Dekret o intencijama svetih Misa
APOSTOLSKA STOLICA: DIKASTERIJ ZA KLER
Dekret o nakanama svetih Misa
„Prema potvrđenom običaju Crkve, svakomu svećeniku koji slavi ili suslavi Misu dopušteno je primiti ponuđeni prilog, da bi Misu namijenio na određenu nakanu“ (kan. 945. § 1. ZKP-a).
„Euharistija, iako tvori puninu sakramentnoga života, nije nagrada za savršene nego velikodušni lijek i hrana za slabe. Ova uvjerenja imaju također pastoralne posljedice koje smo pozvani promatrati s razboritošću i smionošću. Često se ponašamo kao nadzornici milosti, a ne kao oni koji je olakšavaju. Ali Crkva nije carinarnica, nego je kuća očinska, gdje ima mjesta za svakoga s njegovim tegobnim životom“.[1]
Svjesni te milosti, vjernici se preko priloga žele tješnje sjediniti s Euharistijskom Žrtvom pridodajući vlastitu žrtvu i sudjelujući u potrebama Crkve i, posebice, doprinoseći uzdržavanju svojih svetih služitelja.
Na taj način vjernici se tješnje povezuju s Kristom koji prinosi sama sebe i, u određenom smislu, još dublje su utkani u zajedništvo s Njim. Taj običaj ne samo da je odobren od Crkve, nego ga ona i promiče.[2]
Apostol Pavao piše da oni koji služe oltaru imaju pravo i da žive od oltara (usp. 1. Kor 9, 13-14 1 Tim 5, 18; Lk 10, 7). Odredbe skupljene u prvim stoljećima izvješćuju o darovima danima dragovoljno u slavljenju Euharistije. Od njih dio je bio određen za siromašne, dio biskupskoj trpezi (mensa episcopalis) i onima kojima je biskup pružao gostoprimstvo, dio za bogoslužje i dio klericima koji su slavili ili posluživali, prema unaprijed određenom mjerilu.[3]
Oni koji su davali priloge bili su tako na poseban način uključeni u Euharistijsku Žrtvu. Darovi dani za vrijeme Euharistije, a kasnije također izvan, smatrani su kao neka naknada dobročinitelju, kao dar prilikom usluge (occasione servitii) koju je svećenik učinio, kao milostinja, a nikada kao „prodajna cijena“ za nešto sveto; to bi, naprotiv, postao čin simonije.
U to je vrijeme Misa već slavljena, na zahtjev vjernika, na određenu nakanu, makar i ne bila popraćena darom. S vremenom se razvio običaj davanja milodara za slavljenje Mise i davanja darova svećeniku ili Crkvi. Upravo je ta praksa prethodila prilozima za slavljenje Mise. Počev od kraja desetoga stoljeća za traženje slavljenja Mise na određenu nakanu, davani su darovi komemorativni. U tom istom razdoblju uspostavljaju se zaklade Misa, ili pak obveza da se Mise slave na unaprijed određene nakane. Nastao je tako običaj darivanja priloga prigodom Mise, običaj koji Crkva ne samo odobrava, nego preporučuje i promiče.
Stoljetni običaj i crkvena stega zauzimaju se da svakom pojedinom prilogu od strane svećenika odgovara posebna nakana Mise koju on slavi. Katolički nauk, uz to, koji pokazuje također osjećaj vjernika (sensus fidelium), poučava kako postoji duhovna dobrobit i korist, u rasporedbi milosti, za osobe i svrhe za koje svećenik namjenjuje Misu koju slavi, te također, u tom istom pogledu, vrijednost ponavljanoga namjenjivanja za iste osobe ili svrhe.
A što se tiče namjene za koju je prilog primljen, u smislu gore izloženom, više puta je izričito izražena zabrana namjene samo jedne Mise na više nakana, za koje je primljeno više odgovarajućih priloga.
Takve prakse, kao i neizvršenje namjene jedne Mise u odnosu na primljeni prilog, smatrane su protivnim pravednosti, kako je više puta izraženo u crkvenim dokumentima.[4]
Ne manje nedopuštena bila bi zamjena obećane namjene u Misi sa samo „nakanom molitve“ u Službi riječi ili s običnim spominjanjem u nekim trenutcima euharistijskoga slavlja.
Stega Crkve u ovom predmetu, također apstrahirajući od govora čisto teološke naravi, jasno se nadahnjuje na dva reda promatranja: pravednosti prema darivateljima, to jest održanje riječi dane darovateljima, i dužnosti izbjegavanja i samo prividnosti „trgovanja“ svetim stvarima (usp. kann. 947.; 945. § 2. ZKP-a).
U novijim vremenima su, ipak, iskrsnule situacije i zahtjevi, koji su sugerirali da se prilagode neke stegovne pojedinosti, stvarajući izuzetak od općega zakona, upravo da bi se spasilo ono što je bitno.
Među tima (situacijama i zahtjevima) nalazimo manjak klera koji bi bio u stanju zadovoljiti traženjima Misa, dužnost da se ne iznevjeri pobožna želja darivatelja, odvraćajući ih od dobre odluke“,[5] skupa s utvrđenjem kako običaj takozvanih „kolektivnih“ Misa, „ukoliko bi se previše raširio, treba smatrati zloporabom i mogao bi postupno izazvati kod vjernika napuštanje običaja davanja priloga za slavljenje Misa prema pojedinim nakanama, gaseći prastari spasonosni običaj za pojedine duše i za cijelu Crkvu“,[6] samo su neki od razloga za preuređenje propisa.
Na toj osnovi je 22. veljače 1991. ondašnja Kongregacija za kler izdala Dekret Mos iugiter.[7]
Dekret, utvrđujući doktrinarne glavne točke i temeljne disciplinarne odredbe koje su već preuzete u Zakonik kanonskoga prava, predviđa da, pod određenim uvjetima, i samo u takvim slučajevima, svećenik može ipak namijeniti jednu samo Misu za više nakana za koje je primio odgovarajuće priloge.
Formulirani uvjeti idu izravno za tim da s jedne strane osiguraju pravednost, to jest održanje riječi dane darovateljima, i s druge da se otkloni pogibelj, ili i sam privid „trgovanja“ sa svetim stvarima.
Upravo je želja da se isključi takva opasnost dopuštala prilagodbu disciplinarnih preinaka. Konkretno, u tom pogledu, Dekret određuje prije svega da, samo u slučaju kad su svi darivatelji priloga prikladno obaviješteni te izrazili vlastito slaganje [izričit pristanak], može se skupiti više priloga za samo jedno slavljenje Mise, ali da takvo slavljenje ne bude svakodnevno, kako bi se izbjeglo zavođenje opće prakse i s ciljem zadržavanja karaktera izuzetnosti.
Kako je prošlo više od trideset i četiri godine od stupanja na snagu Dekreta Mos iugiter, na osnovi otada stečena iskustva, odgovarajući na zapažanja, traženja i poticaje pristigle s raznih strana svijeta od biskupa, ali također od članova klera, od vjernika laika i od osoba i zajednica posvećena života, ovaj Dikasterij, razmotrivši u dubini sve vidove predmeta, i nakon široka savjetovanja s drugim zainteresiranim Dikasterijima, bilo glede materije bilo zbog drugoga razloga, zrelo je prosudio da su potrebne nove odredbe koje uređuju predmet, sukladno ih prilagođavajući.
Uzimajući u obzir potrebu osuvremenjivanja propisa i, u isto vrijeme, da ih se učini izričitijim u iskorjenjivanju nekih praksi koje su se, zloporabom uvele na raznim mjestima, ovaj Dikasterij odlučio je izdati, i sada izdaje, sljedeće odredbe za upotpunjenje stege koja sada vrijedi u ovom predmetu:
Čl. 1. § 1. Ne dirajući kan. 945. ZKP, ako provincijalni sabor ili skup biskupa provincije, vodeći računa o prilikama kao, na primjer broju svećenika u odnosu na zahtjeve nakana ili o kontekstu društvenom i crkvenom, u granicama vlastite jurisdikcije to odluči dekretom, svećenici mogu primiti više priloga od različitih darovatelja, gomilajući ih s drugim i zadovoljavajući jednom samo Misom, slavljenom prema samo jednoj „kolektivnoj“ nakani, ukoliko su – i samo ukoliko su – svi darivatelji o tome obaviješteni i slobodno su pristali.
§ 2. Ta volja darivatelja nikada se ne može pretpostaviti; naprotiv, u nepostojanju izričita pristanka, uvijek se predmnijeva da nije dana.
§ 3. U slučaju o kojem u § 1., celebrantu je dopušteno zadržati za sebe prilog samo jedne nakane (usp. kann. 950.-952. ZKP).
§ 4. Svaka kršćanska zajednica neka pazi da pruži mogućnost slavljena svakodnevnih Misa s pojedinim nakanama, za koje provincijalni sabor ili skup biskupa provincije određuju stalan stipendij (usp. kan. 952 ZKP-a).
Čl. 2. Pridržavajući se kan. 905. ZKP-a, ukoliko svećenik zakonito slavi Euharistiju više puta istoga dana, ako je nužno i traži istinsko dobro vjernika, može slaviti različite mise također prema „kolektivnoj“ nakani, ostaje pouzdano da mu je dopušteno svakodnevno zadržavanje samo jednoga priloga za samo jednu nakanu među onim primljenim (usp. kan. 950-952 ZKP).
Čl. 3. § 1. Treba naročito imati na umu propise kan. 848. ZKP-a koji određuje da slavitelj, osim priloga određenih od mjerodavne vlasti, za podjeljivanje sakramenata ne traži ništa, kloneći se uvijek toga da najsiromašniji budu lišeni pomoći sakramenata zbog razloga siromaštva. Neka se k tome obdržava ono što je živo preporučen u kan. 945. § 1. ZKP, to jest „slaviti Misu na nakanu vjernika, naročito najsiromašnijih, također i bez primanja nekog priloga“.
§ 2. Za određivanje priloga neka se primjenjuje, obazirući se na što treba, odredba kan. 951. ZKP-a.
§ 3. U promatranju posebnih okolnosti partikularne Crkve, i njezina klera, dijecezanski biskup može, posebnom odlukom, odrediti ustupanje tih priloga župama u potrebi vlastite ili druge biskupije, osobito u misijskim krajevima.
Čl. 4. § 1. Spada na ordinarije poučiti dotični kler i narod o sadržaju i značenju ovih odredaba, i bdjeti nad njihovom ispravnom primjenom, brinući se da se brižljivo bilježi u odgovarajući upisnik broj Misa koje treba slaviti, nakane, priloge i izvršena slavljenja, kao i obavivši svake godine, osobno ili preko drugih, pregled tih upisnika (usp. kan. 958. ZKP-a).
§ 2. Na poseban način, bilo ordinariji bilo drugi pastiri Crkve trebaju osigurati da svima bude posve razvidna razlika između primjene Mise na određenu nakanu (premda „kolektivne“) i jednostavnoga podsjećanja u Službi riječi ili u nekim trenutcima euharistijskoga slavljenja.
§ 3 Posebno neka svima bude poznato da je poticanje ili samo prihvaćanje priloga u smislu dviju prethodno naznačenih mogućnosti sasvim nedopušteno; tamo gdje je sličan običaj neopravdano raširen, mjerodavni ordinariji neka ne isključe pribjegavanje disciplinarnim i/ili kaznenim mjerama, da uklone takvu neprihvatljivu pojavu.
Čl. 5. S obzirom na također nadnaravne vrijednosti povezane s časnom hvale vrijednom praksom primanja priloga darovanih kako bi se neka Misa namijenila prema određenoj nakani (usp. kan. 948. ZKP-a), za podržavanje jednako vrijedna običaja da se nakane prevelikoga broja Misa s odgovarajućim prilozima proslijede u misijske krajeve, neka se pastiri duša brinu da prikladno potiču vjernike da ga zadrže, i ondje gdje je taj običaj možda oslabio, da ga osnaže i promiču, također potrebnom katehezom o posljednjim stvarima i o zajedništvu svetih.
Čl. 6. Ondje gdje provincijalni sabor ili provincijski biskupski zbor ništa ne određuju u toj stvari ostaje na snazi što je predviđeno dekretom Mos iugiter od 22. veljače 1991.
Dikasterij za kler, nakon što prođe deset godina od stupanja na snagu ovih odredaba, potaknut će da se prouči praksa kao i vrijedeći propisi u ovom predmetu radi provjere njihove primjene i možebitnoga osuvremenjivanja.
Svet Otac, dana 13. travnja 2025., na Cvjetnicu, odobrio je u posebnom obliku ovaj dekret i naložio da se objavi, odredivši za njegovo stupanje na snagu 20. travnja 2025., Nedjelju uskrsnuća Gospodinova, dokidajući što treba dokinuti, bez obzira na bilo što suprotno.
Lazzaro kard. You Heung
predstojnik
✠ Andres Gabriel Ferrada Moreira
naslovni nadbiskup tiburnijski
tajnik
[1] FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 24. studenoga 2013, u: AAS 105 (2013), 1039-1040, br. 47.
[2] Usp. Pavao VI., Apostolsko pismo u obliku motuproprija: Firma in traditione, 13. lipnja 1974, u AAS 66 (1974), 308; Zbor za kler, Dekret: Mos iugiter, 22. veljače 1991., u AAS 83 (1991), 443,
[3] Usp., na primjer, Constitutiones Apostolorum (+ 380) II.28,5: „Si autem (diaconus) et lector est, accipiat et ipse una cum presbyteris“; VIII.31,2-3: „Eulogias, quae in mysticis oblationibus supersunt, diaconi ex voluntate episcopi aut presbyterorum distribuant clero …“, in F. X. Funk, Didascalia et Constitutiones Apostolorum (Paderborn, 1905; anastatski pretisak 1964), vol. 1, pp. 108-109 i 532-533; Canonse Apostolorum 41, u C. Krch, Enchiridion fontium historiae Ecclesasticae antiquae (Barcelona, 1965[9]), br. 699.
[4] Usp., na primjer, S. Uffizio, Decreto, 24. rujna 1665., br. 10, u DH 2030; Sacra Penitenziaria Apostolica, Instruzione Suprema Ecclesiae bona, 15 srpanj 1984., u Enchiridion Vaticanum 1. brr. 901-912; Kongregacija za kler, Dekret Mos iugiter, cit., 444, art 1 § 1.
[5] Congregazione per il Clero, Dekret Mos iugiter, cit., 446, art. 5 § 1.
[6] Ibidem, 445, art. 2 § 3.
[7] Usp. ibidem, 443-444.
