Dođi i vidi

Nekad davno netko je jednom od tvojih učenika rekao dođi i vidi. Doći i vidjeti Boga više nema ono značenje za mene koje je oduvijek imalo. Onaj odnos u kojem dođem, vidim i ostanem kod tebe izmiren i pomiren s tobom. Dođi i vidi pretvorilo se u pitanja, u sumnje i manjak strpljenja. Čak i u nekakvu dosadu. Zašto bih ti došao vidjeti te, kad već sve o tebi znam ili su mi to drugi rekli? Pitam se gdje točno trebam doći i vidjeti?

Nekad su to bile zgrade i građevine, bučna mjesta s puno ljudi gdje sam te dolazio vidjeti, ali te nisam pronalazio i nisam te susretao. Govorili su kako si ti tu, ali ništa nisam vidio. Ili moj pogled nije bio njihov ili nisam dijelio njihove poglede, pa sam zbog toga onda valjda i za njih bio i slijep vidjeti Boga koji je za njih dolazio tako lako i jednostavno. Nisu morali ulagati nikakav napor da te susretnu.

Govorili su evo te ovdje i evo te ondje što me podsjetilo na Pisma. Treba biti oprezan gdje čovjek olako i površno govori kako je Bog ovdje ili ondje kao da je Bog česti i veseli posjetitelj naših sajmova taštine, sebeljublja i samodopadnosti.

Je li mi se dogodilo neizbježno, ono vazda iskušavajuće zasićenje sveprisutnim Bogom gdje Bog čovjeku postaje navika gubeći svaku tajanstvenost i otajstvenost? Priznati da jest znači da i tvoj poziv dođi i vidi nema više onu snagu i onaj elan kojim sam se na njega tako rado i autentično odzivao.

Ostao je nekakav eho jednog odnosa između Boga i čovjeka gdje tvoje dođi i vidi osjećam kao tugu i prazninu što se nešto izgleda kao zauvijek ugasilo i prestalo. Doći i vidjeti Boga za mene je palo u zaborav. Poziv je prekrila prašina naviknutosti na Božju blizinu kao da smo ti i ja bili dvojica prijatelja koji su jedan o drugom sve znali. Na kraju ništa nisam znao o tebi, kao što ti nisi znao o meni.

Opuštajuće je za mene bilo susresti te nakon toliko godina. Možda i desetljeća. Naš razlaz nije bio srećom jedan od onih ružnih razlaza gdje se ljudi zbog sitnice zakunu kako će i ako ih u grob zajedno stave nastaviti šutjeti. Tvoj i moj razlaz bio je nekako sporazuman i očekivan. Ti si govorio dođi i vidi, ja sam dolazio dok se nisam zasitio Boga. Kao da sam vidio sve što sam trebao vidjeti.

Sjećaš se tog našeg posljednjeg susreta kad sam ti rekao kako je najteže živjeti s Bogom kojim se čovjek prezasiti i da si se barem ponekad trebao povući iz mog života kako bih te potražio? Ali, ti si odlučio učiniti sebe sveprisutnim u mom životu. Od mnoštva znakova Božje blizine i dobrote lako se oslijepi i Bog prestane biti tu.

Drago mi je da smo napustili jedan drugog. Pobožnim ušima će ovo zazvučati kao javno ispovijedanje nevjere, ali nikad se nije radilo o tome da se apsolutno vjeruje ili apsolutno ne vjeruje. Među ljudima takvih nema, osim deklarativnih i verbalnih akrobata koji misle kako će od mnoštva riječi sebe učiniti apsolutnima, bilo da Boga ljube, bilo da ga mrze.

Radilo se o ponovnom otkrivanju čežnje u kojem čovjek i Bog opet traže jedan drugoga. Radilo se o zebnji i napetosti odnosa s Bogom koji se vraća čovjeku, ali čovjek sad ima potpuno drugačije slike o tome tko je Bog.

I tebi nije bilo svejedno, zapitao si se hoćeš li biti Bog koji odgovara tim novim slikama, tim novim putevima vjere koji me vraćaju k tebi i pokušavaju me dovesti do tebe. Na kraju smo se obojica grohotom nasmijali kao dva stara prijatelja koji se desetljećima nisu susreli. I kao što njih dvojica prepoznaju jedan drugoga u iscrtanim borama lica i sijedoj kosi, i ti i ja prepoznali smo jedan drugoga.

Ja sam te prepoznao u tvojoj strpljivosti sa mnom. Ti si mene prepoznao u mom iskrenom obećanju da ću od vremena do vremena, možda ne uvijek i stalno, odgovoriti na tvoj poziv. Doći ću i vidjeti te.

Je li to značenje tvog poziva dođi i vidi? Nositi kao čovjek u sebi duboku zahvalnost za tvoju strpljivost čekanja dok konačno odgovorim pozitivno na tvoj dođi i vidi? Nositi u sebi lakoću, mir i smiraj što će me Bog uvijek čekati i što je njegovo dođi i vidi trajno i nepromjenjivo. Vrata su uvijek ako ništa odškrinuta i nikad ih ti nećeš zatvoriti i zalupiti meni pred nosom.

S velikim vremenskim odmakom od samog sebe i svog života čovjek sve događaje i ljude tumači uvijek na novi način pitajući se je li moje shvaćanje mog vlastitog života u ovom trenutku ujedno i posljednje shvaćanje i konačno razumijevanje mog postojanja. Ili će do smrti ostati otvoren za pitanja i sumnje, za hrvanje sa samim sobom i Onim koji mu u savjesti i srcu govori dođi i vidi?

Sigurno ću doći i vidjeti te. Barem povremeno. Toliko ti smijem i mogu obećati. Doći ću vidjeti te. U to ne trebaš sumnjati. Hvala Ti što mi nikad nisi zatvorio vrata, što su oduvijek za mene odškrinuta tek toliko da pogledam unutra i vidim te kako strpljivo sjediš duboko zamišljen u svoj božanski plan sa mnom. Teško mi je povjerovati kako se Stvoritelj svijeta posvećuje nekome poput mene, toliko je drugih stvari koje bi ti trebale biti važnije od mene.

Hvala Ti što si me oslobodio od straha da naš rastanak nikad nije i ne može biti zauvijek. Ti i ja se stalno susrećemo u događajima mog života i ljudima koje mi stavljaš na životni put. Dolazeći k njima ponekad te mogu vidjeti kako mi u njihovim licima, očima i pogledima govoriš dođi i vidi me, dođi i susretni me.

Beskrajno si strpljiv sa mnom i hvala Ti na tome! I da, hoću. Ponekad ću navratiti i doći te vidjeti. A što se mene tiče Ti si kod mene uvijek dobrodošao makar te ja i ne prepoznao ne znajući i ne primjećujući kako si se dugo dugo vremena zadržao kod mene. I u meni. Osjećaj se kao kod svoje kuće čak i ako mene nema tu, jer ja nisam ništa drugo nego Tvoja kuća.