Portal katoličkih teologa
Pitanja

Pitanja


Takav je dojam. Nedostupan sam. Izgledam kao netko koga ništa ne zanima. I nitko. Kao da se držim po strani u odnosu na život i druge oko sebe. Moguće je kako misle da sam nesposoban za empatiju. Ili se zanimam isključivo za sebe i svoje interese.

Radi se o tome kako pravog sebe upoznajem tek u odnosu s tobom i prema tebi. Jednog dana će se moj život svesti na stanje u kojem ću biti zaboravljen i stavljen po strani. Bit ću star i onemoćao. Možda će mi biti krivo što me više ne pozivaju u svoje društvo. Neće mi biti lako prihvatiti kako me smatraju teretom i napornim starkeljom. Ljudi će dolaziti i prolaziti kroz moj život i ja kroz njihov.

Ti ćeš, kako stvari stoje, ostati jedina osoba koja će stalno biti prisutna. Razgovarat ćeš sa mnom. Postavljati pitanja. Zanimat ćeš se za mene, za moje ideje i poglede na život. Nećeš me smatrati dosadnim i napornim. Tvoje čuđenje zašto me toliko zanima mišljenje drugih u ovom trenutku meni je nerazumljivo. Još uvijek sam u onom razdoblju života kada sam uvjeren kako je najvažnije paziti na ono što drugi o meni misle i kako me doživljavaju. Kao da oni posjeduju vječnost,  a ne ti. I dragocjeno vrijeme gubim na njihova mišljenja o meni. Još uvijek premalo vremena provodim s tobom.

Bojim se ponekad da sam nepovratno izgubio vrijeme za tebe. Kad sam prvi put pročitao u Pismu jer ja sam s tobom u sve dane, mislio sam kako je u pitanju tvoje hvalisanje, jedna vrsta one filozofske i teološke pretjeranosti koja tako olako i površno razumijeva tvoju sveprisutnost. Tvoje biti sa mnom doživio sam nekoliko puta kao nešto izrazito blisko meni, kao da me zahvati netko tko me istinski razumije. Kao da sam u prisutnosti nekoga tko najintimnije razumije moj strah od smrti i moje sumnje u postojanje vječnosti. Kao da pored mene sjedi i stoji netko tko me pokušava pridobiti za misao kako je življenje smisleno i svrhovito. Netko tko me podsjeća na onoga tko u Pismu kaže da se ne treba plašiti uništenja tijela, nego se treba plašiti mogućnosti vječnog gubitka duše.

Otkako sam počeo više razgovarati s tobom upoznavajući te u Pismima sve manje mi je važno što o meni misle drugi. Imam osjećaj da se temeljna pitanja života na kraju moraju raspraviti s tobom i razriješiti u susretu s tobom. U meni je manje zavisti otkad tebi posvećujem više pažnje. Otkako me pitanje o vječnom životu počelo ozbiljno zanimati sve manje me zanimaju borbe i sukobi za vlast i mjesto u svijetu.

Donekle mogu tek sad razumjeti redovnika zatvorenog u samostan koji se posvetio tebi. On zaista izgleda kao onaj kojega ništa i nitko ne zanima osim tebe. Ipak, nije li uvijek tako svakom koji na vlastitoj koži osjeti i spozna prolaznost samog sebe i prolaznost svih onih životnih građevina koje s protjecanjem vremena gube na svojoj čvrstoći i stabilnosti i pokazuju se poroznim i ruševnim? Pa i sam život u nekim godinama počne pokazivati znakove slabljenja, gubljenja snage, nedostatka entuzijazma, jednog općeg osjećaja vremenitosti i kratkoće postojanja u svijetu.

Pomalo počinjem učiti kako ja nisam došao pokoriti svijet. Ja sam došao otkriti tebe u svemu onome što nije niti trajno, niti stabilno, niti vječno. Ja nisam došao kako bih proživio život pazeći na mišljenje drugih o meni i nastojeći prilagoditi samog sebe slikama koje imaju o meni. Ja sam došao kako bih, upoznavajući tebe kroz Pisma, pokušao upoznati i samog sebe i otkriti zašto živim u svijetu i ima li budućnosti poslije smrti.

Čini mi se kako su barem za mene to temeljna pitanja: zašto sam ovdje i hoću li živjeti nakon smrti. A na ova pitanja nije moguće pronaći odgovor izgrađujući samog sebe isključivo kroz očekivanja drugih i pazeći bojažljivo na svaki njihov korak i mig kako bi o meni imali i zadržali najsavršeniju moguću sliku o tome kakav sam ja čovjek. Na ova pitanja odgovor se pronalazi ili u srazu s patnjom koju bih želio izbjeći po svaku cijenu, ili ponirući duboko u samog sebe, za što sam previše lijen, ili povremeno otvarajući Pisma i čitajući o tebi i onome što si učinio.

Izabrao sam Pisma jer za patnju nemam hrabrosti i jer za duboko promišljanje nemam volje ni upornosti. Povremeno otvaranje i čitanje Pisma još uvijek je najlakši i najbezbolniji način traženja odgovora. Čitanje Pisma ima jednu nuspojavu. Kad se u njega predugo zadubim nekako drugo i drugi gube na važnosti, ali ne i na vrijednosti.

Čitajući Pisma razvijam jedan neobičan stav i ja još uvijek ne znam je li taj stav ispravan ili nije. Sve više se zanimam za tebe, a sve manje me zanimaju ljudi. Kao da želim biti onaj redovnik u zatvorenom samostanu koji ne mrzi svijet niti ljude, nego svoj život želi usmjeriti na sve ono što bi o tebi mogao otkriti i saznati. Od čega to dođe i kako, ne znam. Je li to s godinama ili od čitanja Pisma ili iz potrebe da pokušam doznati zašto živim i hoću li živjeti poslije smrti?

Ozbiljnost i težina određenih pitanja diktira mi i način života i odnos prema tebi i drugima. Kad su pitanja lagana i površna, okrećem se prema drugima i njihovim mišljenjima. Kad su pitanja teška i ozbiljna, okrećem se tebi i Pismu. Tako ponekad razumijem tvoju misao iz Pisma ja sam s tobom u sve dane… Ti si sa mnom u sve moje životne dane prisutan u težini ona dva pitanja: zašto živim i hoću li živjeti poslije smrti.

Iako odgovori nisu apsolutno konačni i apsolutno sigurni, barem ne za mene, zahvalan sam ti što si sa mnom kad se ta pitanja u meni rađaju i javljaju i što si mi ostavio Pisma da kroz njih i u njima tražim na njih odgovor.