Čovjek u ćorsokaku svakidašnjice
Ideali kao vjetar uzdižu čovjeka prema nebu, slabost i zloća ga snizuje, zato „među zemljom tako i nebom / tvoja duša uviek preda“ (Petar Preradović). Kako problematika svakidašnjice zaoštruje red morala, uočimo u ovim upitima: zar nijesi doživio da su okolnosti života onemogućile realizaciju tvojih nakana, pa bile one najuzvišenije? Nijesi li se nikada našao u škripcu, da ti je uzvišeni cilj zablistao pred očima, ali ti se pružio sumnjiv put do toga cilja? Netom si s drugim progovorio i htio mu pružiti pomoć, ili si zamoljen za pomoć, možda te kao sablast zaustavila pomisao da budeš ubrojen među sukrivce? Kako ćeš se snaći u tim okolnostima? Ispitajmo pobliže.
Neostvarene nakane
28. Netko je rekao da je pakao pun dobrih nakana, pun je ljudi koji su imali dobru nakanu, ali su na tome ostali, nijesu je ostvarili. U tom je aforizmu osuđena neplodnost dobrih nakana krivnjom onoga koji ih je ostavio u stanju neplodnosti. – Nitko ne može zanijekati da ima ljudi koji se rukovode nakanom koja je prirođena činu u sebi, recimo, koji dijele milostinju iz prave kršćanske ljubavi prema bližnjemu. U tim slučajevima nakana činioca stapa se s nakanom Stvoritelja, s ciljem davanja milostinje. Ne zaniječemo, međutim, da ima slučajeva kad se davanje milostinje rukovodi drugim ciljevima, možda i grješnim, iako će on navesti da se rukovodi pravim ciljem, i tada doista govorimo o „iluziji osobnoga obrazloženja“ (Marte).
Ima dobrih, neostvarenih nakana. Abraham je nagrađen, iako nije izvršio nakane da žrtvuje sina (Postanak 12, 16). Ipak je nagrada obećana samo onomu koji bude i govorio i činio (Matej 5, 19). Što iz ovoga zaključujemo? Sjeti se prolaznika koji se sprema skočiti more da spasi utopljenika, ali ga zadrži neodoljiva, jača sila. Kako ćemo ocijeniti njegovu nakanu?
Prije svega je očito da svaki onaj koji realizira svoju nakanu, dokazuje jači intenzitet volje ili htijenja, ali dobru ćemo volju pohvaliti i onda kada nakana nije izvršena, jer je nadošla jača zaprjeka. I obratno: više je vrijedan osude izvršitelj zle nakane nego onaj koji zlu nakanu nije ostvario, nego je tu nakanu zadržao u sebi.
Čin nakane ima svoju specifikaciju i bez njezina realiziranja. Tko naumi ukrasti krivac je krađe, doista samo nakanom, ali je pokazao svoju spremnost ukrasti, pomirio se s grijehom, na nj je pristao. Razumije se da na povrat nije dužan, ali je krađu počinio u svom srcu (Matej 5, 28).
„Al tko Bogu vjerno služit grede,
čistijem srcem služiti mu valja“ (Ivan Mažuranić).
Zaključak: ne precjenjujmo vanjštinu; to bi naime značilo zastupati farizejski legalizam, kult vanjštine. Ali niti je podcjenjujemo, jer vanjština je odraz nutrine, k njoj vodi, zato ljudi na nju moraju računati. Nijesmo anđeli.
Čin s dvostrukim učinkom
29. Pita mladić: smijem li čitati ovu knjigu da udovoljim potrebi školovanja, ali znam da će mi čitanje prouzrokovati i nepoželjni učinak: buđenje niskih poriva? – Majka pita: smijem li dopustiti operaciju, koja će meni sačuvati život, ali u meni će stradati plod moje bračne ljubavi? – Onaj vratar je u neizvjesnosti, jer mu napadač prijeti smrću, ako mu ne otvori vrata da uzmogne iz gospodareva posjeda nešto uzeti. – Tuži se odrasli vjernik: pozvan sam u posjete, morao bih se prijatelju odužili, ali znam da će mi taj posjet naškoditi duši. Sličnih nam primjera svakidašnjica pruža u izobilju. Čovjek se nađe između čekića i nakovnja.
Za ravnanje u sličnim slučajevima služe nam neka načela koja bacaju svjetlo na tolike zakutke svakodnevna života. Ti su uvjeti:
Prvi: sam čin u sebi, po svom neposrednom objektu, sadržaju, mora biti dobar ili barem indiferentan, stoga nikada nije dopušteno ubiti nevinoga, psovati i slično, pa ne znam kako se dobri plodovi očekivali, jer od tih je čina zloća nerazdruživa. Naprotiv: prodavati vino, unajmljivati sobu i slično, predstavlja u sebi dobar čin; posjednik ima pravo to raditi iako će se možda netko time poslužiti na zlo.
Drugi: iz čina mora neposredno slijediti dobar čin, ne zao, stoga nije dopušteno ukrasti da se pomogne siromahu. Očito, ovaj se uvjet lako svede na prvi, služi nam kao jasnije određenje prvoga uvjeta.
Treći: činilac mora imati dobru nakanu, jer zla nakana čini i dobar čin nedopuštenim, stoga ne bi bilo dopušteno da posjednik vrta u tom vrtu iskopa jamu s izričitom nakanom da neprijatelj u nju upadne te da se ubije.
Četvrti: mora opstojati dovoljan razlog, razmjeran težini zla učinka, da se netko smije izložiti pogibli zla ili zlu učinku. Očito je da razlog mora biti značajniji ako je i zao učinak, koji će uslijediti, značajniji ili teži. Isto tako traži se razlog to teži što čin bliže, izvjesnije proizvodi taj zao učinak. Taj uvjet „dovoljna razloga“ u stvarnosti igra presudnu ulogu, dakako uz prvi, nepromjenljivi uvjet.
Bilješka
Mladić smije čitati knjigu, koju mora čitati da udovolji potrebi školovanja, iako predviđa i zao učinak, ali mora spriječiti, odnosno zaštititi se protiv štete koje se boji, npr. štetna mjesta mora samo letimice pročitati. – Majka može pripustiti operaciju, kojom se njoj vraća zdravlje, ali ne onu koja direktno, izravno ubija nevino biće, jer nikad nije dozvoljeno činiti što je u sebi zlo. – Ako se ne radi o pogodbi vratara s gospodarom da će vrata i uz cijenu smrti čuvati, čuvar bi u smrtnoj pogibli mogao otvoriti vrata, a gospodaru na drugi način spriječiti štetu, ako je to moguće. – Ako vjerniku prijeti velika neugodnost od toga što ne bi pošao u spomenuti posjet, tj. koliko je dužan poći u taj posjet, toliko je opravdano da se izloži zlu učinku: razumije se da uvijek nastoji sebe što više čuvati od štetna djelovanja toga zla učinka.
Suuzročnik
30. Nijesmo samo tvorci čina koje sami činimo. Vrlo se lako upletemo u zlo pomaganjem, sudjelovanjem, dakle suuzročnošću ili suvoljnošću. Bilo da naređujemo da drugi učini zlo, bilo da mu svjetujemo, pristajemo na njegov čin, hvalimo ga, zaštićujemo ili pomažemo, mi više-manje postajemo suuzročnici zla, a to prije svega vrijedi u slučaju, ako se poslužimo svojim položajem te drugomu naredimo da čini zlo. Još više: ako ne opominjemo, ne odvraćamo, ne očitujemo počinitelja zla, a možemo i moramo to učiniti, zlo nam se ubraja, odgovorni smo kao suuzročnici u zlu.
U svim spomenutim slučajevima možemo postati krivci formalnoga grijeha, ako odobravamo, u duši pristajemo na tuđi zao čin. Stoga vrijeđam i pravdu i ljubav, ako odobravam postupak počinitelja krađe. Moje solidariziranje s njim i mene čini sukrivcem, barem pred Bogom, koji vidi i misli srdaca.
Tko bez zle nakane, bez odobravanja, samo na izvanjski način sudjeluje s drugim u zlu činu, može biti opravdan dokle god taj njegov čin sudjelovanja ne postaje zao u sebi, jer tada bismo došli u sukob s načelom izraženim gore, u br. 29, pod prvim uvjetom. Tko će proglasiti formalnim lupežom onoga koji je lupežu, pod prijetnjom smrti, morao pomoći prenijeti ukradeni predmet? Nitko tko je sposoban zdravo suditi.
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 31–34.
