Dođite i vidjet ćete

U homiliji o evanđeoskoj perikopi koju čitamo druge nedjelje kroz godinu B slijedimo ljudske doživljaje koji se javljaju u susretima i razgovorima s Gospodinom Isusom, u kratkim odlomcima.

Jaganjac Božji

»Sutradan opet stajaše Ivan [Krstitelj] s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: ‘Evo Jaganjca Božjega!’« (Iv 1,35-36).

Ivan se Krstitelj, Kristov Preteča, nalazi na obali Jordana. Obavio je glavni životni posao: pokornički se pripremao u pustinji, vatreno propovijedao slušateljima i proročki obraćao narod kako bi duhom i srcem spreman dočekao Isusa Krista Mesiju, Sina Božjega.

Ivan je na Jordanu Isusa krstio i tom se prigodom objavila Slava Presvetoga Trojstva. Gospodin će, nakon što u Judejskoj pustinji provede 40 dana u postu i molitvi i u teškoj kušnji ali i u veličanstvenoj pobjedi nad neprijateljem Božjega imena, od sada javno nastupati i postupno preuzimati vodstvo u propovijedanju Radosne vijesti, učeći i čineći dobro narodu te je i sam „krstio“ (Iv 3,22) vodom i Duhom Svetim.

Ivan je Krstitelj još uvijek s dvojicom svojih učenika, Andrijom i Ivanom, koji će uskoro postati Kristovi sljedbenici, apostoli. Stoga još jednom upire kažiprstom u Isusa i svoju nedavnu izjavu „Evo Jaganjca Božjega“ (Iv 1,29) još jednom ponavlja (Iv 1,36). Krist je onaj pravi Jaganjac žrtveni, a svi su prethodni bili naznake, simboli. Kao što je krv onoga pashalnoga jaganjca na dovratnicima i nadvratnicima izraelskih kuća u Egiptu bila znak anđelu zatorniku da ne usmrćuje židovskih prvorođenaca (Izl 12,13), nego ih ona oslobađala od smrti, tako će krv i smrt ovoga Jaganjca Božjega biti prava i puna žrtva, koja će čovječanstvo izbaviti iz grijeha, otkupiti iz ralja smrti i osloboditi od muka paklenih. Taj je Jaganjac Božji pravi Otkupitelj. Svećenik, i u Misi i izvan Mise pohađajući bolesnike, ponavlja te Ivanove riječi prije svake sv. Pričesti: Evo Jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta… Ivan tim upozorenjem upućuje učenike na Isusa: K njemu idite. On je istinski Mesija – Pomazanik, štoviše, on je Sin Božji koji će osloboditi Izraela iz duhovnoga ropstva. On je jedini Spasitelj ne samo Izraela, nego svega čovječanstva, jer oduzima grijehe svega svijeta. Krstiteljeva zvijezda pomalo zalazi, a Mlado Sunce s istoka izlazi. 

Krstitelj će još neko vrijeme propovijedati uzduž Jordana (Iv 3,22-36). Kada prestane glas Preteče, jeknut će Riječ Gospodina Isusa. Opet je na djelu Ivanova nenadmašiva poniznost. U prošlim mjesecima bijaše vičući glas u pustinji i osobito na Jordanu gdje je proročki tresao savjestima dobrohotnih nazočnika i obraćao narod k Bogu. Hrlila Judeja na njegove propovijedi i na ispovijedanje svojih grijeha, a danas Ivan ponizno silazi sa svoga propovjedničkoga kamena. U svojoj možda 34. godini života. Kao da je lako otići u „mirovinu“ u 34. godini nabujala života. On to čini bez ikakve ljubòmore i suparništva s Isusom. Bez „kleričke“ ili „proročke“ zavisti što je Isus „rođak“ (Lk 1,36) od njega i Veći i Jači. I tko se god bude javio Krstitelju, on će ga usmjeriti Kristu. A Bog će se ubrzo pobrinuti za Ivanovo novo radno svjedočko mjesto: zatvor i mučeništvo! 

Isusov poziv

»Te njegove [Krstiteljeve] riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: ‘Što tražite?’ Oni mu rekoše: ‘Rabbi’ – što znači: ‘Učitelju – gdje stanuješ?’ Reče im: ‘Dođite i vidjet ćete.’ Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura« (Iv 1,37-39).

Nakon što je Ivan Krstitelj svojim učenicima, Andriji Joninu i Ivanu Zebedejevu, predstavio novokrštenika Isusa iz Nazareta kao „Jaganjca Božjega“, ta dva učenika šutke pođoše za Gospodinom na određenoj udaljenosti ne znajući ni sami kako bi mu se približili a u duši osjećaju novu gravitacijsku Silu. Uto se Isus obazre prema njima i usputno ih upita, eto toliko da uspostavi s njima ljudski kontakt: „Što tražite?“ Općenito pitanje, a zapravo izvučeno iz konkretna konteksta tadašnjega židovstva. Jer,

– ako traže opsluživanje zakona do u tančine, zakona koji je sadržan u ljudskim „predajama starih“, a ne u Božjem Dekalogu, neka ne idu za Isusom, nego neka se priključe književnicima i farizejima.

– Ako traže vlast i moć, neka ne slijede Isusa, radije neka se prijave saducejima u Jeruzalemu oko Hrama, među kojima je stalna jagma za vlašću i dodvoravanje rimskoj moći.  

– Ako novi učenici traže nasilno oslobođenje Izraela od rimske okupacije, neka ne idu za Isusom, bolje će se snaći među revniteljima ili zelotima, skupini bojovnika koje je narod zvao bodežarima.

Vratimo se u naš domaći današnji kontekst i razmotrimo slično opredjeljenje:

Mladiću, ako tražiš sigurnost u životu, budi uvjeren da ništa nije sigurno od početna povoja do završna pokoja: ni obitelj, ni škola, ni posao, ni banka, ni zdravlje, ni život. A ako Isusa izabereš kao prijatelja, vođu svog i učitelja, na sigurnu si Putu po Istini u Život, uza sve zemaljske nesigurnosti!

Djevojko, ako tražiš neoborivu kuću, neraspadljiv brak, stabilnu ljubav, imaj na pameti da se može dogoditi da ne bude ništa postojano. Ali ako izabereš Krista Gospodina da ti bude spasitelj, onda će sve imati svoju zakonitu čvrstoću u dvjema Isusovim zapovijedima: Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga!

Kako ih Isus upita: Što tražite, jedan od njih uzvrati: „Rabi – Učitelju, gdje stanuješ?“ Gdje ti je kuća? Koja ti je adresa? Željeli bismo te posjetiti i malo s tobom porazgovoriti.

Novi učenici oslovljavaju Isusa „Rabi“ – evanđelist prevodi svojim čitateljima na grčkom jeziku: didaskalos – kao što su zvali i Ivana Krstitelja, iako još nisu čuli nijedne Isusove.

Gospodin im na to uljudno odgovori: „Dođite i vidjet ćete!“ (Iv 1,38-39).

E to smo i željeli, obradovaše se u sebi, a kako ćemo se mi nametati Isusu, posebno nakon one veličanstvene Slave na krštenju, Glasa s neba i potvrde Sina Ljubljenoga, Miljenika duše Očeve, i onoga bijeloga Goluba s neba, simbola Duha Božjega… Radije neka on odluči. I Isus odlučio i pozvao ih da dođu i vide gdje „stanuje“.

Što su „novaci“ Andrija i Ivan mogli doživjeti i vidjeti? Zamišljamo taj prvi dan pridošlih učenika s Učiteljem: Najprije im Isus pokaza hrast pod kojim im pripovjedi kako se već više vremena pojavio Ilija prorok koji je propovijedao i obraćao narod na pravi put… Oni se zgledaše: možda misli na Ivana Krstitelja? (Mt 11,14). Znači Ivan je kao prorok Ilija!

Domalo ih povede na jedan proplanak pričajući im događaj o nekom Samarijancu koji je sam silazio u Jerihon, a razbojnici navališe da ga opljačkaju, umalo ga ne razderaše. Užasna priča. Zar ima toga u Izraelu? pitaju se učenici.

Prolazeći kroz seoske usjeve, poče Isus razglabati zakon o pšenici koju je seljak zasijao, zdravo i jedro sjeme, a slučajno po noći neki zli ljudi po pšenici posijali kukolj. Ipak od pšenice nastaje kruh koji se snagom Duha pretvara u tijelo Sina Božjega za život vječni.

Kako prolaze pokraj jednoga vinograda, Isus im opisuje gospodarevu brigu o uzgoju loze skoro kroz čitavu godinu dana. Ljudi obavljaju svoj posao: sadnje, navodnjavanja, čišćenja, obrezivanja, trganja, a Bog daje da grožđe raste i da se iz jagoda iscijedi vino. Božje je to djelo. Sin je čovječji panj, a učenik prut. Tko na panju ostane, imat će mnogo roda! Tako im prođe dan. Ni ne primijetiše.  Ivan osobito zapamti da bijaše „deseta ura“ kada ih Isus upita: Što tražite? Iz Isusovih riječi i postupaka razabraše da se radi ne samo o izvrsnu poznavatelju pšenice i kukolja, vinograda i loze, nego i o poznavatelju Krstiteljeva djela, Pretečinim navještajima pravoga Mesije, Božjega Pomazanika. Evo ga!

Dvojica učenika vjerojatno lako mogoše razabrati da Isus „stanuje“ točno ondje gdje nema ni kamena da ga stavi pod glavu, dok lisice imaju svoje jazbine, a ptice svoja gnijezda (Mt 8,20). Ali da je Isus moćan osigurati stanove vječne kojima se lopovi ne primiču niti ih moljci rastaču (Lk 12,33).

Šimun nazvan Petrom

»Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: ‘Našli smo Mesiju!” – što znači “Krist – Pomazanik’. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: ‘Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!’ – što znači ‘Petar – Stijena’« (Iv 1,40-42).

Prvi susret Šimuna s Isusom bijaše u trenutku kada ga brat Andrija obavijesti „Našli smo Mesiju“, i dovede ga k Isusu. Isus ga „pogleda“ (Iv 1,42) i isprve mu promijeni ime Šimun u Petar. Što ti je pogled! Samo njemu Isus promijeni ime. Šimun je sin Jonin. Oženjen. U Evanđelju se spominje njegova „punica“ koja je živjela u njegovoj kući (Mk 1,29-30). A sv. Pavao spominje i njegovu ženu: „Zar nemamo prava ženu vjernicu voditi sa sobom, kao i drugi apostoli, i braća Gospodnja, i Kefa?“ (1 Kor 9,5). Djeca mu se ne navode. Samo se spominje: „Marko, sin moj“ (1 Pt 5,13), u kojem svi tumači, od hijerapolskoga biskupa Papije (70.-130.) do dana današnjega, vide sv. Marka evanđelista, Petrova pisara i osobnoga tajnika.

U Svetom Pismu Novoga Zavjeta Petar se apostol izrijekom spominje više od 180 puta: nekada Šimun (Simon ili hebrejski Symeun), kako mu je bilo obiteljsko ime, a još češće Petar, kako ga je Krist Gospodin prozvao (Iv 1,42). Kefa je naziv na aramejskom; Petros na grčkom; Stijena na hrvatskom. Petar nije samo najčešće spominjani učenik, nego je i glavni, prvi, protos (Mt 10,2). Isus će ga na poseban način odgajati počevši od ovoga dubinskoga „pogleda“ i ove promjene imena preko potpune promjene srca i duha do iskaza vrhunske ljubavi – mučeništva.

Petrovi nasljednici, svjesni Božje karizme obećane Petru: Što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, u stalnoj su prigodi da pomišljaju i da se ponašaju uvjereni da će im doista sve što god svežu na zemlji Bog svezati i na nebesima (Mt 16,19), pa nekada i ono što oni budu „odrješivali“, a Bog već davno „svezao“ od početka stvaranja! Blago onomu Petru koji ne ispravlja Isusa pozivajući ga da se suobličuje duhu ovoga vremena, tj. da se Gospodin odreče svoga križa kao volje Očeve!