Utorak, 26 listopada

Kršćanstvo smrti


Pisanje o smrti izaziva dvostruki otpor. Jedan je posve osoban i intiman. Pisati o njoj nekako uključuje i mišljenje o našem osobnom umiranju o kojem izbjegavamo misliti. Drugi se odnosi na druge i njihovo razumijevanje nas kao osobe. Možemo biti smatrani morbidnima jer pišemo o nečemu tako užasnom i mučnom. Strah i otpor prema smrti ipak nisu spriječili filozofa Vladimira Jankélévitcha da napiše jednu obimnu knjigu jednostavnog naslova Smrt. Jankélévitch razlikuje tri čovjekova odnosa prema smrti koje možemo nazvati smrt, smrt koja me se tiče i moja smrt.

Prva među njima jednostavnog imena smrt je neosobna. Ona nije odnos prema smrti nepoznatih ljudi. Nije uopće odnos. Ona je konstatacija. Tvrdnja i izričaj o tome kako postoji smrt. I ništa više. S njom nije moguć nikakav odnos osim na razini mišljenja i teoretskog razglabanja i tumačenja. Potpuno neosobna nesposobna je za odnos prema nama. Druga je smrt koja me se tiče i njezine različite blizine i daljine odnosa prema nama. Postoje smrti nepoznatih ljudi koje spadaju u daljinu smrti i postoje smrti bliskih osoba koje spadaju u blizinu smrti. Treća je moja smrt, ona koja potpuno pripada meni i ne može pripadati nikome drugom, ona se ne tiče nikoga osim mene jer se nikome drugom ne događa nego meni. I ona je, kako će na nekom mjestu Jankélévitch tumačiti, moja apsolutna samoća.

Čovjek uspostavlja odnos sa smrću koja me se tiče i s mojom smrću, s tim da, kako veli Jankélévitch, moja smrt je istovremeno i posljednji neuspješan pokušaj da je objasnim jer ona istovremeno znači kraj moje egzistencije. U trenutku kad se mojom smrću objašnjava fenomen smrti ja ne uspijevam objasniti njezino značenje jer nikomu ne mogu objasniti što mi se događa i što mi se dogodilo. Jankélévitch ne nastoji stvoriti nekakav sustav nekrofilske filozofije, on radije pokušava opisati kako fenomen smrti izmiče svakom objašnjenju jer ga ljudsko mišljenje i um ne mogu zahvatiti na apsolutan način, nego tek usput i sporadično. Svojim trostrukim odnosom prema fenomenu smrti Jankélévitch nas uvodi u jedno područje koje možemo promatrati kao kršćanstvo smrti.

Ovo kršćanstvo je filozofski pokušaj pronalaska adekvatnog objašnjenja za iskustvo koje nas sve bez iznimke pogađa bilo da se događa nama, bilo drugima. Ono polazi od jednostavne premise da je smrt nešto normalno, prihvatljivo i sukladno čovjekovoj naravi, polazeći najčešće od biološke konstitucije živog bića u koje ubrajamo i čovjeka. Kao i drugi organizmi, i čovjek se rađa, raste, stari i umire. I sam Jankélévitch u svom pokušaju da kršćanstvom smrti objasni taj fenomen ljudske egzistencije ne pokušava postaviti stvari naopako i postaviti pitanje: a što zapravo ako smrt nije nešto prirodno za čovjeka, nego je riječ o neprirodnom (ali ne i o natprirodnom) događaju i fenomenu?

Kršćanstvo smrti svojim filozofskim i znanstvenim polaznim točkama o smrti kao nečemu normalnom i prirodnom zamagljuje njezinu teološku pozadinu i dimenziju. Jer kad teologija pristupa smrti ona je promatra kao nešto neprirodno za čovjeka, nešto što je ušlo u čovjeka iako nije trebalo, tako da je od samog početka smrt neprijatelj čovjeku. Kršćanstvo smrti smrt promatra kao čovjekovu prijateljicu, nešto što se ne može promatrati drugačije osim kao nužno prirodni poredak stvari.

Kršćanstvo smrti i kršćanska teologija polaze iz dva suprotna i suprotstavljena gledišta. Jednom je smrt prirodna i nužna, drugom je smrt neprirodna i protuprirodna. To nas vodi prema misli da se fenomen smrti ne može objasniti isključivo i samo kršćanstvom smrti, ako ništa drugo onda zbog svih onih naših zašto kada uđemo u odnos sa smrću koja me se tiče i s mojom smrću. Doživljavajući ova dva odnosa prema smrti mi se nastojimo prebaciti onkraj kršćanstva smrti jer nismo zadovoljni odgovorom filozofa i mislilaca.

U nama postoji intuicija da nije oduvijek tako bilo i da neće dovijeka tako biti, odnosno u međuvremenu se nešto dogodilo što nas je učinilo tjeskobnima kada smrt pokušavamo objasniti i prihvatiti tek kršćanstvom smrti. Intuicija nas upućuje da proširimo poglede i horizonte. I vidike usmjeravamo prema teologiji, posebno prema teologiji grijeha i teologiji uskrsnuća. Ovdje pronalazimo kao vjernici i kršćani neko objašnjenje onoga našega zašto smrti koja me se tiče i moje smrti.

Objašnjenje se kreće između straha, očaja, vjere i nade. Teološka dimenzija smrti koju nazivamo grijehom spada u strah i očaj, dok teološka dimenzija smrti koju nazivamo uskrsnućem spada u vjeru i nadu. I tu se unutar ove dvije teološke dimenzije odigrava naša osobna i intimna drama odnosa prema smrti koja me se tiče i mojoj smrti. I tu u toj našoj osobnoj tragediji koju proživljavamo kao aktivni sudionici sukoba teologije grijeha i teologije uskrsnuća rađa se naš vjernički odnos prema fenomenu smrti. Tu se rađa i naš otpor prema kršćanstvu smrti jer naše zašto koje se pita o smrti koja me se tiče i moje smrti, a riječ je o odnosu, ne može prihvatiti mišljenje da je to nužno jer je oduvijek bilo tako i tako će biti dovijeka.

Kao dionici sukoba koji se u nama događa i u nama živi pokušavamo ukloniti nastojanje mišljenja kršćanstva smrti da je smrt nešto nužno, prirodno i prihvatljivo. Nama tek teologija grijeha i teologija uskrsnuća otkrivaju i razotkrivaju koliko je smrt zapravo suprotna čovjekovoj prirodi, koliko je neprirodna i protuprirodna. I pitanje smrti kao fenomena nikada se neće moći razriješiti bez kršćanskog teološkog promišljanja, napose onoga o uskrsnuću, koliko god genijalno netko pisao o smrti, kako je to učinio Jankélévitch.

Jer i nakon čitanja ostaje nezadovoljstvo i sumnja o smrti kao i što nema konačnog odgovora na ono zašto smrti koja me se tiče i moje smrti. Bez kršćanske teologije grijeha i uskrsnuća o smrti se može samo genijalno pisati i promišljati, ali se smrt ne može do kraja i potpuno razumjeti kao fenomen ljudske egzistencije. Samo kršćanstvo smrti nikada neće biti dovoljno kao odgovor na ono zašto kada pitamo o smrti koja me se tiče i mojoj smrti.