Četvrtak, 22 travnja

Kršćanstvo odustajanja


U zbirci priča Rumene Bužarovske Moj muž priča Prazno gnijezdo pripovijeda o udanoj ženi koja je slikarica-amater. Ona je uvjerena da je talentirana slikarica i njezin muž je podržava u tome. S druge strane njezina nećakinja koja dolazi živjeti kod njih je student umjetničke akademije, također slikarica. Glavna junakinja priče je na neki način žrtva određene šutnje. I muž i nećakinja ne žele joj reći kako zapravo nema talenta i kako bi bilo najbolje da odustane. Osjećaj da je talentirana za slikarstvo traje sve do scene u školi kada joj profesorica likovnog objašnjava kako njezina malena  kći koja ide u prvi razred nije mogla nacrtati sliku mrtve prirode. I razlog što je maloj dala četvorku, a ne peticu nije što je netko drugi nacrtao sliku. Ona je dala četvorku osobi koja je nacrtala sliku, a ne njezinoj kćeri.

Prazno gnijezdo kao i sve priče u ovoj zbirci su izvrsni prikazi međuljudskih odnosa u kojoj središnju ulogu imaju odnosi muža i žene. Ispripovijedane jednostavnim, ali vještim i kratkim rečenicama nude mnoštvo ideja za razmišljanje. Jedna od ideja za razmišljanje koju nudi Prazno gnijezdo (ne mora značiti da je to bila nakana same autorice) fenomen je odustajanja. Vrijeme u kojem živimo ne favorizira odustajanje. Ono se smatra znakom slabosti, nedostatka volje, nevjerovanja u vlastite sposobnosti. U Praznom gnijezdu glavna junakinja ne odustaje od svog nastojanja da slika. Njezin napor možemo promatrati kao herojski čin koji nasuprot svijetu koji je odbija pokazuje njezinu nutarnju snagu i snagu njezine volje. Na kraju priče glavna junakinja prisluškuje razgovor muža i nećakinje koji se slažu da ona nema baš talenta za slikanje i da je riječ o privremenom porivu da se zaštiti od odlaska djece od kuće. Iz tog razloga i naslov priče o praznom gnijezdu kao sindromu koji se javlja nakon što djeca odu od kuće.

Ako pokušamo sagledati odustajanje onako kako ga vidimo u ovoj priči treba početi od toga da savjet da se odustane mora biti izrečen iskreno, s razumijevanjem i s razlogom. Muž i nećakinja ni u jednom trenutku ne pokušavaju glavnoj junakinji iskreno i s razumijevanjem objasniti zašto bi trebala odustati. Dapače, pomalo su dvolični jer to misle, ali joj ne savjetuju. Savjetovati nekomu da odustane mora biti oslobođeno bilo kakve dvoličnosti i prekrivanja razloga zbog kojih mislimo da netko treba odustati. Nekoga možemo povrijediti i uvrijediti ako iza leđa savjetujemo kako bi trebao odustati i ako nismo spremni susresti se s čovjekom i to mu predstaviti na jedan pristojan način koji će uvažavati njegove dotadašnje napore koje je uložio.  

Kao i u životu, i u kršćanskom životu možemo se naći u situaciji da bismo trebali od nečega odustati, ali nismo spremni prihvatiti mišljenje i objašnjenje drugih koji nam to žele reći. Primjetno je kako se u priči Prazno gnijezdo problem odustajanja manifestira kao odsutnost međusobne komunikacije između tri lika. Nigdje se ne susreću na pravi način da bi mogli otvoreno progovoriti i razmijeniti mišljenja zašto bi glavni lik trebao odustati od slikarstva. Iskustvo odustajanja u kršćanstvu moralo bi se događati kao iskustvo susreta, komunikacije, uvažavanja i poštovanja dostojanstva osobe. Ali isto tako biti spreman i sposoban racionalno objasniti osobi zašto bi trebala odustati. Kao kada se razgovora s nekim tko želi biti svećenik. Ako postoje ozbiljni razlozi zašto bi trebao odustati, potrebno je iskreno, ljudski i s poštovanjem i obzirom iznijeti mu razloge.

Kad se od nekoga zahtijeva odustajanje ono može izazvati kontra-efekt ogorčenja, pa čak i mržnje jer se umjesto iskrenog i ljudskog izlaska u susret osobi upotrijebilo dvoličnu metodologiju objašnjenja „iza leđa“ bez da se samoj osobi nedvosmisleno i otvoreno objasni zašto bi trebala odustati. Uz ovu kategoriju odustajanja postoji jedna također dublja i daleko ozbiljnija kategorija odustajanja koja nerijetko ne nailazi na razumijevanje. Možemo ga jednostavnim riječima nazvati post-odustajanje. Post-odustajanje je odustajanje od nekog oblika kršćanskog života koji se živjelo u određenoj formi, ali se s vremenom zaključilo da to nije ona forma života koju je netko stvarno želio. Dogodi se od vremena do vremena da netko ne bez dubokog razmišljanja spozna da sadašnji oblik života nije za njega. Može li se nečije odustajanje opravdati u takvim okolnostima? Je li odustajanje grijeh? Ovdje dolazimo do dvostrukog efekta odustajanja. Jedan efekt jest ozbiljna želja i nastojanje da se i dalje kršćanski i vjernički živi, ali u drugačijem obliku kršćanskog života. Druga radikalnija forma odustajanja je potpuno odbacivanje bilo kojeg oblika kršćanskog života i njegovih vjerničkih i moralnih zahtjeva.

Ova druga radikalna forma je fenomen kršćanstva odustajanja koje u jednom trenutku odlučuje potpuno „raskrstiti“ s vjerom i svim onim što s vjerom dolazi kao zahtjev, zapovijed, ali i milost i milosrđe.  Kršćanstvo odustajanja ima različite uzroke. Neki njegovi uzroci povezani su sa samim čovjekom i njegovim nutarnjim previranjima i osobnom vjerom, čak i gubitkom vjere. Neki uzroci povezani su s nedostatkom razumijevanja i prihvaćanja, odnosno povremenom dvoličnošću da se „iza leđa“ savjetuje i potiče odustajanje bez da se samoj osobi iskreno, ljudski i poštujući njezino dostojanstvo objasni zašto bi trebala odustati. Ili ne bi trebala. Kršćanstvo odustajanja je negativan fenomen koji pati od nedostatka iskrene komunikacije i susreta kako bi odustajanje dobilo jednu čovječniju i ljudsku formu tako što bi se bez dvoličnosti onog „šaputanja iza leđa“ razmotrili svi argumenti, razlozi i motivi. Ono je po svojoj naravi takvo da u nedostatku otvorene komunikacije i susreta u čovjeku rađa ogorčenje, nezadovoljstvo, pa čak i mržnju, jer ne postoji otvorenost i iskrenost da se odustajanje razmotri. Nema savjeta, molbi, razmjene mišljenja, upozorenja, sugestija.

Kršćanstvo odustajanja u svojoj negativnosti igra dvostruku igru. Prvo, onoga koji odustaje čini tvrdoglavim i nepoučljivim jer se između njega i drugih ne događa susret i komunikacija.  Drugo, odustajanje samo po sebi postaje jaz koji ih međusobno razdvaja kao što glavnu junakinju priče odustajanje razdvaja od muža i nećakinje. Ona postaje sve tvrdoglavija i upornija jer oni s njom ne komuniciraju. Tako se događa da kršćanstvo odustajanja potiče dva međusobna odvojena monologa. Onaj koji odustaje razgovara sa sobom uvjeren da je sve na njegovoj strani, dok oni koji bi mu trebali pomoći da sagleda situaciju iz različitih kutova  monologiziraju međusobno isključujući njega iz razgovora, susreta i promišljanja.  

Evanđelja donose različite primjere odustajanja, ali gotovo nijedan primjer kršćanskog odustajanja kao radikalnog prekidanja svih odnosa s osobnom vjerom i njezinom praksom.  Jedan od takvih primjera je Zakej koji odustaje od određenog načina života, ali ne odustaje od oblika života koji Isus od njega zahtijeva. Svi apostoli odustaju od jednog oblika života potpuno ili djelomično, ali ne odustaju od oblika života koji Isus od njih zahtijeva. Svi oni odustaju, ali nitko od njih nije žrtva kršćanstva odustajanja. Primjetno je kako se Isusov zahtjev za odustajanjem koji upućuje različitim evanđeoskim likovima uvijek odvija u dijalogu između njega i onoga kome se obraća. Isus to čini nepatvoreno, iskreno, ljudski, ali i ne skriva i ne prikriva grešnost onih od kojih traži da odustanu.

Možda i nije problematično kada kršćanin odustane od nekog oblika kršćanskog  života kako bi prihvatio drugi oblik tog istog života koji ga na isti način poziva da kršćanski i vjernički živi. U tom iskustvu odustajanja veliku čak i presudnu ulogu mogu odigrati drugi kršćani vjernici i vjernička zajednica koji će ga u iskrenom i ljudskom susretu s njim potaknuti da i dalje kršćanski i vjernički živi. Tragično je kada kršćanin postane žrtva kršćanstva odustajanja, radikalnog prekida i raskida s bilo kakvim kršćanskim i vjerničkim životom. Nekad se to događa njegovom krivnjom. Njegovom tvrdoglavošću i odbijanjem bilo kakvih savjeta, sugestija i mišljenja. Nekad se događa i našom krivnjom kada odbijamo dijalog s njim i ostavljamo ga po strani dok njegovo odustajanje promišljamo „iza leđa“ nespremni i nezainteresirani da mu pružimo pomoć, savjet, utjehu, poticaj, kritiku, upozorenje.