Nevidljivi
Ono što me promijenilo nije opipljivo. U svijetu materije neću pronaći ono što je oblikovalo moje lice, oči i cijelu moju fizionomiju. Tko mi vidi lice reći će kako me nešto promijenilo, ali što ili tko?
Ružna riječ godinama je oblikovala moj pogled pun mržnje i nakupljena gorčina vidi se u načinu na koji su moje usne stisnute i izvijene u sarkastičan smiješak. I nerazumijevanja i manjak podrške učinili su da moj glas bude glasan i preglasan kao da se još uvijek borim protiv svojih nemira i uznemirujućih iskustava. Tiha zlostavljanja koja nitko nije primjećivao oblikovala su me u nepovjerenje i prijezir. Nitko nije dobar i nema dobrih ljudi u svijetu i ne postoji tamo neki dobri Bog koji sve usmjerava prema dobru.
S odmakom od godina nemira i tragedija, patnji i boli uviđam koliko sam oblikovan onim što nikad nije pripadalo svijetu materije. Oblikovali su me manjak ljubavi, višak mržnje i nezadovoljstva, odsutnost povjerenja i čvrsto vjerovanje kako je najbolji put u životu onaj preko gaženja i uništavanja drugih.
Oh, posjedovao sam stvari i predmete i mnogi su tek mogli izdaleka sanjati da će imati ono što sam imao! Ali, materija me nije oblikovala u čudovište koje sam sad, ona je bila samo bijeg od spoznaje kako je duh onaj koji oblikuje čovjeka i kako uništenje ljudskog duha i duše u djetinjstvu i mladosti nosi sa sobom hladnoću i ravnodušnost prema drugom čovjeku, nosi u sebi presušene izvore i vrela empatije koja bi me približila drugim ljudima.
I sad kad sam već poprilično siguran da duh gradi ili razara tijelo ovisno tko tim duhom ispravno ili pogrešno upravlja i vodi ga, pronašao sam u Pismima tvoju tvrdnju u kojoj kažeš ja sam kruh života.
Ali, što je život? Nije li to materija koja u nekom trenutku oblikovana ponovno se raspada u bezobličnost i bezformnost, povratak u stanje kaosa bez poretka vlastitih misli, ideja i iskustava duše? Ne bi li kruh života trebao biti kruh koji oblikuje dušu, vraća joj izgubljeni red i temelj, utvrđuje je u uvjerenju kako je ona proizašla i ušla u svijet iz jednog vječnog poretka nedostupnog materijalnom gledanju?
Može li me kruh života promijeniti i ako može što on u meni mijenja? Svakako ne moje tijelo, moju materiju jer ona je već u godinama kad je promjena dosegla onu točku u kojoj se može iščekivati tek fizičko raspadanje i rastakanje materije u materijalnu zbrku atoma i čestica.
Kad kažeš za sebe u Pismima ja sam kruh života mene odjednom pogodi jedno odavno odsutno i iščezlo pitanje koje me susreće u godinama kada se bližim kraju moje osobne materije: što je ono što me stvarno oblikovalo kroz život, što je ono što me pretvorilo u sadašnju hladnoću i odsutnost ljubavi?
Nije posjedovanje. Ono mi je pružalo bijeg od samog sebe, ali mi ne pruža zaštitu od raspadanja materije i tijela koje već polako njušim u zraku kroz bolest koja me već dobrano nagrizla.
Pa, što je onda ono što me oblikovalo? Zašto u sadašnjem trenutku prizivam očaj i smrt, odbijam pomoć mojih bliskih suradnika? Zašto ne želim nikoga pored sebe i zašto tako čvrsto vjerujem da je raspad materije i moj konačni i vječni raspad u kaos bez duha?
Jer sam odrastao i odgajan nevidljivim, onim čeznujućim u svakom ljudskom biću, onim što se oblikuje duhom i nutrinom koji progovaraju tek donekle u onome što je tijelo. Ljubav, podrška, razumijevanje, nježnost, brižnost, bliskost, dobrota. Svega imadoh u izobilju od onoga što mi je dostupno osjetilima, ali nimalo onoga za čim je gladovala moja nutrina. I tako dospjeh do Pisama i tvoje tvrdnje o kruhu života.
Neki kruh koji oblikuje čovjeka iznutra, preobražava ga u novo stvorenje nedostupno osjetilima i materiji, ali taj novi čovjek iznutra oblikovan kruhom života utječe na materiju i može je mijenjati.
To je kao gledati dva čovjeka jednog odrasla tamo gdje bijaše puno ljubavi i nježnosti i drugoga odrasla tamo gdje bijaše puno nasilja i mržnje. Jedan ojačan ljubavlju umire i daje vlastiti život, drugi ojačan nasiljem njegov život uzima i ubija.
I sad u poodmakloj dobi kad me netko uvjerava kako je govor o kruhu života tlapnja, iluzija, bolesna zabluda zašto to nisu govor o ljubavi i mržnji, dobroti i nasilju, onome što je nevidljivo i nematerijalno, ali nas oblikuje kroz naše međuljudske odnose kao što sam ja oblikovan.
Zašto me, ako se usudim i pokušam, kruh života ne bi oblikovao barem malo tek toliko da uslijed očaja i gorčine osjetim blizinu nečije ljubavi, osjetim nečiju brigu, osjetim nježnost onoga koji u Pismima kaže ja sam kruh živi koji je s neba sišao.
Zašto bi to bila tlapnja i iluzija? Zar samo zato što je na neki način taj kruh skriven u otajstvu i tajni? Nisu li i neki naši odnosi međuljudski otajstvo i tajna, a možda su nas najdublje oblikovali u našoj materiji i našim tijelima?
Zašto kruh života ne bi imao stvarnu snagu oblikovati me iznutra i osloboditi u meni ono zrnce vjere koje je u meni ostalo iz vremena kad sam vjerovao u njegovu otajstvenost i stvarnu prisutnost? Zašto ne bih pokušao?
Ionako je to zrnce nevidljivo i nematerijalno. Nedostupno je bilo čijim osjetilima, osim mojoj duši koja se sada hvata za njega kao posljednju slamku spasa pred besmislom raspadanja i potonuća u kaos bez misli, reda i poretka.
