blockbuster kršćanina koji je uvjeren da je svijet spasio Neo (glavni junak filma Matrix, igra ga glumac Keanu Reves), a ne „tamo neki“ Isus, i kako je Isusov drugi dolazak zapravo međuplanetarni rat između Federacije planeta i divljih i zaostalih svemirskih naroda (serija Zvjezdane staze), ili susretnete nekog blockbuster kršćanina koji je uvjeren da je u filmu Pasija stvarno bičevan stvarni Isus.