Zašto vjera ostaje važna u posvjetovljenom okruženju
Postoji posebna vrsta moderne gluposti koja tvrdi da zapravo ništa ne postoji, osim ako se ne može staviti pod mikroskop ili uvrstiti u matematičku formulu. Taj nazor, koji bi se mogao nazvati „znanstvenim redukcionizmom“, jest poput muža koji ne vjeruje svojoj ženi kada plače, osim ako ne može analizirati njezine suze u laboratoriju. Takvi ljudi nisu razumni; oni su samo uredno poludjeli.
Kao što svako dijete zna – sve dok ga u školi ne nauče razmišljati drukčije – ta je stvarnost prevelika da bi se zarobila u kušalicu ili u računalni model. Istina ne mora biti mjerljiva da bi bila istinita. Majčina ljubav, velikodušnost čovjekoljupca, moć molitve – sve je to stvarnije nego ono što može otkriti bilo koja rendgenska snimka, a opet gotovo ih je nemoguće prikazati grafikonom ili brojem.
Moderni čovjek vjeruje samo onomu što „može dokazati“. Ali, ironično, samo to povjerenje ne može se dokazati. Znanstvenik vjeruje u uzročnost, u red, u ponovljivost. Međutim, on ne zna zašto je priroda ili narav takva. „Jer“, kaže, „oduvijek je bilo tako.“ Ali to je članak vjere, a ne dokaz. Vjerovanje u čuda nije ništa nerazumnije od vjerovanja u logiku – ovisi samo o tome što prihvaćaš kao praistinu (aksiom). I tu dolazimo do srži stvari: stvarnost je u osnovi pjesnička. Ona se ne otkriva samo u formulama, nego i u basnama. U bajkama ponekad ima više istine nego u novinama.
Čovjek se moli Bogu i kasnije kaže da mu je molitva uslišena. Sumnjičavac pita:„ Možeš li to dokazati?“ Ali čovjek zna što zna. To nije pričin, nego iskustvo. A iskustvo je početak svakoga znanja, uključujući i znanstveno znanje. Einstein je to ovako rekao: „Iskustvo je jedini pravi izvor znanja, uključujući i znanstveno znanje.“ Znanost nam može reći kako stvari djeluju, ali ne i zašto su važne. Ona može izmjeriti srce, ali ne i ljubav. Može kartirati mozak, ali ne i savjest. Može čak i datirati svemir, ali ostaje bez riječi o tome zašto on postoji.
Odglumimo razgovor između Julijana – moderna čovjeka koji vjeruje da samo znanost pruža pristup stvarnosti – i Adrijana – staromodna mislitelja, s klobukom, štapom za hodanje i tajanstvenom sklonošću postavljanju teških pitanja.
Julijan: Sve što je stvarno može se dokazati. Znanost je uklonila veo praznovjerja i iluzije.[1] Ono što se ne može izmjeriti jednostavno ne postoji.
Adrijan (spušta klobuk pokraj sebe na klupu): Dakle, ljubav tvoje majke ne postoji?
Julijan (mršteći se): To je osjećajno. Naravno da ljubav postoji – ali to je samo kemijska reakcija u mozgu.
Adrijan: Pa, ako me sutra ujutro probudi budilica, mogu li reći da je moje buđenje bio samo elektromagnetski protuučinak zvonjenja budilice? Ili mogu priznati i da sam prespao jer sam noć prije razmišljao o mjesecu?
Julijan: To je pjesnički, ali nije precizno. Znanost je precizna.
Adrijan (s nestašnim osmijehom): Precizno je ponekad posve pogrješno. Vidiš, znanost mjeri otkucavanje sata, ali ne i razlog zašto čovjek ustaje. Govori nam koliko grama knjiga teži i koliko riječi sadržava, ali ne i je li dobra. Ona može reći što tijelo radi, ali ne i što duša čini.
Julijan (ogorčeno): To nije pošteno. Znanost je izliječila bolesne, izgradila zrakoplove, dosegnula svemir!
Adrijan: I ništa od toga nije objasnilo zašto dijete gleda u zvijezde i utihne. Ili zašto bi netko dobrovoljno umro za nekoga koga ne poznaje. Ili zašto ljudi slušaju glazbu koja ništa ne rješava, ništa ne objašnjava, ništa ne dokazuje – a opet govori sve.
Julijan: Ali, zar možeš prihvatiti nešto samo tako jer ti daje dobar osjećaj?
Adrijan (pokazuje na drvo): To drvo se ne čini kako treba. Ipak, ono je tu. I nitko to nikada nije u potpunosti objasnio. Ono raste, bez formula. Znanost opisuje njegovu koru, broji godove, razvrstava listove – ali ne zna razlog zašto izgleda upravo tako, a ne drukčije.
Julijan (polako): Misliš da postoji stvarnost… izvan znanosti?
Adrijan (smiješeći se): Upravo to i mislim. Kao što postoji i nešto izvan sata – naime vrijeme. I nešto izvan knjige – naime priča. I nešto izvan tijela – naime duša.
Julijan: Ali kako možemo biti sigurni da su te stvari stvarne?
Adrijan: Ne možemo. Možemo samo vjerovati u to. Kao što dijete vjeruje da ga majka voli, a da to nikada ne dokaže. Kao što vjernik moli. Kao što pjesnik piše. Kao kad se čovjek probudi i pomisli: „Danas će biti dobro.“ Nema dokaza, samo istina.
Julijan (tiho): I to je dovoljno?
Adrijan (ustaje i stavlja klobuk): To je više nego dovoljno. To je sve.
Odlaze, Adrijan svako toliko zalupka štapom. Julijan stoji trenutak i gleda u nebo kao da je ponovo otkrio nešto što je oduvijek znao…
[1] Prevoditeljska napomena: Iluzija (latinski illūsĭo od illūdere – prevariti, obmanjivati, biti zaveden, igrati se, titrati, varati) jest opažajna (osjetna) varka; varka u opažanju; obmana osjetila zbog pogrješna tumačenja (predstavljanja, pretpostavljanja, objašnjavanja) vanjskih podražaja; pogrješan zor stvarnoga izvanjskoga podražaja; netočno objašnjenje podataka koje daju osjetila; zavaravajuća slika predstavljena gledanju; nešto što obmanjuje ili zavarava pamet; neobjektivno prosuđivanje stvarnosti nastalo nenamjerno pogrješnim tumačenjem nekih stvarnih podataka; doživljaj koji nastaje nekim vanjskim predmetom, ali je tako preinačen da na bilo koji način dovodi do pogrješna opažaja; poimanje nečega što objektivno postoji na način koji uzrokuje pogrješno tumačenje njegove stvarne naravi; bilo što ugodno očaravajuće i privlačno; prijevara sjetila izazvana iznakaženim primanjem dojmova iz stvarnosti; nestvarna slika predstavljena tjelesnomu ili umnomu vidu; stanje ili činjenica varanja ili zavođenja uma; pogrješno shvaćanje. Sličnoznačnice su joj: himera, maštarija, neosnovana nada, neostvariva mašta, obmana, opsjena, pričin, prijevara, privid, prividnost, samoobmana, sanje, snovi, svijet varke, tlapnja, umišljanje, uobraženje, utvara, varka, varljiv izgled, zabluda, zamisao, zavaravanje.
