Utorak, 26 listopada

Djeca u obitelji

1


Čitajući Bibliju (Stari zavjet) čini nam se da je premalo ljubav igrala ulogu među supružnicima, između muža i stotinjak žena. To nas može čuditi, ali ima tu nečeg paradoksalnog. Koja je karakteristika te i takve za nas čudne ljubavi? Usmjerenost na drugoga. I ženi se i živi i muči – sve radi djece. Ona su najveća vrijednost kojoj je poklonjena sva ljubav. Listajući Bibliju dolazimo do zaključka da Stari zavjet nije nikako mogao zamisliti sreću bez djece, niti veću nesreću nego biti bez njih. “Kad se Gospodin bude vraćao sa Siona da u njemu stanuje bit će ulice pune dječaka i djevojčica koji će se igrati.” Imena koja su davali djeci pokazuju veliki odnos s Bogom te blagoslov koji su ta djeca donosila. Evo samo nekih imena i značenja: Hošej – Božja pomoć, Ezekijel – Bog čini jakim, Danijel – Bog sudi, Jošua – Bog spašava, Jakobed – Božja slava. Nisam baš siguran kako su ih majke dozivale kad bi u igri odlutali od kuće.

Druga činjenica koju su mnogi zanemarili i izgubili iz vida je ova: što je Bog mislio dati narodu, daje mu u djeci. Djeca su najveći dar.

“Evo sinovi su Jahvin dar, potomstvo je njegova nagrada! Kao strelice u ruci ratnika takvi su mladi sinovi. Blago čovjeku koji njima može, kao strelicama, napuniti tobolac, neće se postidjeti kad dođe do rasprave s dušmanima na vratima…”

Malo je očeva koji mogu biti ponosni na brojne sinove. Otud osjećaj nemoći. Za poticaj nama u obnovi domovine i ovo: čini se da su svi bili uložili svoju snagu da podignu potomstvo u Izraelu. Muž je uzimao u starini teret uzdržavanja više žena da bi imao potomstvo, više djece.

Zamislite, žene su se morale odricati, biti ponižene u velikom društvu žena u kući zajedničkog muža da bi rađale i uzdizale potomstvo?

Čitajući Stari zavjet dobiva se dojam da se nitko nije, gotovo nitko, ženio ili udavao da bude sretan nego da sve uloži da služi zajednici preko djeteta. To je, priznat ćete, visoki stupanj ljubavi, iako jednostrane.

U ljubav prema djeci uključena je ljubav prema zajednici, narodu, plemenu, obitelji. Gdje je to nestalo? Uvriježilo se mišljenje i osjećaj da svatko rađa djecu sebi, ne domovini, na svoj teret, ne na zajednički. I odatle malen broj djece, a od države mala korist. Niti su roditelji rađali zbog zajednice, niti se zajednica nije okretala prema onima koji imaju brojnu obitelj, ili su to činili poneki, ponekad. Krivnja je na obje strane. Nisam ženjen a vidim i ono što oženjeni ne vide.

Smije li se reći da se izgubio, ili bar zamaglio, pravi smisao bračne ljubavi? Što je to? Pitat će se neki koji se podnose, žene kojima i sama pomisao na prljave pelene zadaje glavobolju? Što je to bračna ljubav pitat će se roditelji jedinca razmažena i svojeglava koji žale što su ga rodili. Što bi to bilo, zapravo?

To je jedinstvo između dva voljena bića, jedinstvo srca, duha i tijela. Jedinstvo, u čemu? U potpunom darivanju, u trpljenju kad je jedno odsutno, bolesno, to je razumijevanje i prihvaćanje drugoga. Tako kažu istraživači. Što od toga svega imaš? Plod ljubavi su djeca, a odakle plodovi ako stablo nije procvjetalo?

Djeca nisu mjerilo ljubavi, samo djeca. Ima obitelji koji ne mogu imati dijete, ali žive u slozi i zajedništvu. Dakako ako nije po srijedi uživanje, egoizam, komotnost gdje djetetu nema mjesta.

Biblijska vremena su i danas: potrebe, ratovi, neimaština, bolesti i razdori ali i nada i jučer i danas da narod s djecom ima budućnost. Djeca su naše, tvoje sutra!