Ecce homo (zbirka pjesama)
Ecce homo zbirka je pjesama koja je tiskana 2011. god. u izdanju Udruge Prosoli – Sveta glazba, a darovana je i papi Benediktu XVI. prilikom njegova posjeta Hrvatskoj. Može se u radnoj inačici preuzeti ovdje.
ECCE HOMO
Slavko Vranjković
SVEPRISUTNI
Ti nisi neprisutan
u vremenu
i vrijeme si
i vječnost.
Moj
početak je
s Tobom,
neka i
kraj bude.
U međuvremenu
daruj mi
snagu
da
Tvoja riječ,
otkucaj srca budem,
njihaljka
na satu vremena,
za druge darovanog.
DJEČAK
Čudno je to kad te Bog pozove,
a u tebi proljeće mlado,
mirisno nebo, preuski obzori
za sve što bi htio,
za ljubavi , snove i
daleka putovanja .
Čežnja
kao nebo raste.
Čudno je to kad te Bog pozove,
a nos ti u vjetru, neko lice u očima,
slatka tajna koju skrivaš.
Čudno je to kad te Bog pozove,
a ne znaš kojim putem.
Sve je novo i uzbudljivo:
susreti s vršnjacima, Misa gdje poslužuješ
leđima okrenut narodu.
Osvrnuo bi se da vidiš
djevojčicu očiju plavih, a ne smiješ .
Čudno je to kad te Bog pozove.
Prestaju igre djetinje i
susreti pod vrbom na potoku.
Djevojčice skrivaju osmijeh,
gledaju nekud, preko
glave u oblake. Misle da si sad drugačiji.
Izdvoje te pogledom, susreću s poštovanjem,
pozdravljaju kao da si već
ono što bi trebao biti.
I ne slute
da je u tebi ostao dječak
zaigran, začuđen, obuzet nebom i ljepotom,
da se ništa promijenilo nije,
jedino su Njegove oči bile dublje
od svih koje si volio.
POZIV
Kad mi u život uđeš,
sve se mijenja
i ništa više nije moje.
S tobom sve dijelim :
zemlju otaca svojih
i nebo sjećanja.
Nisam dostojan
da glasnik tvoj budem.
U meni je krv
pradavnih ratnika
i svetaca,
psovača i molitelja,
nerođenih
bez vida očinjeg.
Nisam dostojan
da svjetlo tvoje budem u noći.
«Pođi za mnom !»
kažeš
a ja bih pred tobom
vodio braću,
a ja bih
u tvoje ime
čudesa činio.
Nemoćan.
Osvrćem se unatrag.
Brazde su moje neravne.
Trebao bih voditi
za Tobom.
Iako nisam dostojan,
« Na Tvoju riječ
bacit ću mreže!»
PUT
Tko može odgovoriti pozivu
Tvojem
i zaboraviti da je
okrenut zemlji?
«Hoće li tko za mnom»,reče »
neka se odrekne samoga sebe…,
uzme križ
i pođe ….»
Mogu li to bez milosti
Tvoje?
Daruj mi oči da vide
nebo u čovjeku,
ljepotu nadomak ruku
bez dodira.
Oči mi daruj da u svakoj
ženi sestru vide,
lik matere Tvoje,
da gradim most od riječi
i pogleda.
Kako se odreći sebe kad
sam od krvi, od
zemlje sazdan,
u drugima se
prepoznati želim?
Bol cvjeta u meni.
Oči mi daruj da vide dalje
od stvarnosti,
događaja i susreta,
Tebe u drugima i
nebo koje prisutnošću tvojom
u nama raste.
Kako da se odreknem samog sebe
bez pomoći Tvoje
kad sam čovjek?
Snagu mi daj za korak
i križ što ga nosim za Tobom.
ECCE HOMO
Izranjen
od biča do krvi,
od križa,
postade
prvi što ljubi i
prašta raspet
nebom
dotičuć’ zemlju,
a srcem
za drugu
obalu
most.
Nad
Golgotom oblaci tamni, a
On propet
ruku raširenih.
Razlomljen
Ko kruh
kojeg je u svoje tijelo pretvorio
iz ljubavi
do bola,
do smrti.
Vječnost u vinu
s krvlju
svojom dade.
“Tko jede od ovoga kruha
i pije”,
reče,
ja sam u njemu
i on u meni,
sjedinjeni.»
Što je zemlji dalje,
beskraj mu je bliži.
S nebom u oku
On
Oca doziva.
Uz njega mati.
Križ
kao da iz srca raste
zgusnut od bola i suza,
u patnicima
tisuću puta
ponovljen.
Učio nas je o Bogu
i kako su
On i Otac
jedno.
Duh je vjetar
u jedrima križnim.
Učio nas je o zemlji,
i sebi, o putu
i rastu sjemena,
o tom da smo sinovi svjetla
i kako se darovano stostruko vraća
i da smrt
nije odgovor
na sva pitanja i da
bez križa nema neba
nad Golgotom,
svitanja.
Voljeli smo ga kao što se voli
život,
jutro, radost i suton,
čeznuli za licem.
Razapinjali ga iznova,
raspinjući druge.
Htjeli smo biti
gospodari zemlje
i neba,
proći
ispod duge,
a nismo!
On postade i ostade
naš brat,
Otkupitelj,
Očev Sin.
Znamen.
ALTER CHRISTUS
Umro nisam,
kažeš
i dalje u vama
živim.
Smrt je samo privid,
odlazak
nestvarni.
Ostajem u ovom
i svakom drugom vremenu,
u riječi,
u kruhu, u
vinu sunčanom,
licu čovjeka,
zjeni oka
i dodiru.
S vama sam
na žrtveniku
i kad me ne vidite.
Bez tebe
Nisam,
a jesam.
Srce tvoje, ruke,
noge tvoje, trebam
za korak
i zagrljaj.
SIJAČ
Između jučer
i sutra,
ovo danas
pod
nebom
protiče.
Otvoren za Božji vjetar on
postade
jarbol i jedro,
s Tobom
na kormilu,
Sijač
Božjeg sjemena.
Umoran
od čekanja,
i sjetve
ne vidje žetvu,
ni ploda.
Bi poslan
da sije,
a ono trnje,
a ono
kamen,
a ono
suha zemlja
neplodna.
Malo gdje dobre zemlje
na pomolu.
RUKE
Ruke su
moje
Tvoje,
spremne za
zagrljaj, blagoslov
i dodir
s vječnošću
dok te
drže
uzdrhtale.
A nisu
nevine,
a nisu
nedužne.
Jedino su,
s rukom
u ruci,
Tvojim
dodirom
posvećene.
GRADITELJ
Poslan bi
da bude
graditelj
mosta
do druge
obale,
do Neba,
od Neba,
od Riječi i
svetog
Kruha.
Do smrti se trudio.
Ipak,
neki su
voljeli više
ovo
danas,
zemlju
od obale
daleke.
On je molio
i
obolio
gradeći.
Tek se nebo
malo
zemlji
primaknulo.
ODRAZ
Na riječ moju
dolaziš
u kruhu,
u vinu
posvećenu.
Tijelom,
jelom,
postaješ.
Ipak,
da se bar u očima
našim
ogleda nebo,
da smo bar
mirna površina,
modrina i rijeka
ujedno?!
Da smo bar,
a nismo
ponekad,
iako bi trebali biti.
VODA ŽIVA
U meni
Tvoja
Riječ
postade
izvor.
Voda živa
krvotokom
teče.
Sazdan od zemlje,
od neba,
protičem
rijekom
vječnosti.
Ako izvor zaboravim,
ne daj
Bože,
ne budem ono što jesam,
ne daj
Bože,
odakle mi
voda
za moje suhe obale,
za gutljaj
pred veliki put
na samrti?
ČOVJEK
I ja sam
čovjek,
neistražena
zemlja
daleka.
Što znadeš o meni
osim onoga što kažem i
pustim
ulaz
u moja bespuća?
Neki misle
da znaju i
govore kako su otkrili sve moje
neprohode,
ponornice,
kristalne
vode dubina.
Što znadeš o meni
o snovima,
nemirima,
mojem od jučer
u doba zanosa
i ovog danas što vidiš?
Sudiš po onom
što kažem.
Mi nismo otvorena knjiga.
Malo tko,
osim tebe Bože,
zna što se krije iza mirna lica
i očiju.
SAMOĆA
Ubi me ova
samoća
samotna,
kao nebo
široka,
kao bol
neprebolna,
a s drugima živim.
S oblacima
drugujem,
razgovaram sa
svecima i
Riječ Tvoju dijelim,
lomim
kao kruh.
U pjesmu
tonem,
u psalmima tražim zapis
o Tebi i
muci čovjekovoj.
Unatoč svemu
samoća
naraste u meni.
Pred Tobom
stojim
praznih ruku u molitvi,
dlanova okrenutih
nebu
na kojima još bilo
tuđeg srca osjećam.
PODNE
Zvona
zazvoniše.
Sunčan dan se
prelomi
na dvoje.
Podne.
Crkva ga
primi
širinom,
zagrljajem,
kao oči
Gospine,
materine.
Prepozna se u njima.
Molio je
pozdravljenje,
tek se
nazirala
modrina neba
u njegovim,
suzom
zamućenim
očima.
TUŽALJKA
Otvoren za vječnost
nosim zoru
u očima.
Sanjam kad ću
Tvoj narod
prenijeti preko praga,
do zvijezda,
Tebi ususret.
U tvoje sam ih ime
zvao
da ga zapamte,
izvikuju
u radosti,
dozivaju
krikom
u nevolji.
Neki su se plašili
Neba.
Daleka zora
nije im bila
izvor.
Svoje su zdence
kopali,
drugima pjesme
pjevali,
žedni na izvoru.
Iznosim svoj
nemir.
Umjesto da pođu
na drugu obalu,
motrili su
oblake.
ČOVJEK BOŽJI
Tko sam ja,
ako nisam
s Tobom s rukom
u ruci,
ako dodir Tvoj
ne pamtim,
tko sam ja? Sunčani sat na
obali pješčanoj,
čije kazaljke pokazuju
podne,
zemlja plodna
obilježena
Tvojim stopama.
Tko sam ja?
Lađar što brodi na
drugu obalu nošen
nemirom,
glasnik tvoj u vremenu
nad kojim se otvorilo
nebo.
Tko sam ja?
Most od dvaju lukova sazdan
s Tobom
kamenom zaglavnim, Sacerdos
putokaz za daleke obale.
Nebo je sve veće nad nama.
Tko sam ja?
Jedino što znam
da sam
Tvoj.
NEBO NA DLANU
Voljom Tvojom
posvetnom
stvara se nebo na žrtveniku,
na mom dlanu.
Na Riječ Tvoju
šumi pšenica krušna
u kruhu.
Zaiskri nebo
u vinu sunčanom.
Drhti zemlja posvećena
stopama Tvojim,
bremenita vječnošću
u vremenu.
Riječ
Tvoja izrečena nad kruhom,
vinom posvećenim,
Tijelom Tvojim postaje.
Stojim bez daha.
Ti si mi u rukama.
Vječnost na dlanu.
Preslab sam, nedostojan
da te u kruhu,
da te u vinu drugima dijelim,
pretočim žednima života
u krhkom našem vremenu.
Htio sam biti velik pod nebom
dok ponavljam Tvoje Riječi
da postanu djelo,
jelo za vječnost.
Vjerom te dodirujem,
u srcu Te nosim, slab,
a u Tebi jak.
ISPIT SAVJESTI
Zvona pozdravljenja.
Večernju Ti molitvu
posvećujem,
za mirom žudim
nesiguran i
uplašen.
U sumraku
svjetlo
Tvoje tražim.
Dan je u meni ostavio trag.
Sve sam ih u očima donio.
Pitam se,
jesam li prepoznao
Tvoju muku u njihovoj?
Molitvom te prizivam.
Što učinih s
Tvojom
Riječju
koju si mi dao
da ih zapalim,
oduševim,
utješim
u nevolji?
Prošli su tražeći
utjehu.
Izgovaram njihova imena
u molitvi
da ne
ostanu
bezimeni.
NAKON MISE
Župna kuća
zijevnu
prazninom,
jeka se odbi
na povik.
Nikoga.
Uvijek isto
nakon Mise.
Raspe se narod
kućama.
Zamru
dječji
glasovi.
Zamakoše
mladi i zaljubljeni,
zagrljeni.
Dočeka ga
samoća,
miris
uvela cvijeća
na
stolu
i tople
oči
matere Božje
na slici.
NEKADAŠNJI
Nisu ga odmah
prepoznali.
Stope u pijesku
zameo vjetar.
Ni otišao nije, a već su
prihvatili
novo lice,
u drugim se
očima ogledali.
Bio je, dok je bio,
razapet
poput Učitelja
između
zemlje i neba,
prostirući stol Riječi i Kruha.
Sad gleda,
neviđen,
svoju mladost u
crkvi kamenoj koju je gradio,
svoj zanos
u vitku zvoniku,
radost
u djeci koju je krstio,
svoju vjeru
u pridošlima
na Misu.
« A to ste vi! »
reče netko i prođe.
Ostao je sam.
Jedra su mu već
okrenuta vječnosti.
U njegovoj zori
veliko nebo raste.
NA PUTU DO NEBA
I to što nisam
poželim da jesam.
Svetačke slike
na zidovima vise.
Nebeski
uzori svetošću
obilježeni.
«Budi», rekoše, » kao oni:
Sveti Franjo u Ekstazi
na platnu Franceska Berbieria,
Agneza ljepolika
Jusepe de Ribera.
Ugledaj se u nošenju križa
u Raspeće
Matthiasa Grünewalda !»
Tu su, a daleki,
bestjelesni,
uramljeni
godinama i daljinom.
Poželim biti
kao
Franjo
s nebom u očima,
Alojzije
s ljiljanom bijelim,
Terezija
s križem u zagrljaju.
I tako, ponekad,
prolistaju
snovi
zanosom.
Zaboravljam
da pamtim zemlju,
prolazne radosti, da
s mukom
tražim nebo.
Kroz prozore duše
i mrak sa svjetlom ulazi.
Modrina neba posivi
u kajanju i naporu
da budem njima sličan.
Unatoč svemu više me
privlače
živi i mrtvi svećenici,
sveci hrvatski,
obilježeni godinama i vjerom,
mučenici mučeni,
ubijani zbog
vjere,
bogoljublja,
domoljublja,
bezimeni i s imenom,
kamenim grobom obilježeni,
razasutih kostiju na ravnici
duž križnog puta,
zaboravljeni
u jamama vrletnim.
Ne ostaviše ništa
osim znamena
od križa,
od boli i
nade u beznađu.
Ponavljam
ime do imena,
žalosna krunica,
zrna krvlju obilježena ko
plameni
putokazi u bespuću
do Izvora.
Od uvira rijekom postali.
Nisu nam ih znali dati
za uzore,
a mogli su.
Na oranju nisu vidjeli zemlju.
GROB
Iza njega ne ostade
ništa
osim
sjećanja.
Na grob mu ne dođe
žena
za koju su rekli da je…,
ni dječak
plavooki
s pticom na dlanu.
Bili
su samo
priča
u tuđoj želji
da budu
ono što nisu.
Žive u nekima
i nakon
smrti
daleki njegovoj
samoći.
Svećenikov grob
bez
cvijeta,
zakićen nebom
i oblacima.
