Utorak, 7 prosinca

Krist DA, Crkva NE…


Danas se govori o krizi: ekonomskoj, socijalnoj, političkoj. Što je s moralnom krizom? Nerado se čuje glas i opomena Crkve, pa se kritizira poslanje Crkve zbog grešnosti pojedinaca, a trebalo bi znati da uz svjetlo dolazi i sjena.

Kome smeta Crkva? Može li ona biti mjesto obnove i koliko se u nju pouzdaju svi koji su na bilo koji način prikraćeni?

Neki su je “otkrili”, a neki su zavedeni zlonamjerim tumačenjima na nju zaboravili. Smeta im što je evanđeoska opomena u pitanjima vjere i morala, ženidbe, obitelji, pobačaja, grijeha.

Neki misle da se dovoljno ne zauzima za čovjeka, dok bi drugi željeli da ostane u “okvirima sakristije” i da se ne miješa u politiku, u život.

Neki uživaju kad je vide razapetu stvarnim i izmišljenim skandalima. Nezaobilazno je pitanje: kome trebaju neprovjereni „slučajevi“ stari i po dvadeset godina? Očito onima koji traže razloge i opravdanje onoga što čine. Neprovjerene i preoštre kritike zbunjuju stvarajući odbojnost prema Crkvi i vodstvu.

Neki Crkvu izjednačuju sa svećenikom, biskupom pa su kritični prema njoj jer su takvi prema njima.

Koji je zahtjev Evanđelja? Vjernik svoje uvjerenje unosi u međuljudske odnose, svoj stav prema Crkvi, čovjeku, poslu. Jesu li u pravu svaki puta i mogu li osobni doživljaj prenositi kao gotov stav i širiti ga dalje? Neki će reći da vjeruju u Krista, ali u Crkvu ne.

U većini slučajeva to su rubni vjernici. Pitanje je može li takav biti zaista vjernik, pedagog, političar kad ne traži uzroke, objašnjenja, razloge, nego olako sudi, stvarajući javno mnijenje svojim sudom?

Socijalni nauk Crkve nije dovoljno poznat, proučen, vrjednovan. Stvarno, može li joj se poreći sve što je učinila i čini za čovječanstvo?

Trebalo bi znati razlikovati što čini pojedinac, a što Crkva. Nedosljedno ponašanje vjernika, bio on laik, svećenik, papa ili biskup nagrđuje lice Crkve, ali ona unatoč tome ostaje. Istina, vjernici mogu biti zapreka da i drugi vjeruju kad kažu da Boga ima, a žive kao da ga nema, samo to je njihova pogreška koja te ne bi smjela smetati, bar ne toliko da i sam ne budeš član zajednice.

Ima tu ”autoprojekcije”. Loš vidi sve loše, lopov da svi kradu. Čini mi se da neki iz svog osobnog iskustva i pristupa donose sud o Crkvi, svećenicima, vjernicima.

Crkva im smeta što traži obraćenje, odricanje. Smeta im prisutni Bog. Mnogi bi prihvatili sliku Boga koji ne vidi, ne čuje, sve potvrđuje, ništa ne zahtijeva i ne osuđuje, ne traži, dopušta. Smeta im sa svim svojim naukom, jer se ne žele mijenjati, popraviti. Vole je jedino kad kritizira druge, od vlasti do novopečenih bogataša, a ne njihov život.

Nije to od jučer. Još od Francuske revolucije postoji „anticrkva“, a to je, čudit ćete se, kafić, gostionica. U to doba nisu mogli na Misi do kraja biti: lihvari, ubojice, javni grešnici, lopovi, rastavljeni, prostitutke, nego su se sastajali u takvim okupljalištima gdje bi kritizirali crkvene postupke, ali ne i sebe. Sada kritika vjere dolazi, ne izvana kao nekada, nego od onih koji su napustili sudjelovanje na nedjeljnim Misama. Ovdje nije govor o ateistima već nevjeri vjernika, vjerskoj malokrvnosti.

Svi se pitaju gdje su razlozi? U vodstvu Crkve, svećenstvu ili u slabim vjernicima? Zaboravljaju da su u Crkvi ljudi podložni grješnosti i prihvaćaju je kad je sve u redu, a kad negdje čuju da to nije tako ili da neki napuštaju Crkvu, tada su u panici, obeshrabreni “gube vjeru”. Takve zbunjuje malobrojnost polaznika na Misu i sakramente jer više vjeruju u broj nego u Riječ Kristovu.

Davno je zapisao moj prof. Vjekoslav Bajsić: ”Ljudi rado govore o svojoj djeci, kući, kraju, poslu, projektima, bolestima, brigama. Kako to da se tako rijetko čuje da netko govori o svojoj vjeri. Zar je možda uopće nema, ili je tako slaba da nije dostatna i za druge?”

Što je s molitvom za zvanja?

I kod nas, u mojoj župi, ima molitelja i članova “Serra kluba”, kojemu je sjedište u Zagrebu, koji se sastaju i mole za duhovna zvanja osobito ove godine koja je proglašena “Godinom posvećenog života”. Nezaobilazna je uloga obitelji koja gradi prvi susret svoje djece sa svećenikom. Hoće li ga upoznati s njime kao sa župnikom i prijateljem ili će djeca čuti o njemu u vicevima, zamjerkama, osudama? Velika je odgovornost roditelja u formiranju zdrava odnosa prema Crkvi i svećeniku.

Otpor prema Crkvi ima svoj korijen u otporu prema crkvenim zakonima. Neke smućuje godišnji dar-lukno ili članarina, doprinos za gradnje te ionako „bogate Crkve“, kako misle. Takvi, unatoč svemu, vjeruju da država plaća svećenike i gradi crkve, koje će oni kritizirati kao nepotrebno rasipanje.

Nisam siguran da bi bile posjećenije kad ne bi bile lijepe i uređene, kad bi se Mise održavale pod šatorom. Koji odbacuju Crkvu iz tog razloga pozivaju se na siromašnoga Isusa, a zaboravlja da je sve bilo njegovo, i nebo i zemlja. Koje to još zvanje živi od milodara, obiteljskog dara koje netko može i ne mora dati, a tražit će „uslugu“ kad mu zatreba? Tko se ljuti na mesara, frizera, bankara, pekara, nastavnika kad kupi, mijenja automobil? Kad to učini svećenik, onda je to sablažnjivo. Zašto? Nitko se ne može nabacivati blatom na druge da ne bi sam imao prljave ruke.

Dakako, samo pametni znaju da svećenik nije isto što i Crkva, da njegove opomene, ukori, stavovi…, nisu uvijek i stavovi i moralne prosudbe Crkve, zar ima netko opravdanje kad „zamrzi“ sve što je u vezi s Crkvom zbog istinitog ili počesto, netočnog i površnog stava prema svećeniku?

Ima jedna simpatična: Znadete li koji je svećenik najbolji?

Onaj koji je mrtav ili je župnik u drugom selu. Kako? Ako kratko propovijeda, nije se spremio, ako dugo, dosadan je, ako je u uredu, ne obilazi vjernike, ako obilazi, luta i nikad nije kod kuće. Ako gradi i obnavlja, samo traži novac, ako ne gradi, nije mu stalo. Ako ima auto, živi lagodno, ako nema, nespretan je i nesposoban. Ako je mlad onda je nezreo, ako je star onda je senilan i za otpis.

Ne čini li vam se da je svećenik moderni Don Quijote i da se bori sa stotinu vjetrenjača?

Nije lako istinski prihvatiti Krista i njegovu Crkvu.

Treba se mijenjati na bolje. Uostalom što je danas grijeh? Sablazan? Nemoral? Profiterstvo? Znadete li kako danas glase glavni grijesi? Nije više oholost, to je ambicija, škrtost je štedljivost, bludnost – intimnost, neumjerenost – dobar apetit, zavist – zdrava konkurencija, srditost slabi živci, lijenost – bolovanje.

Kada netko odbacuje Crkvu i Kristu kaže „NE“! Besmisleno zvuči kada netko kaže: „Ja sam vjernik, Hrvat i katolik“, a ne dolazi na nedjeljnu Misu. Što se tiče svećenstva…, uostalom nije župnik za ljude razapet, nego Krist. Odbacuju čokoladu zbog ambalaže?

Kada na velikoj i lijepoj fasadi jedna cigla nedostaje ili više njih, zjapi rupa. I ti si „cigla“ ugrađena u Hram Božji.

Crkva može bez tebe, a ti si bez nje malen i slab.

Svećenik je pokušavao oživjeti župsku zajednicu, misna okupljanja, ali bez uspjeha. Dade štampati osmrtnice koje pozivaju na ukop pokojne Crkve. Zakaže rekvijem, mimohod uz lijes. Svatko tko prolazi trebao je pogledati još jednom pokojnicu te izaći na sakristijska vrata, a ako se predomisli može se vratiti na Misu. Prolazili su, gledali i vraćali se. U lijesu je bilo ogledalo, svatko je vidio sebe.