Diviti se Isusovim djelima – razmišljanje uz 23. nedjelju kroz godinu (B)

Diviti se Isusovim djelima – razmišljanje uz 23. nedjelju kroz godinu (B)

3


Čuli smo evanđeoski tekst u kojemu nam sveti Marko opisuje Isusovo djelovanje u krajevima dekapolskim, s posebnim osvrtom na izlječenje jednog gluhog mucavca. Evanđelist prenosi i osjećaje ljudi koji su nazočili tim događajima koji su se ‘divili preko svake mjere i razglašavali sva djela’ koja je Isus činio za dobrobiti svih onih koji su ga dolazili slušati i zadobiti uslišanje u svojim potrebama.  Divljenje koje su ovi ljudi iskusili doista je poseban osjećaj u duši jer su otkrivali i priznavali da postoji stvarnost koja ih nadilazi svojom veličinom, ljepotom, uzvišenošću. A, osim toga, onoga tko se divi prati ga osjećaj sreće i ispunjenja, jer mu je dano spoznati je, dotaknuti i biti u kontaktu s njom. Diveći se, ljudi u Dekapolu su dopustili da ih ispuni svijest o otajstvu koje ih je okruživalo i koje im se približilo, napose jer je bila riječ o otajstvu dobrote i ljepote Božje koja se očitovala u Isusu.

Osjećaji i iskustvo koje su proživljavali ljudi u Dekapolu dok su bili u Isusovoj blizini, trebali bi pratiti i našu vjerničku svakodnevnicu. Oni su ga slušali kako naviješta kraljevstvo Božje i promatrali kako se zauzima za sve vrste bolesnih i potrebnih, te su ostajali udivljeni svime što su vidjeli i čuli. Imajući u vidu da su glede divljenja stari filozofi govorili da se filozofirati započinje kad se u čovjeku pojavi osjećaj divljenja, što bismo mi tek trebali reći za život vjere kojim nas je Bog obdario? Ako su se ljudi divili ljudskom životu kao takvom, što bismo trebali reći mi koji smo primili božanski život? Ako su se ljudi divili pojavama u svijetu, što bismo trebali reći mi koji promatramo čudesa Božja? Ako o divljenju ovisi ozbiljnost shvaćanja dubine života, što bismo trebali reći mi kojima je Bog povjerio spoznaju cjelovitosti i svake punine života? Ako se ljudi dive ljudskim vještinama i fenomenima, koliko bismo tek mi s oduševljenjem promatrati vještinu i snagu Božju kojom skrbi oko nas i našega spasenja? Ako se ljudi dive činjenici da je čovjek biće koje se može staviti u riječ i izreći samoga sebe, za razliku od drugih bića, što ćemo reći mi kojima se sam Bog izrekao i omogućio nam da ga svojim jezikom i riječima izričemo? Ako se ljudi dive ljudskom sluhu i mogućnosti da se čuje riječ, ne samo izvanjska, nego i unutarnja, to jest misao, bit i pojam, što ćemo tek napraviti mi koji smo čuli i usvojili Božju misao?

U duhu toga bit će nam jasno da ako ima ljudi koji se dive čovjeku kao Božjem stvorenju, mi možemo ne primijetiti koje je divno čudo što smo otkupljeni. Ako ima ljudi koji se dive ljudskome, mi ne možemo ne primijetiti koje je divno čudo da je čovjek Božje djelo i da može živjeti božanskim životom. Stoga pored činjenice da možemo izgovarati božanske i neizrecive istine o životu svojim ljudskim jezikom nećemo proći kao pored beznačajne stvarnosti. Isto tako bit će vrijedna divljenja svijest da možemo slušati Božje riječi svojim ušima, te, štoviše, biti svjesni da je nama vjernicima dano ono duhovno uho kojim nepogrješivo čujemo neprevarljivi Božji glas i vrlo razgovijetno primamo njegovu svetu riječ. Ne možemo reći da nije vrijedno divljenja da mi vjernici možemo s potpunom preciznošću razlikovati dobro od zla, istinu od laži, vrijedno od nevrijednoga, ispravan put od puta zablude. Zar se ne treba diviti što imamo ispravnu spoznaju o životu te nas ne može zavarati ljudska demagogija, sotonske laži i zemaljske mode i pomodarstva? Zar nije vrijedno divljenja da mi vjernici imamo svjetlo koje trajno svijetli u duši po riječi istine i smisla koju je Bog položio u nas? Zar nije vrijedno divljenja što osjećamo živu prisutnost Božju po riječi koju čujemo u ušima i u svijesti? Po riječi koja odjekuje u srcu? Zar se ne treba zadiviti što slušamo riječi u kojima nema ništa lažnoga i ispraznoga, nego su riječi čistog života koji u nas po njima ulazi? Zar nije zadivljujuća riječ koja može postati čvrst temelj ljudskog života? Zar se ne treba diviti Bogu jer se dekapolska čudesa ponavljaju i danas u našem okruženju i u našem životu?

Strah me, međutim, da živimo u svijetu u kojemu niti znamo niti imamo vremena diviti se, jer su nam brzi ritam i obveze koje nas svakodnevno guše oduzele sposobnost divljenja. Ako smo pak izgubili osjećaj divljenja, izgubili smo osjećaj za Boga, koji je velik u svojim djelima i uzvišen u čudima kojima se svakodnevno uprisutnjuje u našoj blizini. Možda se divimo ponekoj prirodnoj ljepoti ili djelu ljudskih ruku, a da opet ne dođemo do onog konačnog divljenja životu kao takvome, to jest Bogu kao njegovu počelu. Teško se možemo diviti u ambijentu u kojem smo zapljusnuti kojekakvim silnicama i zvukovima koji onečišćuju naše uši, te živimo kao gluhi jer ne čujemo najbitnije i najsadržajnije riječi života zbog toga. Isto tako mnoštvo je riječi o koje se sapleće naš jezik i ne uspijeva razgovijetno pojmiti i izraziti uzvišenu stvarnost koju je pozvan prenijeti drugima da se i oni dive svemu što je i nas zadivilo. Dok smo uvjereni da jasno i razgovijetno govorimo, tko zna što mucamo i koje brbljarije izgovaramo, koje su zapreka stvarnoj biti i smislu našega govora. Zbog toga na žalost tako rijetko imamo prigodu čuti uzvišene riječi iz usta svojih sugovornika, te se po njima zadiviti i Bogu koji nam je dao tako čudesan dar kao što je govor, koji izriče dubinu i ljepotu života postajući nam istinsko obogaćenje. A upravo to je poslanje nas vjernika u našem društvu: po onome što mi izgovaramo i dajemo drugima čuti o Bogu i o njegovoj prisutnosti u našem životu, dati im prigodu da se zadive, kao što su se stanovnici Dekapola divili Isusu.

Zato je nama ovaj evanđeoski odlomak ispit savjesti znamo li promatrati čudesna Božja djela oko sebe i u sebi. No on nam je ujedno i poticaj da se trgnemo i da otvorimo oči i uši duha, kako bismo se mogli diviti Božjoj prisutnosti, njegovu djelovanju i nauku. Tek kad otkrijemo da nam je Isus podario duhovnih sluh, shvatit ćemo da bismo bez njega u svijetu bili gluhi. Kad dopustimo da nam on razriješi sponu jezika, otkrit ćemo da bismo bez njega o pravom životu znali tek samo mucati vrlo nerazgovijetno. Evanđeosko svjedočanstvo koje smo čuli prigoda je da se zadivimo nad darom kojim nas je obdario kad nas je osposobio da čujemo duhovne tonove i da progovorimo duhovnim jezikom. Ako smo iskreno svjesni dara vjere kojim nas je prosvijetlio i milosti kojom je očistio naše uši od nečistoća ovoga svijeta i osposobio naš jezik da daje hvali živimo i pravomu Bogu, onda je nemoguće ne zadiviti se nad tim darom i otajstvom. Nemoguće je šutjeti i ne posvjedočiti drugima kako je Bog očistio naše i uši i razriješio sponu jezika. Dajmo se stoga oduševiti djelima našega Gospodina koja smo iskusili u vlastitom životu, te oduševljavajmo i druge da se počnu diviti ljepoti kršćanskog života u Gospodinu.